Linkovi

Ellis Island, 'velika vrata' u Ameriku


Svim je zivim bicima svojstveno da tragaju za zelenijim pasnjacima; ljudima narocito, uvijek u potrazi za novim zivotima, u novim mjestima.

Stizali su iz Dublina i Dubrovnika, Stockholma i Sorrenta... u jednom od najvecih valova ljudstva u povijesti svijeta i tekli kao rijeka preko jedne male mrlje zemlje, stijesnjene u luci New Yorka, izmedju Kipa Slobode i Novoga svijeta, preko - Ellis Islanda.

Za ulaz u Ameriku sluzile su i mnoge druge luke, poput Bostona, Philadelphije, Baltimorea, Savannah, Miamija, New Orleansa i San Francisca, ali racuna se da od 296 milijuna ljudi, koliko danas zivi u Sjedinjenim Drzavama, gotovo polovina, vise od 40%, porijeklo vuce od onih 12 milijuna, muskaraca, zena i djece, koliko ih je u Ameriku uslo preko Ellis Islanda, u razdoblju od 1892. do 1954. godine, kad je ta useljenicka postaja zatvorila vrata.

No, prije nego sto ce postati mit, Ellis Island nije bio nista drugo nego hrpa pijeska, otocic velicine jednog i pol hektara, na rijeci Hudson, oko kilometar i pol udaljen od obale danasnjeg New Jerseyja i otprilike isto toliko juzno od Manhattana. Svoje prvo ime – Kioshk, Otok galebova, dobio je od lokalnih Mohegan Indijanaca. Tijekom 17. stoljeca, otocic mijenja nekoliko vlasnika, od Nizozemaca do Britanaca, a mijenja i ime nekoliko puta. U 18. stoljecu, kupuje ga izvjesni Samuel Ellis, mesar, kao idealno mjesto za odrzavanje piknika. Na pocetku 19. stoljeca, otok, sad vec poznat pod imenom Ellis Island, otkupljuje americko Ministarstvo rata i koristi ga, prvo, tijekom rata s velikom Britanijom, 1812, a onda i tijekom americkog gradjanskog rata.

Sve do 1890. godine, useljenje reguliraju savezne drzave, svaka pojedinacno, ne savezna vlada. Za drzavu New York, do te iste godine, useljenicka se postaja nalazila na mjestu zvanom Castle Garden, na jugozapadnom kraju Manhattana, tamo gdje je Battery Park. Prvi veliki val imigracije, od 1855. do 1890, i proci ce kroz Castle Garden – otprilike 8 milijuna useljenika, uglavnom iz sjeverne i zapadne Evrope - iz Engleske, Irske, skandinavskih zemalja, Njemacke...G. 1890, primjerice, u New Yorku je zivjelo isto toliko Nijemaca koliko i u Hamburgu tada.

Sa sve vecom politickom nestabilnoscu u Evropi, sve restriktivnijim vjerskim i sve losijim ekonomskim uvjetima, sve je vise rastao i broj onih koji su, preko Atlantika, poceli hrliti ka Sjedinjenim Drzavama. Postaja Castle Garden nije vise bila u stanju primati toliki broj imigranata. Taj je problem pratilo i nekoliko drugih, narocito korupcija. I savezna je vlada intervenirala. G. 1890, predsjednik Benjamin Harrison odredjuje Ellis Island kao lokaciju za gradnju nove i vece i savezne useljenicke postaje.

Iduce, 1891. godine, osniva se i Savezni ured za imigraciju (preteca Immigration and Naturalization Services, INS, danas Bureau of U. S. Citizenship and Immigration Services, USCIS), a prvog sijecnja 1892. kroz Ellis Island prolazi i prvi od 12 i nesto milijuna imigranata –petnaestgodisnja djevojcica iz Irske, po imenu Annie Moore, sa svoja dva mladja brata. Stigli su roditeljima koji su vec bili u Americi. Iducih godina, Ellis Island ce narasti s prvotnog jednog i pol na 11 hektara, nasipanjem uglavnom zemlje i granita iskopanih prilikom gradnje njujorskog sistema podzemne zeljeznice. Do 1954, Ellis Island ce biti glavna ulazna luka na istoku Sjedinjenih Drzava, glavni put do “americkog sna,” za ljude iz 75 zemalja svijeta. Najveci dio njih uci ce za prvih 30 godina.

Za tog je razdoblja, dnevno, kroz Ellis Island prolazilo prosjecno od tri do pet tisuca. Rekord je zabiljezen 17. travnja 1907. godine – 11.747 imigranata!

