Međunarodna zajednica desetljećima izdvaja ogromne svote novca ne bi li pomogla siromašnim zemljama svijeta da ubrzaju svoj ekonomski razvoj i da se bore s neimaštinom. Koliko je takva vrsta pomoć uistinu od koristi zemljama koje ju primaju? Prilog Aide Akel i Boba Doughtyja.
Američka Agencija za međunarodni razvoj, poznate po skraćenici USAID, tvrdi da su u posljednjih 50 godina zemlje Zapada potrošile više od jednog bilijuna dolara - na razvojne projekte i zajmove u sedamdesetak zemalja u razvoju. Cilj – smanjenje siromaštva. Neki stručnjaci kritiziraju ove programe tvrdeći da pomoć upućena najsiromašnijim državama nije postigla željeni rezultat i da se zbog toga mora obustaviti.
Michael Radew iz Instituta za svjetsku politiku u New Yorku tvrdi da istraživanja upućuju na to da ne samo da je ovakva vrsta pomoći beskorisna nego u nekim okolnostima može biti i štetna. "Ona potiče pogrešnu ekonomsku politiku koja je sama po sebi i onako glavni uzrok za siromaštvo tih zemalja. Pomoć iz inozemstva jača lokalnu državnu vlast i političare. Važno je napomenuti da su ti političari mahom došli na vlast nedemokratskim putem i da u velikom broju slučajeva nisu kvalificirani, a i skloni su korupciji. Ovakav pristup rješavanju jednog globalnog ekonomskog problema ustvari čini više štete nego koristi najvećem broju stanovnika siromašnih zemalja, koje je po svom karakteru ruralno".
Drugi opet analitičari tvrde da rezultati nisu uvijek negativni. Uspjeh razvojnog projekta ili novčane pomoći sa Zapada ovisi o tome gdje su i u kolikoj mjeri sredstva potrošena. Pomoć iz inozemstva može imati i pozitivni učinak. Kao primjer navode se Tajvan i Južna Koreja koji su uspjeli iskoristiti pomoć sa Zapada do te mjere da su se ekonomski ojačali i sada su i sami donatori siromašnima.
Steve Radelet iz Centra za globalni razvitak u Washington kaže da će strana pomoć biti najmanje efikasna u zemljama kao što su Somalija i Haiti, gdje su državna uprava posebno slaba i nesposobna uspostaviti red, te u politički nestabilnim zemljama, kao što su Irak i Afganistan. "Uputiti ekonomsku pomoć takvim zemljama je riskantan potez. Dio te pomoći će jednostavno nestati. Drugi će dio biti ukraden. To je jednostavno realnost tih sredina. No, mislim da su rezultati koje smo – bez obzira na probleme - ipak postigli u Somaliji, Afganistanu ili Bosni, dostatan razlog da s ovakvim nastojanjima i nastavimo".
Slično misli i Luca Barbone, direktor Programa Svjetske banke za smanjenje siromaštva. On kaže da je ekonomska pomoć koju Zapad šalje siromašnim zemljama rezultirala svjetlijom slikom budućnosti. "Ako pogledate iskustva iz svijeta, vidjet ćete da se u posljednjih dvadesetak godina razina neimaštine znatno smanjila. Minimalne su nadnice recimo porasle. Potpuno se slažem da je u Africi postignuto manje od očekivanog, no i dalje smatram da se na globalnom planu postigao lijep uspjeh u smanjivanju siromaštva".
Gospodin Barbone dodaje da međunarodna zajednica uči i na svojim uspjesima a i na svojim greškama. A jedan od ključnih zaključaka je da je neophodno razviti dobar sistem za kontrolu korištenja financijske pomoći. 'Samo tako će je zemlje kojima je upućena moći uspješno iskoristiti' - kaže Luca Barbone. Drugi analitičari pak predlažu nove načine dodjele pomoći.
George Ajetaj, profesor ekonomije na Sveučilištu American, koji je podrijetlom iz Gane, kaže da se u Africi ekonomska pomoć nije uspješno iskoristila. On tvrdi da bi se ekonomska pomoć tim zemljama morala smanjiti, a u isto vrijeme da bi se trebao potaknuti uvoz odnosno izvoz robe koju te zemlje proizvode. "Ako pogledate proračune nekih afričkih zemalja, recimo Ugande, vidjet ćete da je 53 post proračuna te zemlje ovisno o pomoći iz inozemstva. U Gani je proračun 58 posto ovisan o stranoj ekonomskoj pomoći. Ukratko rečeno, vlade ovih zemalja očekuju da u budućnosti dobiju još više pomoći. Ovo je jednostavno začarani krug iz kojeg se teško izlazi".
Mohamed Akter iz organizacije InterAction koja okuplja 165 nevladinih agencija i humanitarnih organizacija kaže da davanje ekonomske pomoći može biti efikasan način stimuliranja razvoja pod uvjetom da zemlja koja daje pomoć se jasno definira svrhu. "Dva područja koja će vas riješiti siromaštva i staviti na put blagostanja su zdravlje i obrazovanje. To kažem iz vlastitog iskustva. Potičem iz jako siromašne obitelji. Škola mi je pomogla da se izbavim iz tog začaranog kruga u kojem siromaštvo dovodi do još većeg siromaštva. Druga važna stvar je stvoriti infrastrukturu u zemljama kojima se pomoć pruža, kako bi se zaista pomoglo građanima, a ne da završe u džepovima političara i birokrata".
189 zemalja potpisalo je 2000. godine Deklaraciju milenija u nadi da će se siromaštvo na svijetu do 2015. godine smanjiti na polovicu. No, Deklaracija je jasno istakla da se borba s neimaštinom mora voditi na obje strane, jer pomoć dana bilo kojoj zemlji biti će efikasna samo ako ta zemlja i sama investira u vlastite demokratske institucije, te ako poštuje zakon i prava građana.
