Sjedinjene su Države zajedno sa svojim europskim saveznicama ponudile Iranu paket poticaja za odricanje od njegovih nuklearnih ambicija. Iran nije odbacio ponuđeni paket, no čvrsto se protivi bilo kakvim preduvjetima za razgovore. Kako javlja Gary Thomas, nepopustljivi stav Teherana posljdica je političkog utjecaja iranskog predsjednika Mahmuda Ahmedinedžada koji je na tom položaju tek godinu dana.
Teško je procijeniti tko u Teheranu odlučuje o pitanjima koja su vezana s nuklearnim programom. Proces odlučivanja u Iranu je često tajnovit, skriven od javnosti, i analitičari se moraju dobro potruditi da dokuče tko zaista vodi iransku politiku - jednako kao što su to nekad morali u slučaju Politbiroa bivšeg Sovjetskog Saveza.
Hooshang Amirahmadi, direktor Odjela za srednjeistočne studije na sveučilištu Rutgers, vjeruje da u Iranu postoji nekoliko suprotstavljenih centara moći. Odluke o tako važnom pitanju kao što je nuklearni program donose se konsenzusom, premda zadnja riječ još uvijek pripada vrhovnom vođi ajatolahu Ali Khameneiju - tvrdi ovaj američki stručnjak.
Čini se da predsjednik Mahmud Ahmedinedžad ima iznimno velik utjecaj po tom pitanju. Amirahmadi kaže da predsjednik Ahmedinedžad koristi svoju predsjedničku moć puno bolje nego ijedan od njegovih prethodnika, uključujući i njegova prethodnika, reformista Mohameda Khatemija: "Taj je čovjek iskoristio svaki djelić svojih predsjedničkih ovlasti. S obzirom da iza njega stoji desna politička struja, kao i vojska, ne samo kao zapovjednika već i kao prijatelja, Ahmedinedžad se očigledno ponaša puno sigurnije, moćnije, nego bilo koji od njegovih prethodnika, pogotovo u usporedbi s predsjednikom Khatamijem".
Prije no što je postao predsjednik, Ahmadinedžad je bio gradonačelnik Teherana - lokalni političar bez šireg iskustva. Prije godinu dana, njegov je izbor za predsjednika države zaprepastio strane promatrače. Ken Katzman, analitičar u nestranačkoj organizaciji Congressional Research Service, kaže da je Kathami bio mnogo oprezniji po nuklearnom pitanu od Ahmadinedžada: "Za vrijeme Khatamijeve vlade strategija je bila izbjeći sankcije i izolaciju - i pod cijenu sporog ili nikakvog napretka u nuklearnom programu. To se sada potpuno promijenilo, sada je cilj razviti nuklearni program uz pokušaj da se pri tome izbjegnu sankcije, ako je to moguće."
U međunarodnoj zajednici postoji široki konsenzus da Iran radi na stvaranju nuklearnog oružja, što Teheran poriče te tvrdi da samo koristi svoje pravo na mirnodopsku nuklearnu tehnologiju. Sjedinjene su Države pokušale inicirati novi pristup problemu - ponudile su da će se priključiti Europljanima u pregovorima s Iranom, uz uvjet da Teheran zamrzne svoj proces obogaćivanja urana s kojim je nedavno opet počeo.
Iran tvrdi da neće pristati ni na kakve preduvjete za pregovore, međutim analitičari kažu da je taj odgovor dovoljno dvosmislen te da bi se razgovori ipak mogli održati. Administracija predsjednika Busha kaže da su sve opcije otvorene, u što spada i mogućnost vojne akcije.
Premda se takva opcija ne čini vjerojatna u skoroj budućnosti, analitičar Ken Katzman kaže da iransko čelništvo razmišlja o toj mogućnosti: "Nije nužno da se Iran boji američkog napada na svoja nuklearna postrojenja, no vjerujem da se boje napada na svoja konvencionalna vojna postrojenja. Ako bi to toga došlo, Iran bi po mnogo čemu bio lišen obrane i prestao bi biti regionalna sila - bez obzira posjeduje li nuklearno oružje ili ne. Mislim da je to ono oko čega je Iran uistinu nervozan."
U slučaju da Iran uistinu radi na nuklearnom oružju, procjene se razlikuju oko toga koliko mu za to treba vremena - od četiri godine, kako tvrdi John Negroponte, direktor američkih obavještajnih službi, pa do 10 godina, kako smatraju neki analitičari.
