Srednji istok je vjerojatno najveće svjetsko krizno žarište. Regionalni se sukobi u ovom kraju svijeta lako 'sele' iz jedne države u drugu. Naš novinar je razgovarao s nekoliko američkih stručnjaka za Srednji istok, koji su jednoglasni u procjeni da 'za uspostavljanje opće stabilnosti nije dovoljna samo vojna sila'.
Terorizam. Vjerski ekstremizam. Stranačke paravojne milicije. Pobunjenici. Nasilje koje je posljedica svega ovoga utječe na opću frustriranost naroda koji živi na Srednjem istoku. Državna vlast u zemljama ove regije na nestabilnost u pravilu odgovara silom i gušenjem građanskih prava. Analitičari sa Zapada slažu se da ovakva strategija lokalnih režima neće uroditi stabilnošću. Javna sigurnost i stabilnost tih zemalja može se postići jedino sveobuhvatnim pristupom koji bi kombinirao interese državne sigurnosti sa ciljevima gospodarskog i društvenog razvoja. Pogotovo bi se trebala zaštitit prava manjina.
Ovakvu kompleksnu formulu na Srednjem je istoku vrlo teško primijeniti. John Steinbruner, direktor Centra za međunarodnu sigurnosti na Sveučilištu Marylanda, kaže da je jedan od glavnih problema to što na Srednjem istoku građani svoje vlade ne smatraju legitimnim vladama. "Sigurnost ima dva aspekta. Jedan se odnosi na primjenu sile, a drugi je povezan s pitanjem da li je vlast legitimna, ili ne. Ako građani vlast ne smatraju svojom, autentičnom vlašću, onda će sigurnosna situacija biti slaba, čak i uz primjenu ogromne sile".
Nedostatak legitimiteta konkretnog političkog sustava poseban je problem u Iraku – kaže naš sugovornik te dodaje: 'Prevelik je broj ljudi koji međunarodnu koaliciju, s Amerikom na čelu, smatraju okupacijskom vlašću. Previše je onih koji joj se nasilno odupiru ili pak ne čine ništa da nasilje prestane.' John Steinbruner kaže da percepcija o nedostatku političkog legitimiteta pogađa ne samo međunarodnu koaliciju već i iračku vladu, iako u njoj sjede predstavnici svih vjerskih i etničkih skupina.
Peter Gubser iz američke nevladine organizacije American Near Eastern Refugee Aid, smatra da će se dugoročna stabilnost na Srednjem istoku uspostaviti tek onda kada se podigne opća civilizacijska razina. "Sigurnost danas ne ovisi o pušci i bajunetu. Sigurnost je posljedica gospodarskog rasta, društvenog i kulturnog napretka".
No, u zemljama regije – primjerice Egiptu ili Siriji – ova ideja vrlo sporo hvata korijene. Režimi teško dopuštaju višestranačje, a strana im je i ideja gospodarskog razvoja koji bi pogodovao širokim slojevima, a ne samo vladajućoj grupi. Steve Simon iz utjecajnog Vijeća za međunarodne odnose kaže da režimi na Srednjem istoku često upiru prstom na kaotičnu situaciju u Iraku, te time opravdavaju sporost u provođenju političkih reformi kod kuće. "Postoji opasnost da se nasilje iz Iraka 'prelije' u susjedne zemlje. Vlastodršci poručuju svom življu – 'evo što se događa kada se promjena nameće izvana, pogledajte Irak. Posljedica je jedino kaos. Ne možemo dopustiti da se to dogodi i u našoj zemlji.'"
Regionalnu sigurnost ugrožavaju i zemlje koje se agresivno miješaju u poslove susjeda. Primjerice, Sirija je u niz navrata bila optuživana za destabilizaciju Libanona – putem pomoći lokalnim teroristima kao i organizacijom atentata na protivnike sirijske politike. Sjedinjene Države optužuju Iran, za manje-više sličnu politiku u regiji. Nestabilnost na Srednjem istoku posljedica je i uspona radikalnog islama. Analitičari su uglavnom složni u ocjeni da će u regiji biti političkog nasilja sve dok tamošnja društva ne postignu široko utemeljeni konsenzus o prikladnoj ulozi vjere na javnoj sceni. O tom pitanju mogu odlučiti jedino sami muslimani – upozorava Anthony Cordesman iz washingtonskog Centra za strateška i međunarodna istraživanja. "I među sunitima i među šiitima, u tijeku je debata o budućnosti islama. Mi iz Sjedinjenih Država u njoj možemo imati izvjestan utjecaj, no moramo biti na čistu da u ovoj debati neće pobijediti demokracija. Neće pobijediti niti ljudska prava. Na ishod neće utjecati američka intervencija. A to je, za Srednji istok, u ovom trenutku, najvažnije pitanje".
U regiji su također izraženi etnički sukobi, što je neke navelo da predlože prekrajanje državnih granica, u cilju postizanja stabilnosti. Primjerice, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith – inače dobar poznavatelj kurdskog problema – predložio je svojevremeno da se Irak konfederalizira, sa zasebnim jedinicama za sunite, šijite i Kurde. Pri tome je Galbraith podsjetio na iskustva iz bivše Jugoslavije. Međutim, Tamara Coffman-Wittes iz Instituta Brookings u Washingtonu navodi upravo slučaj raspada Jugoslavije kao primjer s katastrofalnim posljedicama. "Ovaj primjer pokazuje da etnička podjela nije dobro rješenje. Zbog nje je u Jugoslaviji došlo do ratova kojima je cilj bio osvajanje teritorija, te do etničkog čišćenja. Na Srednjem istoku postojeće države za tamošnje stanovništvo imaju stvaran značaj, one su izvor identiteta. Treba ih prihvatiti, onakve kakve jesu. Mislim da je pogrešno smatrati da bi nekakva etnička identifikacija koja je prethodila stvaranju tamošnjih država bila rješenje".
Stabilnost i sigurnost još uvijek su prilično nedostižni ciljevi za zemlje Srednjeg istoka. Da bi se postigli sigurnost i stabilnost potrebno je dopustiti politički pluralizam i liberalizirati ekonomiju. To bi naravno ugrozilo privilegije sadašnjih vladajućih grupa. Međutim, američki se analitičari slažu u ocjeni da su političke i gospodarske reforme jedini način da se u regiji postigne stabilnost i sigurnost.
