U SjedinjenimAmeričkim Država troše se milijarde dolara godišnje u nastojanju da se kontrolira razmnožavanje i rast životinjskih i biljnih vrsta, donesenih iz inostranstva, čije širenje ima teške posljedice po brojne i razlitiče ekološke sisteme na američkom tlu. Osim šteta u tim prirodnim staništima,zemlja trpi i velike ekonomske štete. Jedan od ilustrativnih primjeraje priobalno područje duž Chasepeakea, prostranog zaliva na istočnoj, atlanstskoj obali Sjedinjenih Država gdje u močvarnim dijelovima priobalja nutrija, donesena iz Argentine, nanosi nepopravljive štete.
Radno mjesto Marija Eusija već sedam godina su močvare duž obala Chasepeakea. On, i ne samo on, radi na istrebljenju nutrija, jednih od, po močvarno tlo, najgorih štetočina. S partnerom Mike Woolsordom, postavio je tisuće klopki.
Tijekom prošlog
desetljeća, oko 15.000 nutria je istrijebljeno na više od 60.000 hektara močvarnog
tla. No znanstvenici tvrde da će i narednih decenija taj posao morati biti
nastavljen, da bi eko-sistemi u močvarama bili sačuvani. Steve Kendrot, jedan od tih znastvenika ,
inače i voditelj programa zaštite tih sistema, programa koji se realizira u
okviru Odjela za agrikulturu, kaže:
"Zvuči grubo, ali
to je zaistaje riječ o istrebljenju.
Nemamo izbora i ne pokušavamo hvatiti nutrije
žive i negdje ih premjestiti.Zaista, i nažalost, mi nemamo gdje s njima.
"
U Sjedinjene Države nutrija je prvi put donijeta iz Južne Amerike 1930-ih. Njeno krzno jedno vrijeme je bilo jako traženo, a bunde od njega na visokoj cijeni. U godinama i desetljećima koja su slijedila nutrija je izmakla kontroli. To je glodar koji može težiti i do 14 kilograma, žive većinom umočvarama i razmožavaju se jako brzo.Hrane se korijenjem močvarnog rastinja i s obzirom na brojnost i proždrljivost ostavljaju pustoš za sobom, naravno kada je pitanju rastinje u močvarama.U ambijentu u kojem žive nemaju prirodnog neprijatelja, nema grabežljivaca koji bi ih tamanio tako da se broj nutrija, tako gdje ih ima, povećava gotovo geometrijskom progresijom. .
Dan Murphy je jedan od
onih uključenih u realizaciju projekta.On
tvrdi da se broj nutrija uvećao toliko
da je prijetnja uništenju močvara
realna. Reporteru Glasa Amerike pokazuje prostrani prostor i kaže:
"To je donedavno
bila močvara. Sada, nakon što su nutrije učinile ono što čine, to više nije
močvara. To je sad vodena površina, jezero… Nutrije su uništile rastinje u
korijenu,voda je zemlju bez korijenja
jednostavno i lako raznijelaI sada imamo samo otvorenu vodu. Nutria je uništila
svu vegetaciju, a osjetljivo močvarno tlo je nestalo."
Gospodin Murphy procjenjuje
da je zbog nutrija, prije svega,a i
zatim usljed povećanja razine mora i općih klimatskih promjena nestalo više od
20.000 hektara močvara u priobalju zaliva Chasepeake. Veliki dio područja na
kojima sada nema močvarnog rastinja, nego su samo vodene površine, nekada su bila su bila i šumovita. Mnogih
stabala nema više nema jer je raznošenjem zemlje nestalo i uporišta za njihovo
korijenje i ona su se rušila, trunula i nestajala. Preostala se stabla jedva
drže. Osim toga, nestanak močvara rezultirao je prodiranjem slane, morske vode,
koja je takođe uslovila brojne štete na rastinju, odnosno oslabila zaštitu
obalnog pojasa od oluja i erozija.
Leopoldo Miranda iz Službe
za ribe i divlji svijet duž obala zaliva Chesepeake kaže nutria se iz te regije
proširila u 16 američkih saveznih država i dodaje:
"Štete na nažem
području su oko 200 milijuna dolara, a sada trošimo oko 1,5 milijuna dolara godišnje
na istrebljenje te životinje."
Slučaj sa nutrijom nije
jedini. Skoro 50.000 životinjskih i biljnih štetočina je pronađeno i
registrirano u Sjedinjenim Državama. Prema rezultatima jednog nedavnog
istraživanja štete koje nastaju zbog tih štetočina dostižu 120 milijardi godišnje.
U SAD su unesene sa svih strana svijeta, legalno, kao egzotični kućni ljubimci, ili ilegalno, u okviru lanaca krijumčarenja i takve vrste
“robe.” Ne treba posebno napominjati da je to dobro uhodan I dobro plaćen
business.
Ilustrativan primjer
egzotike te vrste jeprimjerpitona u Sjedinjene Države unesenog iz Burme.
Senator iz američke savezne držabe Florida Bill Nelson našao je za shodno da o
tome progovori i u Kongresu. Ti pitoni se legalno, kao kućni ljubimci, unose u
Sjedinjene Države, ali nevolje nastaju kada ih njihovi vlasnici puste u
divljinu, ili kada piton pobjegne.
U posljednjih desetak godina burmanski pitoni, a mogu narasti više od 5 metara, napali veliki broj
ljudi, usmrtivši sedmero. Senator Nelson
je zatražio od Senata da usvojitakvu
legislativu kojom se se osigurala
striktna kontrola unosa i postupanja sa životinjama
koje nemaju prirodnih grabežljivaca na prostoru
Sjedinjenih Država. Gospodin Nelson je u Senatu, pored ostalog; istakao:
"Burmanski piton
je razbio sklad među 150.000 divljih
vrsta nacionalnog parka Everglades. Ta vrsta pitona voli
vlagu, vlažnu klimu. To znači da ta zmijurina neće ostati samo na području
Floride.Može se, ako njeno unošenje
bude nastavljeno, proširiti po cijelome jugu Sjedinjenih Država."
Rasprava o nužnoj zakonskoj regulativi biće nastavljena. Biće nastavljeni i programi istrebljivanja životinja i biljaka štetočina. Kada je nutrija u pitanju,ta životinja je izravna prijetnja opstanku ćelavog orla, jednog od simbola životinjskog svijeta Sjedinjenih Američkih Država.
