Krajem 19-og, pocetkom 20-og stoljeca, milijuni ljudi stizali su u Ameriku, u potrazi za boljim zivotom i slobodama. Na istocnoj obali, vise od 12 milijuna uslo je preko Ellis Islanda, otocica u luci New Yorka.
No, i na zapadnoj obali Sjedinjenih Drzava jedan je otok sluzio kao useljenicka postaja – Angel Island, najveci u zaljevu San Francisca. I zvali su ga “Ellis Island Zapada.” U razdoblju od 1910. do 1940, preko njega su ulazili imigranti iz azijskih zemalja, ali Angel Island se dosta razlikovao od Ellis Islanda.
Angel Island cesto zovu “draguljem San Francisco zaljeva.” Zbog njegove ljepote i zbog panoramskih pogleda koji se pruzaju s njega. Za vedrog dana, koji onda i zovu “danom pet mostova,” s najvise tocke otoka, moguce je i vidjeti svih pet mostova preko ogromnog zaljeva – Dumbarton, San Mateo, Richmond/San Rafael, Bay Bridge i najpoznatiji od svih - Golden Gate Bridge.
I Angel Island ima zanimljivu kulturnu i vojnu povijest. Tisucama godina koristilo ga je miroljubivo pleme Miwok Indijanaca. Dolazili bi svojim camcima s obale, podizali na otoku privremene nastambe, od granja i lisca, jer Miwok pleme nije vjerovalo u zidove, i lovili ribu i tuljane. Nema dokaza da je u jeziku Miwoka ikada postojala rijec za koncept ratovanja ili bilo kakvog sukobljavanja. S dolaskom bijelog covjeka njihov ce otok sluziti u ratne svrhe vise puta – za spanjolsko-americkog rata, gradjanskog rata, oba svjetska rata, a i tijekom hladnog rata, kao baza prvim americkim protubalistickim Nike raketama.
Angel Island ostaje najpoznatiji, ipak, kao “Ellis Island Zapada.” Njegova useljenicka postaja nije, medjutim, bila izgradjena za prijem azijskih doseljenika, vec evropskih, kojih se, u Kaliforniji, ocekivao veliki broj po otvaranju Panamskog kanala. Ali, zbog izbijanja prvog svjetskog rata nista nije bilo od navale Evropljana. Umjesto njih poceli su stizati iz Australije, s Novog Zelanda, iz Kanade i Meksika, zemalja Srednje i Juzne Amerike, Rusije, sa Filipina, iz Japana, iz Koreje i ponajvise iz Kine. I makar je i vecina njih stizala iz istih razloga kao i Evropljani – da bi izbjegli teskim ekonomskim i politickim uvjetima – mnogi su, za razliku od Ellis Islanda, na kojemu je proces trajao, uglavnom, tri, cetiri sata, na Angel Islandu morali cekati po nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, cak i nekoliko godina. Naime, Angel Island nije bio samo useljenicka postaja, sluzio je, od 1910. do 1940, i kao jedna vrsta pritvora, a razloge za to treba potraziti u godinama druge polovice 19. stoljeca.
Kinezi su, u tisucama, uglavnom iz juznokineske pokrajine Guangdong, poceli dolaziti u Kaliforniju jos 1848, privuceni vijestima da u Kaliforniji ima zlata. U pocetku dobro docekani, diskriminatorni zakoni ih ubrzo istiskuju iz rudnika zlata i prisiljavaju na niz drugih, slabije placenih, manuelnih poslova. Kinezi grade transkontinentalnu zeljeznicu, isusuju mocvarno podrucje delte Sacramenta, grade tvornice za preradu morskih rakova i vrste jestivog morskog puza koji ima naziv abalone, “uho mora,” ukratko – Kinezi postaju jeftina radna snaga i prihvacaju posao koji nece niti jedna druga skupina.
Ali, sedamdesetih godina 19. stoljeca, americko gospodarstvo biljezi visegodisnji trend opadanja, rezultira ozbiljnom nezaposlenoscu, i svi, od politicara nadolje, za to krive azijske doseljenike, narocito Kineze, da, spremni na niske place, monopoliziraju poslove. I na snagu, 1882, stupa Zakon o zabrani ulaza kineskim imigrantima. Nece biti i zadnji donesen na temelju nacionalnosti ili rasa, slijedi ubrzo, na drzavnim i saveznim razinama, i niz drugih restriktivnih zakona prema onima iz odredjenih azijskih zemalja; obje stranke u Kongresu ih podrzavaju kako bi osigurale kljucne glasove zapadnih drzava. Za provodjenje onog prvog – Zakona o zabrani ulaska kineskim imigrantima, bira se postaja na Angel Islandu, idealnoj lokaciji nedaleko Alcatraza, kako bi se izoliralo kineske imigrante i sprijecilo da komuniciraju s onima iz San Francisca. U sijecnju 1910. godine, Angel Island prima svoje prve “goste.”
