Akademski programi međunarodne razmjene jedan su od najefikasnijih oblika američke javne diplomacije. Judith Latham razgovarala je s novinarima iz Irana, Turske, Ukrajine i Afganistana koji su školovani u Sjedinjenim Državama.
Babak Yevtakar izdavač je časopisa na perzijskom jeziku koji izlazi u Washingtonu a namijenjen je čitateljima u Iranu, Afganistanu i Tadžikistanu, te brojnoj perzijskoj dijaspori na Zapadu. Nakon usavršavanja na koledžu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu ovaj je iranski novinar jedno vrijeme radio kao producent na američkom televizijskom kanalu C-SPAN. Kaže da je tamo naučio kako je u televizijskom izvještavanju važan kontekst odnosno pozadina novinarski ispričane priče: "U Americi se uvijek podrazumijeva da čitatelj informaciju dobiva prvi put. Na iranskoj medijskoj sceni to nije slučaj, sve se već zna. S tim je povezano i pitanje vjerodostojnih izvora informacija. U Iranu ćete pročitati da je neki ministar na svoj bankovni račun stavio velik novac, ali ako pitate 'tko je izvor te informacije?', ljudi će vam reći – 'pa to svi znaju'. U Americi, međutim, takav odgovor 'to svi znaju' ne upućuje na solidan, vjerodostojan izvor neke informacije."
Za razliku od iranskih, američki su mediji zato objektivniji, kaže Babak Yevtakar. 'Ovdje se uvijek predstave dvije strane, tako da ljudi mogu sami odlučiti kome će vjerovati.'
Turska novinarka Nilay Karaelmas bila je na postdiplomskom studiju na Sveučilištu New York. Početkom devedesetih, za prvog rata u Perzijskom zaljevu, izvještavala je iz Ujedinjenih naroda. "Bila sam svjesna da se u Americi pri izvještavanju svaka informacija provjerava iz dva izvora. No, to je ovdje razmjerno jednostavno zbog toga što je sloboda govora jedna od temeljnih načela" - kaže Nilay Karaelmas.
U Turskoj, kaže ona još uvijek postoje javni tabui: ne može se pisati o genocidu nad Armencima koji se dogodio početkom 20. stoljeća, a zabranjeno je i kritizirati utemeljitelja moderne Turske, Kemala Ataturka.
Mari Trach iz Ukrajine, koja je magistrirala novinarstvo na Sveučilištu Ball State u Indijani, priča o svojim iskustvima s televizije u Kijevu, neposredno pred Narandžastu revolucije 2004., kada je zbačena proruska vlada: "Bilo je dosta teško. Upozorili smo upravu da ćemo prestati emitirati ukoliko se nešto ne promijeni. Stalno smo dobivali zapovjedi kako treba izvještavati o nekom događaju. Smatrali smo međutim da ne možemo više davati samo polovicu istine. Na kraju, uspjeli smo progurati promjene. Mislim da je jedan od ključnih faktora bio taj što je nas nekoliko studiralo u Americi."
Afganistanski pisac Rahim Aziz slaže se da je neovisnost medija ključ odgovornosti na medijskoj sceni: "Za razliku od Afganistana, u Sjedinjenim Državama vlast ne kontrolira medije. Novinarstvo se na fakultetima predaje na rafiniraniji, sustavniji način, a cilj je da studenti postanu dobri profesionalci. Nastava se temelji na ideji akademske slobode, čega u Afganistanu i drugim autoritarnim zemljama nema. U ovom trenutku, afganistansko je novinarstvo prvenstveno orijentirano na manipuliranje javnosti. Sve se tumači kroz etničku i vjersku prizmu."
Sugovornici Glasa Amerike slažu se da je međunarodna akademska razmjena jedna od najefikasnijih oblika američke javne diplomacije.
