Dvije godine nakon početka invazije Iraka, Amerikanci su podijeljeni oko tog rata. Nedavna anketa pokazala je da 53 posto ispitanika ne vjeruje da je vrijedilo ići u taj rat, te da 70 posto anketiranih misli da su američke žrtve, uključujući preko 1.500 mrtvih, neprihvatljive. Slične osjećaje dijele i brojne obitelji vojnika i mnogi veterani. Svi oni većinom podržavaju vojnike, ali neki izražavaju sumnje o politici koja je dovela do upućivanja tih vojnika u Irak.
U dvorani veterana u njujorškoj općini Staten Island, oko pedeset ljudi sastavlja pakete za vojnike u Iraku. Volonteri pune kartonske kutije slatkišima, novinama, higijenskim proizvodima i raznim drugim potrepštinama. Većina prisutnih su članovi obitelji ili prijatelji vojnika, ili pak veterani, poput Josepha Di Giovannija, koji je bio ranjen u ratu u Vijetnamu. "Mislim da moramo biti nazočni u Iraku, jer sam ja sto posto za demokraciju - i u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ovo je kao drugi svjetski rat – Irak ima podršku javnosti. Svi su za ovaj rat."
U dvorani veterana je bilo očito da su svi za vojnike, ako ne i za rat. Nekoliko prisutnih kazalo je da američki vojnici ne dobivaju dovoljno pomoći, uključujući i osnovne potrepštine, od američke vlade. Tako misli i Chris, koja nije željela da upotrijebimo njeno prezime, jer joj je dijete u vojsci: "Naši vojnici nemaju opremu koja im treba. Nemaju oklopna vozila, niti pancirne prsluke. Prvi vojnici koji su bili upućeni u Irak čak nisu imali ni dovoljno vode. Morali su zakuhavati vodu i rastapati u njoj tablete klora. Svakih šest do osam tjedana šaljemo im pakete svakodnevnih potrepština koje su za njih luksuz."
Njezin sin je bio ranjen u prsa. Ranjavanje je preživio zahvaljujući posebnom pancirnom prsluku, boljem od standardnog vojnog, koji je kupio vlastitim novcem. "Da nije imao taj pancirni prsluk, ja danas ne bih imala sina. Oduvijek je želio biti vojnik, ali jedva je čekao da se vrati kući iz Iraka. Neki su mu prijatelji poginuli, drugi su ostali bez nogu i ruku..Ovaj rat nismo morali voditi. Sigurna sam da će trajati još četiri godine, a onda će se možda stišati. Ali uvijek će biti problema sve dok tamo bude nafte, jer naš predsjednik hoće naftu."
Ponekad se duševne rane rata manifestiraju dugo nakon što je svaka fizička opasnost prošla. Carolina kćer, zapovjednica jedne postrojbe, danas je kod kuće. No, gotovo je stradala osam puta. Neposredno pred povratak, dok je pješačila kroz grad Baqubu u društvu još jednog vojnika, pobunjenici su u blizini detonirali ručnu bombu. " Taj drugi vojnik ubijen je na licu mjesta. Mogla je stradati i ona. Zato se danas teško prilagođava normalnom životu. Noću ne može spavati. Spava na kauču uz uključenu televiziju. Sigurna sam da bi, na nešto što je podsjeća na Irak, reagirala kao da je još uvijek tamo. To će trajati dugo."
Frank Di AUrio ima sina koji je teško ranjen kada je njegovo vojno vozilo upalo u zasjedu. Iako mu sin još nije dobio odličje za hrabrost, niti neke zdravstvene beneficije, Di Aurio ne osuđuje rat, ali priznaje da su mu osjećaji prema ratu proturječni: "U početku sam vjerovao u taj rat i bio za rat. Znali smo da je Saddam Hussein životinja. On ne zaslužuje da živi. Nažalost, danas živote gube tisuće civila i američkih vojnika. Možda bismo jednostavno trebali povući svoje vojnike, a novac koji trošimo na strane zemlje mogli bismo potrošiti kod kuće. I kod nas ima gladne djece, a sav novac šaljemo u Irak."
Takvi proturječni stavovi mogu se čuti od mnogih Amerikanaca, dok rat u Iraku ulazi u svoju treću godinu.
