U hladno decembarsko jutro, Viktorija Solomon ispričala je kako ju je policija San Franciska probudila nekoliko sati ranije i zaprijetila da će je odvesti u zatvor, ako se ne skloni u roku od 10 minuta.
Pokušali su je natjerati da napusti javni prostor, pri čemu joj nisu ponudili krevet i sklonište, što nije u skladu sa zakonom, ispričala je Solomon. Ipak, kako kaže, ovaj put gradski radnici nisu bacilli njene stvari u smeće, jer bi tada morala pronaći novi šator, posteljinu i odjeću, ali i nove identifikacione i socijalne kartice, kao i mobilni telefon.
„Bez obzira koliko ste strogi prema ljudima, to im neće magičnim štapićem stvoriti kuću. A isto tako ti ljudi nemaju sposobnost da nestanu”, rekla je Jennifer Friedenbach, izvršna direktorica Koalicije koja se bavi pitanjem beskućništva u San Franciscu.
Ova organizacija i sedam pojedinaca, koji su beskućnici ili im prijeti opasnost da ponovo postanu beskućnici, u septembru su tužili San Francisco zbog kršenja vlastite politike u pogledu obezbjeđivanja skloništa. Oni su, takođe, posvjedočili, da su gradski radnici, protivno gradskoj politici, ljudima bacali lične stvari poput lijekova, invalidskih kolica, protetika, laptopa i mobilnih telefona.
Solomon je među oko 7.800 ljudi bez doma u San Francisku, gradu koji se smatra simbolom zapanjujuće nesposobnosti Kalifornije da se suprotstavi beskućništvu. Vlasnici kuća, preduzeća i lokalni čelnici u San Francisku frustrirani su vidljivim znacima beskućništva - što uključuje javne ulice blokirane šatorima i smećem.
Solomon je, takođe, frustrirana. “Ko kaže da nisam dio zajednice samo zato što sam beskućnik?”, kaže ona.
Ova 34-godišnjakinja je beskućnica oko deceniju. Ona ističe da je bipolarna i da se bori sa zavisnošću od droga, kao i sa tugom zbog smrti sina i majke u razmaku od samo godinu dana.
Kreće se lagano sa koferom na točkiće, šatorom, svojim psima i hranom za njih – i boji se ostaviti stvari bez nadzora. Kaže da joj je policija prijetila zatvorom po nalogu za hapšenje iz drugog okruga, zbog, kako je navela, posjedovanja manje količine droge.
Usred rastućih stanarina i nedostatka pristupačnih stanova, više od 100.000 ljudi živi na ulicama Kalifornije. Havaji, Oregon i Arizona su među ostalim zapadnim državama u kojima više beskućnika živi napolju u automobilima i šatorima nego u zatvorenom prostoru u skloništima, uprkos milijardama koje su potrošene na suzbijanje beskućništva, uključujući godišnji budžet San Francisca od 672 miliona dolara.
Aktivisti, koji se bore za prava beskućnika, često se obraćaju sudu, kao u tužbi podnesenoj u San Francisku, gdje je prosječna mjesečna najamnina za jednosoban stan 3.000 dolara.
Advokati Grada poriču da radnici nezakonito tjeraju ljude da se sele ili da bacaju njihove lične stvari, ističući da postoje stroga pravila koja balansiraju između individualnih prava i potrebe čišćenja javnih površina.
Tokom virtualnog saslušanja prošle sedmice, sudija za prekršaje Donna M. Ryu dovela je u pitanje taktiku grada, s obzirom na ogromnu količinu podataka i iskaza očevidaca koje je pružila Koalicija. Prošle sedmice je privremeno zabranila San Francisku da čisti kampove za beskućnike.
Širom zemlje, frustracija zbog krize ujedinila je demokratske i republikanske lidere u prihvatanju stroge politike za beskućnike, na veliko razočarenje zagovornika prava beskućnika, pa čak i administracije demokratskog predsjednika Joe Bidena, koja je upozoravala na brzo zatvaranje kampova.
Ove godine Tennessee je kampiranje na otvorenom na javnom zemljištu proglasio krivičnim djelom, a u Portlandu, država Oregon, gradsko vijeće je izglasalo stvaranje najmanje tri velika kampa i zabranu svih ostalih šatorskih kampova.
