Potvrda da je upravo Mark Felt "Duboko grlo" - što je bio tajni nadimak visoko pozicioniranog izvora informacija o Watergate-u – predstavlja rasplet jedne od najdugovjecnijih misterija vezanih uz aferu koja je pocetkom i sredinom sedamdesetih istinski prodrmala Ameriku. Novinari Washington Posta Bob Woodward i Carl Bernstein su više od dvije godine pedantno razotkrivali podrobnosti politickog skandala koji je poceo 1972. godine, naoko jednostavnom provalom u izborni stožer Demokratske stranke u stambenom kompleksu Watergate, na obali rijeke Potomac u Washingtonu.
Neki od provalnika bili su placeni novcem prikupljenim za izbornu kampanju Richarda Nixona. Novinari washingtonskog dnevnika su tijekom svojih istraživanja ovog dogadaja razgovarali s nizom vladinih i drugih javnih dužnosnika, koji su najcešce željeli ostati anonimni. No, najkorisniji izvor informacija o pokušaju Bijele kuce da zataška ovu neugodnu aferu bio je Mark Felt, tadašnji drugi covjek Saveznog istražnog ureda FBI. Felt je, u uvjetima najstrože konspiracije, pristao potvrditi istinitost prikupljenih informacija iz drugih izvora, a dao je i neke svoje.
"On je imao povjerenje u novinara Boba Woodwarda. Felt je bio svjestan da ce se istraga Watergatea moci nesmetano odvijati jedino ako se na tome angažiraju mediji, slobodni mediji" - ovako Feltove osjecaje objašnjava John O'Connor, odvjetnik i prijatelj obitelji Marka Felta, inace autor clanka u casopisu Vanity Fair, u kojem je nedavno objavljeno da je "Duboko grlo" bio upravo ovaj bivši visoki dužnosnik FBI-ja.
Alexander Butterfield je kao bivši dužnosnik Bijele kuce Senatu otkrio postojanje sustava magnetofonskog snimanja u predsjednikovoj rezidenciji. Kongres je – nakon otkrica afere Watergate - zatražio snimke Nixonovih razgovora sa suradnicima, Vrhovni je sud potvrdio legalnost ovog zahtjeva, nakon cega je Richard Nixon vrlo brzo, u ljeto 1974. podnio ostavku. Alexander Butterfield kaže da ga nije iznenadilo kada je cuo da je upravo Mark Felt – 'Duboko grlo'. "Uvijek sam tvrdio da je Mark Felt na vrhu popisa potencijalnih kandidata, kada je u pitanju identitet 'Dubokog Grla'. On je bio broj dva u FBI-ju, i kad analizirate sve što je 'Duboko Grlo' govorilo Bobu Woodwardu, onda vidite da to nisu obicne stvari za koje zna baš svatko. Radilo se o informacijama o recimo pranju novca, o aktivnostima o kojima zna jedino ustanova poput FBI-ja".
Novinari Woodward i Bernstein su, u skladu s dogovorom koji su sklopili sa Markom Feltom, željeli njegovo ime držati u tajnosti sve do njegove smrti. No, kako je prije nekoliko dana izjavio unuk Marka Felta, Nick Jones, obitelj je smatrala da njiihov otac i djed – danas vec prilicno bolesni covjek pozne dobi – treba javnosti otkriti svoju ulogu u aferi Watergate. "Mark Felt je u prošlosti bio rezerviran u pogledu otkrivanja svog identiteta, odnosno da li bi to bilo prikladno kada se radi o bivšem agentu FBI-ja. No, kao što je nedavno rekao mojoj majci – ljudi su mislili da je 'Duboko grlo' neki kriminalac, sada pak misle da je junak".
Naravno, ne smatraju svi u Americi Marka Felta junakom. Neki od bivših suradnika predsjednika Richarda Nixona nazvali su ga izdajicom, zbog toga što je pomogao novinarima da razotkriju aferu Watergate. Charles Colson je bivši bliski suradnik Richarda Nixona, koji je odslužio zatvorsku kaznu zbog krivicnih dijela pocinjenih u pokušaju zataškavanja afere Watergate. "Razumijem da ljudi vide neku nepravilnost i da se angažiraju na zaustavljanju takvih radnji. Ja sam na sudu priznao da sam se i ja trebao tako ponijeti, ali nisam. Medutim, ne bi to ucinio na nacin na koji je to ucinio Mark Felt. Povlaciti se po mracnim pokrajnjim ulicama i tamo novinarima dijeliti povjerljive dokumente – mislim da to nije primjeren nacin".
Slijed dogadaja koji su tek kasnije nazvani Afera Watergate poceo je u lipnju 1972. godine, naoko klasicnom provalom. Pet osoba provalilo je u izborni stožer tada oporbene Demokratske stranke koji se nalazio u luksuznom stambenom kompleksu Watergate, na obali rijeke Potomac u Washingtonu. Novinari su brzo otkrili da su neki od provalnika, koji su odmah bili uhiceni, bili povezani s Nixonovom administracijom.
Bijela je kuca pokušala zataškati ove veze, no novinari Washington Posta su ih uspjeli dokumentirati, a pri tome su otkrili i niz drugih ilegalnih radnji vlade Richarda Nixona. Otkrica su vodila i do kongresne istrage, svjedocenja pred televizijskim kamerama te opce javne debate o etici i politici. Predsjednik Nixon je u ljeto 1974. godine podnio ostavku. Medutim, ostavci su prethodili i ovakvi, za predsjednika Nixona vrlo neugodni trenuci, zabilježeni pred kamerama. "Ljudi trebaju znati je li njihov predsjednik varalica. E, pa ja nisam varalica. Sve što imam, sam sam zaradio".
Richarda Nixona je u ljeto 1974. na položaju predsjednika zamijenio dopredsjednik Gerald Ford, Fordov prvi zadatak bio je poceti s procesom zacijeljivanja rana. "Dragi sugradani, duga nocna mora naše nacije gotova je. Naš ustav funkcionira. Naša republika je zemlja koja se temelji na zakonu, a ne na volji pojedinca. Ovdje, u Americi, narod vlada".
Posljedica Afere Watergate bile su dalekosežne. Mark Felt je bio jedan od prvih primjera za takozvane 'whistle-blowere' - dužnosnike javne uprave koji odluce javno progovoriti o neprimjernom ili nezakonitom ponašanju neke vladine agencije. Danas, americki zakoni štite takve ljude, kojima se jamci sigurnost i zadržavanje posla, ukoliko kažu sve što znaju o navodnom nezakonitom postupku vlade ili državne uprave opcenito. Takoder, nakon što se otkrilo da su provalnici u prostorije Demokratske stranke bili financirani novcem koji je potjecao iz izbornih fondova kampanje Richarda Nixona, Kongres je po brzom postupku izglasao reformu sustava financiranja izborne kampanje.
Afera Watergate je takoder, na nacionalnom planu, predstavljala vrhunac javne frustracije i razocaranosti politikom i politicarima – koja je imala korijene u atentatu na predsjednika Kennedyja, a nastavila se ratom u Vijetnamu. Americki povjesnicari slažu se da su se – nakon Nixona – svi americki predsjednici, kao i clanovi Kongresa, svojski trudili da obnove povjerenje javnosti u saveznu vladu i njezine institucije.
