Međunarodna agencija za atomsku energiju sutra ponovno raspravlja o iranskom nuklearnom programu odnosno o mogućnosti prijavljivanja tog slučaja Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Novinar Andre de Nesnera pruža potanji pogled na iranski nuklearni program i diplomatske napore s ciljem srezivanja nuklearnih ambicija Teherana.
Međunarodna rasprava oko iranskog programa nuklearnog naoružanja usredotočena je na jedno jedino pitanje: pokušava li Iran izgraditi nuklearnu bombu? Sjedinjene Države i Europa vjeruju da DA. No, Teheran kaže da se radi o programu proizvodnje energije za miroljubive, civilne svrhe.
Bivši američki veleposlanik Tom Graham, koji je bio uključen u sve važnije pregovore o kontroli naoružanja u zadnjih 30 godina, kaže da iranski nuklearni program postoji već dugo vremena: "Iranski šah prvi je izrazio zanimanje za nuklearni program: on je sedamdesetih godina naglašavao nuklearne elektrane, ali, nema sumnje, da je – jednako kao i drugi – mislio i o nuklearnom oružju. Iranci se smatraju, na izvjestan način, nasljednicima Perzijskog carstva i zemljom inherentne veličine. Vide Pakistan, istočno od sebe, Izrael na zapadu, Rusiju na sjeveru, sve s atomskim oružjem, a veliko Perzijsko carstvo – odnosno njegov nasljednik – nema nuklearno oružje. Dakle, postoji takvo razmišljanje."
Stručnjaci su podijeljenih mišljenja oko roka do kada bi Iran mogao dostići znanstvenu sposobnost za izgradnju nuklearne bombe. Sammy Salama, stručnjak za Srednji Istok pri Institutu za međunarodne studije u Montereyu, kaže: "Najzabrinutije procjene govore o mjesecima ili možda do dvije godine do kada bi Iran stigao do – nazovimo to tako – 'točke s koje nema povratka', kada će imati dovoljno specifične znanstvene ekspertize, a možda i fisijskog materijala za izgradnju atomske bombe. Međutim, većina procjena ukazuje da bi za dovoljno ekspertize i dovoljno sirovina za izgradnju nuklearnih bojevih glava Iranu trebalo oko jednog desetljeća."
Premda se stručnjaci ne slažu oko vremenskih rokova do kojih bi Iran mogao raspolagati nuklearnom bombom, slažu se da se Teheran približava točci gdje će biti u stanju proizvoditi – punim kapacitetima – obogaćeni uran, koji se može koristiti bilo za civilne nuklearne elektrane, bilo za izgradnju nuklearne bombe. Već godinama, Međunarodna agencija za atomsku energiju upozorava Iran da obustavi svoje planove obogaćivanja urana, ali bez uspjeha. Prošli mjesec, Teheran je ponovno pustio u rad tvornicu za obogaćivanje urana, u Natanzu. To je natjeralo ovu agenciju Ujedinjenih naroda da slučaj Irana prijavi Vijeću sigurnosti. Službeno će do prijave doći nakon sastanka Međunarodne agencije za atomsku energiju 6. ožujka. Uz ovu agenciju, i Europska unija je angažirana u razgovorima s Iranom, ali su i ti pregovori donijeli vrlo malo uspjeha.
I dok diplomatski napori izgledaju kao da su posustali, stručnjaci kažu da je Rusija izašla s prijedlogom koji bi mogao donijeti rezultate. David Albright, predsjednik Instituta za znanost i međunarodnu sigurnost, objašnjava ruski prijedlog: "Iran bi mogao imati u pogonu tvornicu za konverziju urana iz prirodnog u uranov heksa-fluorid, koji se uopće ne može koristiti u nuklearnom oružju. Taj bi materijal bio onda poslan u Rusiju i tamo obogaćen. Obogaćeni uran bi bio vraćen u Iran za uporabu u nuklearnim reaktorima elektrana. U tom smislu, Iran bi odustao od vlastitog pogona za obogaćivanje urana."
Ruski bi prijedlog bio – po mišljenju Daryla Kimballa, čelnika neovisne istraživačke organizacije Udruga za kontrolu naoružanja – posljednji izlaz za sve. "To je način na koji Iran može očuvati svoje pravo na mirnodopske nuklearne djelatnosti, uključujući i obogaćivanje urana za potrebe elektrana, kroz čvrsti ugovor o obogaćivanju s Rusima. To bi također bio način izbjegavanja mogućnosti da Iran ima, na vlastitom teritoriju, sve neophodne kapacitete za proizvodnju materijala za nuklearno oružje" - tvrdi Daryl Kimball.
On međutim ne vjeruje da će Vijeće sigurnosti – ukoliko do toga dođe – raspravljati o ikakvim čvršćim sankcijama. "Ne vjerujem da bi Kina i Rusija u ovom trenutku podržale ili čak dozvolile donošenje odluke o uvođenju političkih ili ekonomskih sankcija protiv Irana. I to ne samo zato što obje zemlje imaju jake ekonomske veze s Iranom, nego zato što se plaše ubrzane eskalacije ove krize."
Drugi stručnjaci kažu da bi pojedine zemlje mogle unilateralno uvesti vlastite sankcije, a, u slučaju europskih zemalja, vrlo je vjerojatno da bi same kompanije ocijenile stanje prenesigurnim za daljnje poslovanje u Iranu, kao što su već učinile dvije švicarske banke. Diplomatske napore treba nastaviti, slaže se velik broj stručnjaka, pa čak ih i udvostručiti kako bi se spriječilo da kriza izmakne kontroli i dovede do nesagledivih posljedica po sve strane.