U septembru je guverner Kalifornije Gavin Newsom potpisao zakon o pružanju medicinske njege beskućnicima sa neliječenom psihozom, čak i protiv njihove volje - i bukvalno je zasukao rukave košulje kako bi se pridružio čišćenju kampa. U okviru programa, ljudi koji se bore s ovisnošću o alkoholu i opijatima ne mogu se kvalifikovati za liječenje, osim ako im je diagnostifikovan psihijatrijski poremećaj.
Odjel za hitne slučajeve San Francisca, u kojem se nalazi “Healthy Streets Operations Center”, koji koordinira čišćenja kampova, navodi u saopštenju da terenski radnici prethodno razgovaraju sa stanovnicima bez smještaja, kako bi im objasnili proces i ponudili usluge, uključujući sklonište.
Od juna 2020. do septembra 2022., San Francisco je izvršio 1.200 formalnih čišćenja kampova, a terenski radnici su naišli na više od 10.000 ljudi, prema odjelu za upravljanje hitnim situacijama.
Postoje i neformalni zahtjevi da se beskućnici presele, poput onog sa kojim se susrela Solomon, tako da nije moguće znati potpuni obim prinudnih radnji koje su preduzete ili prijete da će biti poduzete protiv ljudi koji su beskućnici.
Vlasnici preduzeća su se zasitili, ne nužno ljudi koji nemaju smještaj, već grada koji ih ignorira, rekao je Ryen Motzek, predsjednik udruge Mission Merchants Association. "To je opšte pitanje čistoće i sigurnosti, to je problem broj 1 sa kojim se grad suočava", rekao je.
Ali Toro Castano kaže da su bez pristupačnog stambenog prostora, ljudi koji nemaju smještaj, poput njega, primorani da se sele iz mjesta u mjesto. "Bukvalno ćemo se pomjeriti preko puta ulice – u drugom smjeru. U jednoj sedmici bismo se mogli preseliti 14 puta. Samo od ugla do ugla.”
U svojoj izjavi na sudu, on je naveo da je u avgustu 2020. dobio samo dva sata da napusti svoj šator, ali je prostor proglašen opasnim zbog prijetnji požarom, tako da su gradski radnici sve njegove stvari bacili u kamion sa smećem. Izgubio je svadbeni kimono svoje pokojne majke, laptop MacBook Pro, grijač na baterije i bicikl vrijedan 1.400 dolara.
Tim za terensku pomoć ponudio mu je krevet u skloništu, ali je on to odbio iz straha da ne dobije koronavirus. Danas je u hotelskoj sobi koju plaća grad.
Zagovornici prava beskućnika kažu da bi mnogi ovi ljudi radije ostali na otvorenom nego u skloništima, gdje rizikuju da se zaraze koronavirusom, kao i da se susretnu sa zlostavljanjem ili prijetnjom nasiljem. Beskućnici koji imaju kućne ljubimce, rade noćne smjene, trebaju usluge mentalnog zdravlja ili su ovisnici o opijatima, teško pronalaze sklonište koje će ih prihvatiti.
Drhteći u prepunom šatoru, Dylan Miner pokušava da se odmori stojeći. „Možete povratiti svoje stvari, ali za to je potrebno mnogo rada“, rekao je. Tokom nedavnog čišćenja, kako kaže, gradski radnici bacilli su njegov dušek i drvene palete koje su ga odvajale od pločnika – a koje su još bile mokre od jake kiše.
Miner (34) radi stolariju, popravlja bicikle i preprodaje stvari koje kupi ili pronađe.
Grad ga je tokom pandemije smjestio u hotel u centru grada na 10 mjeseci, ali kada je program ugašen, nije mogao pronaći novi smještaj. On nije dio tužbe, ali je izrazio podršku tome.
Niko nije zadovoljan odgovorom na status quo, rekla je Friedenbach. Ona se nada da će tužba katalizirati "ozbiljnu transformaciju" u načinu na koji se grad odnosi prema ljudima koji nemaju smještaj.
"Ovo je zaista povezano sa snažnom borbom za dostojanstvo", rekla je ona. “To je samo borba za priznanje ljudskosti ljudima koji su previše siromašni da bi sebi priuštili stanarinu.”