Brodovi kompanija White Star, Red Star, Cunard i Hamburg-America, kojima su imigranti stizali iz evropskih zemalja, obicno bi u rano jutro ulazili u luku new Yorka. Prvo sto bi putnici ugledali bio je Kip Slobode, potom, u jutarnjoj magli, i onu tamnu i zastrasujucu mrlju zemlje zvanu Ellis Island, zastrasujucu jer znali su sto ih tamo ceka. Brodovi nisu pristajali uz Ellis Island nego u luci New Yorka. Putnici prvog i drugog razreda mogli su u gungulu Manhattana ravno s broda, nakon kraceg carinskog pregleda, za njih nije bilo potrebno ici preko useljenicke postaje Ellis Islanda. Pregled tih putnika i njihovih dokumenata vrsio se jos na brodovima. Teorija je bila – ako osoba sebi moze priustiti kartu prvog ili drugog razreda, mali su izgledi da ce ona biti na teret Americi, iz bilo kojeg razloga, od zdravstvenih preko financijskih do legalnih. Za one, a njih je bio i daleko veci broj, koji su putovali trecim razredom, dolje, u potpalublju, scenarij je bio drugaciji. Nakon dugog i teskog putovanja, bjezeci iz siromastva Calabrije i Donegala, od biskupa i novacenja i pogroma, Amerika je konacno bila na samo par stopa, ali ne jos i sloboda. Kad bi svi dokumenti bili prikupljeni, sva prtljaga cvrsto vezana spagom, sva djeca dozvana na desetke raznih jezika, taj dio putnika prevozio se potom, teglenicama, do Ellis Islanda. Ako je sve bilo kako treba – dokumenti, zdravlje, prtljaga, pravi odgovori onima koji su zeljeli znati starosnu dob, financijsku situaciju, izglede za posao i odredista – cijeli je proces trajao tri, cetiri sata. Ali, svi su u veliku zgradu od crvene opeke ulazili sa srcima koja su, od straha i neizvjesnosti, zestoko udarala.

Iako su Ellis Island zvali “Otokom suza,” jer bilo je grubosti i ponizenja, vecina je imigranata bila tretirana uljudno, s dosta razumijevanja i postovanja, na koncu konca – Amerika se naseljavala. Samo 2% svih koji su na Ellis dosli nije zadovoljilo uvjetima i bilo je vraceno u zemlje porijekla, zbog zaraznih bolesti, subverzivne politike ili upitnog morala. Oni koji su usli u Ameriku uglavnom su bili bez centa, ali upravo su oni izgradili puno toga u cemu Amerika danas uziva. Bilo je medju njima ljudi najrazlicitijih profila – radnika, seljaka, zanatlija, intelektualaca... zahvaljujuci njima bit ce i izgradjeno puno toga sto Amerika danas ima, puno toga sto ce, u doslovnom i prenesenom smislu, i ponijeti onu oznaku “Made in USA.”

Medju onima koji su usli preko Ellis Islanda nasli su se i mnogi koji ce slavu steci, primjerice, Isaac Asimov i Irving Berlin, Bob Hope i Samuel Goldwyn, Elia Kazan i Bela Lugosi i Lee Strasberg, Al Johnson i Edward Robinson, Kahlil Gibran i Claudette Colbert; Max Factor, Frank Capra, Rudolph Valentino....

Talijana je najvise i proslo preko Ellis Islanda – preko dva i pol milijuna!

Ulaskom Amerike u prvi svjetski rat, broj doseljenika je naglo opao. Po svrsetku rata, Ellis Island je sluzio za internaciju radikala, stotine su odande bile i deportirane zbog sumnje da su zagovarali revoluciju protiv savezne vlade. Kad je bio ponovno otvoren imigrantima, 1920, kroz Ellis Island je proslo tek oko 225.000 tijekom cijele te godine. I za vrijeme drugog svjetskog rata, kao i neposredno nakon njega, Ellis Island sluzit ce u mnoge druge svrhe, sve do svog sluzbenog zatvaranja, u studenom 1954. Za one koji su zeljeli u Sjedinjene Drzave, vize su vec nakon prvog svjetskog rata poceli izdavati americki konzulati i ambasade.

G. 1965, predsjednik Lyndon Johnson proglasio je Ellis Island, zajedno s Kipom Slobode, Nacionalnim spomenikom. Muzej imigracije, otvoren u glavnoj zgradi, 1990. godine, prima oko dva milijuna posjetitelja godisnje.

XS
SM
MD
LG