Slijedi prilog o žrtvama terorističkih napada 11. rujna 2001. godine - ljudima koji su prije četiri godine poginuli u ruševinama Svjetskog trgovinskog centra. U dva newyorška nebodera, svakom od po stotinu i deset katova, radilo je oko 50 tisuća ljudi, sa svih strana svijeta. 15. rujna 2002. godine, dnevnik New York Times počeo je objavljivati kratke novinske vinjete - sjećanja obitelji i prijatelja žrtava, o njihovim najdražima koji su poginuli na tako tragičan način.
Već oko deset u jutro 11. rujna 2001. godine, neposredno nakon što su se dva oteta putnička zrakoplova obrušili u nebodere Svjetskog trgovinskog centra, obitelji žrtava počele su tražiti svoje najdraže.
“Moram vidjeti mog brata. Ako je i mrtav, u ovom trenutku to i nije tako važno. Jer, u svakom slučaju on je već gore, na nebu. Ali želim znati što se s njim dogodilo, zbog toga ga moram pronaći” – govorila je jedna od uzbuđenja i stresa izbezumljena Newyorčanka.
Na zidovima okolnih zgrada, nicali su provizorni panoi, nešto poput zidnih novina, na kojima su se lijepile fotografije ljudi koji su radili u Svjetskom trgovinskom centru. Bile su tu i poruke od prijatelja i rodbine za one koji su eventualno preživjeli napad. Janny Scott, novinarka New York Timesa, svaki je dan odlazila na ta mjesta, gdje su se okupljali najbliži nestalih. Naime, dobila je zadatak da piše o obiteljima žrtava. Tako se i rodila ideja o Portretima tuge, seriji članaka o poginulima 11. rujna, koji su sabrani i objavljeni u knjizi.
"Na početku je bilo nas šest novinara, trebali smo na temelju izvješenih poruka razgovarati s obiteljima nestalih ili poginulih te o njima napisati par riječi, nešto što će čitateljima dočarati kakvi su to ljudi bili. Urednik nam je rekao da ne pišemo klasične osmrtnice, koje nižu biografske podatke, već da treba saznati neki zanimljiv detalj iz života, ili neku anegdotu o poginulom, što će čitateljima zaista približiti osobu o kojoj pišemo".
New York Timesovi reporteri zato su se koncentrirali na ono što su žrtve u životu stvarno voljele – recimo na njihove hobije, omiljeno jelo, kako su prvodili slobodno vrijeme... Ovakva je obrada jednog tragičnog događaja masovnih razmjera – jer podsjetimo, poginulo je gotovo tri tisuće ljudi – šokantnim statistikama dala ljudsku dimenziju. Žrtve 11. rujna bile su naime i očevi i kćeri i osobe koje su upravo planirale vjenčanje, čekale bebu...
Burzovni mešetari, konobari, sekretarice i perači prozora, vatrogasci...
Primjerice – slučaj Michaela Egana, menadžera u jednoj osiguravajućoj tvrtki, koja je imala sjedište u Svjetskom trgovinskom centru. Baš ga je tog kobnog dana, 11. rujna 2001. godine, u uredu posjetila sestra iz Kanade. Kad je u neboder udario oteti zrakplov Michael Egan i njegova sestra Christine nazvali su telefonom Michaelovu suprugu. "Michael i Christine su bili nerazdvojni", prisjeća se Anna Egan, Michaelova supruga, koja dodaje da je “ponekad čak bila i ljubomorna.”
Christine je prije napada došla iz Kanade da se brine o nećaku, kako bi Michael i Anne Egan mogli nesmetano proslaviti 20. godišnjicu braka. 11. rujna otišla je s Michaelom u njegov ured, popila je jutarnju kavu, te uživala u pogledu na New York, sa 105. kata Svjetskog trgovinskog centra. Anne Egan kaže da joj je suprug redovito telefonirao s posla.
“Tog jutra se također javio. Pitala sam ‘jeste li se izvukli?’ on je rekao da su još uvijek u zgradi. U tom trenutku, na televiziji sam vidjela kako se ruši zgrada u kojoj je radio moj muž. Jedino što je na kraju uspio reći je da me voli.”
U knjizi 'Portreti tuge' tiskano je oko dvije tisuća sličnih, osobnih sjećanja na Newyorčane koji su poginuli u terorističkim napadima tog dana. U projektu je sudjelovalo više od stotinu novinara New York Timesa. Connie Hayes, novinarka koja radi u poslovnoj rubrici newyorškog dnevnika, kaže da je posebno teško bilo nazivati obitelji i prijatelje nestalih, čija smrt još uvijek nije bila potvrđena:
"Na početku ovog projekta, svi smo bili prilično nijemi od užasa koji smo doživjeli. Novinar stvarno nije mogao reći ništa što bi obiteljima žrtava olakšalo njihov položaj. Međutim, postalo je očito da razgovor s novinarom za mnoge ima terepautski aspekt, da je tom čovjeku na neki način lakše ako govori o voljenoj osobi koja je stradala na tako tragičan način. Naravno, i nama novinarima je bilo drago ako smo im na neki način pomogli."
Novinarka Janny Scott kaže da joj je u posebnom sjećanju ostao članak o izvjesnom Robertu Mayu: "Radi se o kratkom i jednostavnom članku, koji je čitatelje duboko dojmio. Robert Mayo je bio zadužen za obranu od požara u neboderima Svjetskog trgovinskog centra. Radio je kao honorarac. U trenutku napada bio je van zgrade, no vratio se natrag da spašava ljude, jer je smatrao da mu je to posao. Supruga ga je preko mobitela preklinjala da se ne vraća u zgradu, on je nije poslušao i tako je poginuo."
'Profili tuge', koji su objavljivani u New York Timesu na svojevrstan su način – u očima javnosti - oživili poginule. Preminuli više nisu bili jedino tragične statistike, već ljudi od krvi i mesa, sa svojim strastima, ljubavima, patnjama, ljudskim nedostacima...
Kratke novinske vinjete pokazuju da je svaki ljudski život neponovljiv i jedinstven, pogotovo ako je prekinut na šokantan i tragičan način poput onih života koji su bili okončani u terorističkim napadima 11. rujna 2001. godine.
