Za mnoge promatrače svjetske geopolitičke scene, nedavna razmirica između Rusije i Ukrajine, povod koje je bila cijena ruskog prirodnog plina, samo je istaknula činjenicu da Kremlj želi pojačati kontrolu nad državom koja je još donedavno bila dio Sovjetskog saveza. Drugi analitičari uvjereni su da Rusija ima daleko veće i šire ambicije i da nastoji iskoristiti zalihe energenata kako bi ponovo dobila status političke velesile.
Novi se plinovod polaže na dno Baltičkog mora. Tisuću i dvije stotine kilometara dugačak Sjevernoeuropski plinovod dopremat će milijarde kubičnih metara zemnog plina iz zapadnog Sibira do Njemačke i ostalih zemalja Europe. Ovoj projekt vrijedan 5 milijardi dolara, dovršenje kojeg se planira do 2012., postao je simbol ovisnosti Europe o Moskvi kad su u pitanju izvori energije. Europska unija kupuje 25 posto svojeg plina i 30 posto nafte od Rusije, a pojedine članice kao što su Slovačka i Finska, potpuno su ovisne o ruskoj nafti.
Stručnjaci predviđaju da će do 2020. godine tri četvrtine zemnog plina Europske unije biti uvezeno primarno iz Rusije koja ima najveću prirodne zalihe ovog energenta na svijetu, a u isto je vrijeme na drugom mjestu po proizvodnji nafte.
Moskva nastoji iskoristiti svoje prirodne energetske rezerve za izgradnju svoje ekonomske i političke budućnosti. Mreže plinovoda i naftovoda ove zemlje već sada dostavljaju energiju ne samo na Zapad nego i na Daleki istok. Štoviše, Rusija gotovo u potpunosti kontrolira energetske potrebe Središnje Azije.
Zeyno Baran, analitičar Centra Nixon u Washingtonu, tvrdi da je nedavna nesuglasica između Rusije i Ukrajine pokazala kako je Moskva spremna uporabiti agresivne mjere kako bi spriječila daljnje širenje utjecaja Zapada i NATO saveza na ono što je do ne tako davno bio njezin teritorij. "Poruka ruske vlade je jasna: Stvorit ćemo velesilu koristeći moć koju nam daje kontrola nad izvorima energenata i instalacijama za njihovu dostavu. Prvo su, dok Europa nije ni malo pažnje na to obraćala, preuzeli postrojenja u Središnjoj Aziji i Južnom Kavkazu. Sada kada su spremni to isto napraviti bliže europskom kontinentu, primjer čega su događanja u Ukrajini i Litvi, svijet se odjednom počeo buditi. Sve je ovo pažljivo planirano. Vlada na Kremlju je ovu strategiju već davno otpočela koristiti” - kaže gospođa Baran.
Moskva proučava energetski zemljovid svijeta. Interesi su joj daleko veći od dominacije u Europi i Središnjoj Aziji. Rusija planira svoje prirodne zalihe u istočnom Sibiru, koje se procjenjuju na 6,6 bilijuna kubičnih metara zemnog plina, iskoristiti za podmirivanje energetskih potreba pacifičkog dijela Azije.
Ilan Berman iz Vijeća za međunarodne odnose u Washingtonu, kaže da Moskva planira izgraditi plinovod vrijedan nekoliko milijardi dolara, koji će plin dovesti do Kine, ostalih tržišta Istočne Azije pa i Sjedinjenih država: "Cilj im je imati dovoljno velik kapacitet dostave kako bi ne samo podmirili potrebe Kine, nego da koristeći vode Pacifika postanu dobavljač za zemlje kao što su Japan ili Južna Koreja. A već sada Rusija ozbiljno pregovara s Indijom o energetskoj suradnji i pregovara sa Sjedinjenim državama o podmirivanju do deset posto naših potreba do kraja ovog desetljeća. Rusija se pozicionira da postane neobično važan izvor energenata kao i konkurencija zemljama OPECa."
Kolike su šanse da ovaj plan Rusije za postizanjem statusa supersile kontrolirajem izvora energije uistinu i ostvari? Ako je suditi po riječima Hugh Bondsa iz londonskog Centra za vanjsku politiku, šanse i nisu tako velike. "Rusija više neće biti u prilici povratiti svoj status vojne velesile. No, nije isključeno da će ih privredna moć koja je rezultat kontrole nad prirodnim izvorima energije, učiniti ekonomski utjecajnijom nego li je to bilo u doba Hladnog rata" - predviđa Hugh Bonds.
On dodaje da se ekonomska moć ne temelji samo na zalihama energije. Ona u mnogočemu ovisi i o snazi unutrašnjeg tržišta, a u Rusiji je pretvorba državnog u privatno vlasništvo dovela do enormnog povećanja korupcije, podmićivanja i nasilja.
Drugi analitičari ističu i da ruske kompanije ne ulažu dostatno u infrastrukturu i da se kao rezultat toga vidi blagi pad proizvodnje nafte. Rusija ne ulaže u tehnološki napredak i ne razvije svoja vlastita postrojenja. Do sada se zadovoljila ulogom preprodavača koji jeftini plin kupljen u Središnjoj Aziji preprodaje po daleko višim cijenama europskim potrošačima. Rusija ima velike ambicije. Koliko će se njih uistinu i ostvariti, pokazat će bliska budućnost.