Putovanje preko Pacifika trajalo je tri tjedna, vecina doseljenika i najjeftiniju kartu mogla je kupiti samo uz kolektivnu pomoc obitelji i prijatelja. Po dolasku u luku San Francisca, putnici su bivali razdvajani po nacionalnostima. Za Evropljane i one s kartama prvog i drugog razreda proces za ulaz u Ameriku obavljao se jos na brodovima. No, doseljenike iz azijskih zemalja, takodjer Ruse i Meksikance kao i one koji su morali biti stavljani u karantenu zbog zdravstvenih razloga, prevozilo se dalje, do Angel Islanda. Tu i prestaje svaka slicnost s Ellis Islandom. Brzi proces i ulaz u Ameriku bio je samo za one koji su bili rodjeni u Sjedinjenim Drzavama ili imali muzeve i oceve s americkim drzavljanstvom. Za ostale, slijedilo je prvo odvajanje muskaraca od zena i djece, zatim, ponizavajuci zdravsteni pregledi, a u slucaju neke bolesti - hospitalizacija na trosak doseljenika ili - deportacija. Potom, slanje u odvojene barake i besposleno cekanje, cekanje, cekanje... na imigracijske inspektore i saslusavanja.
U potresu koji je San Francisco pogodio 1906, nestali su mnogi javni dokumenti nakon cega su zitelji kineskog porijekla u velikom broju tvrdili da su rodjeni u Americi. Buduci da su kao drzavljani mogli iz Kine dovoditi svoju djecu, na Angel Island stizu mnogi, kako su ih zvali, “papirnati sinovi i kceri,” odnosno djeca samo “na papiru.” Da bi se ta praksa suzbila, saslusanja su i bila tako dugotrajna i mucna, pitanja americkih istrazitelja teska, detaljna, cesto i besmislena, o povijesti obitelji, lokaciji sela, njihovim domovima, jer trebalo je dokazati da postoji stvarna krvna veza. “Papirnata djeca” morala su napamet znati tisuce laznih odgovora, svaka devijacija znacila je kraj bilo kakvim izgledima.
Nitko tocno ne zna koliko je ukupno doseljenika uslo preko Angel Islanda, procjenjuje se oko 300.000. Od toga, kineskih imigranata, koji su tijekom razdoblja od 30 godina, cinili preko 70% pritvorenika, u Ameriku je uslo tek oko 175.000. Procjenjuje se da je stopa deportacije s Angel Islanda iznosila negdje od 11% do 30%, za razliku od 2%, s Ellis Islanda. Jedan prevodilac na Angel Islandu kasnije je rekao:”U ono je vrijeme, cinilo se, lakse bilo devi provuci se kroz usicu igle nego Kinezu ispod Golden Gatea.”
Ellis Island su zvali “Otokom suza,” no to bi ime prikladnije bilo za Angel Island, u zaljevu San Francisca. Poezija, zapisana na zidovima baraka, svjedoci o traumaticnim iskustvima kineskih imigranata, o gotovo neizdrzivim uvjetima, u prenatrpanim barakama, pod kljucem 24 sata. Bilo je onih koji su, ocajni, trazili od vlasti da ih se jednostavno natrag, u Kinu, deportira.
G. 1940, americka vlada donosi odluku o zatvaranju Angel Islanda. Pocetkom studenog, zadnja skupina od 200 imigranata, medju njima 150 Kineza, bila je premjestena na privremenu lokaciju u San Franciscu. Tri godine kasnije, 1943, ukinut je i Zakon o zabrani ulaska kineskim imigrantima, jer tada je Kina vec bila americki saveznik u drugom svjetskom ratu. Tijekom rata, i Angel Island sluzi kao internacijski logor, za njemacke i japanske ratne zarobljenike, a 1946, otok napusta i vojska.
Proglasen, 1997. godine, Nacionalnim povijesnim znamenjem, Angel Island, i na njemu useljenicka postaja, nastavlja biti dio americke price - slozene price na temu rase, imigracije i americkog identiteta.
