Jedan konvoj autobusa krenuo je iz Iziuma krajem avgusta, uz obećanje da će se djeca vratiti kući na vrijeme za školsku godinu. Umjesto toga, ukrajinske snage su početkom septembra prodrle, natjeravši Ruse u neorganizirano povlačenje i oslobodivši teritorij koji je mjesecima bio u rukama neprijatelja.
Pedeset i dvoje djece iz Iziuma i još oko 250 iz drugih gradova u regiji Harkov, sva između 9 i 16 godina, sada su raspršeni po kampovima, prema službeniku ukrajinske obavještajne službe i majci koja je stopirala u Rusiju kako bi vratila svoju kćer . Obojica, kao i gotovo svi uključeni u problem, govorili su pod uvjetom anonimnosti kako bi opisali osjetljivu i napetu situaciju.
“Naš glavni cilj bio je dati djeci odmor od svega što se ovdje događalo, od svih užasa koji su bili ovdje”, rekla je Valeriya Kolesnyk, učiteljica iz Iziuma čiji je 9-godišnjak sada u Rusiji. “Problem je što ruska strana ne planira vratiti djecu nama.”
ilustracija
Čini se da to nije bilo prvobitno očekivanje.
Kolesnyk je rekla da je svoju stariju kćer poslala u kamp u julu i da se djevojčica vratila kući bez ikakvih komplikacija. Pomicanje linija fronta promijenilo je sve.
Oko dva tuceta roditelja okupilo se u srijedu ispred zatvorenog kafića u Iziumu s pogledom na jednu od bezbrojnih bombardiranih zgrada u gradu. Očajni, ljuti i gotovo poludjeli od brige, kažu da im je potrebna dodatna pomoć da vrate svoju djecu.
Boje se da ih se doživljava kao kolaboracioniste, voljne sudionike u predaji njihove djece neprijatelju.
“Mi smo jednostavni ljudi. Djeci nikada nismo mogli priuštiti ljetovanje na moru i to smo vidjeli kao šansu,” rekao je jedan otac iz Iziuma koji u skupini ima i devetogodišnje dijete.
Skupu u srijedu nije bio prisutan nitko od gradskih dužnosnika.
Washington Post prvi je izvijestio o nasukanoj djeci prošli tjedan, ali AP je uspio saznati veličinu problema nakon razgovora s 20 roditelja i dužnosnika u Rusiji i Ukrajini.
Obitelji nestale djece rekle su da im par iz Iziuma koji je organizirao putovanje sada govori da je Ukrajina preopasna za djecu. Par planira trajnu budućnost u Rusiji.
“Ne vraćam se”, rekao je suprug, Valerij Polivoda, kojeg smo dobili telefonom u Rusiji. Polivoda je za nevolju djece okrivio lokalne vlasti u Rusiji. Odbio je reći koliko je djece s njim.
Jedna je majka uspjela stopirati do Zaporožja, dobila dopuštenje ukrajinskih vlasti da prijeđe na teritorije pod kontrolom Rusije, stopirala je do Krima i preko Rusije sve do Gelendžika, primorskog ljetovališta u kojem su mnoga djeca do danas ostala.
Tamo je pronašla kćer, ali su joj vlasti logora odbile dati dopuštenje da kćer odvede. Rekli su joj: "Nećemo ti dopustiti da odvedeš dijete u Ukrajinu."
Potpisala je dokument kojim obećava da će ostati u Rusiji, pokupila djevojku i uspjela oboje izvući istim putem kojim je i došla, kroz okupirane teritorije, ratnu zonu i natrag u Ukrajinu.
Ruski vojnici su oštro govorili na kontrolnim punktovima, ali su ih pustili, rekla je žena.
"Spalit ćemo vašu zemlju u pepeo", rekla je žena da su joj Rusi rekli. No uspjela je sebe i svoju kćer tinejdžericu vratiti u Izium. Njezina joj je kći rekla da je ostalo 300 djece s teritorija koje je Ukrajina nedavno povratila.
Jurij Kovalenko, zamjenik direktora jednog kampa u Kabardinki, potvrdio je da su ukrajinska djeca tamo, ali je odbio reći koliko. Još jedna ustanova, Yeysk, također je potvrdila prisutnost ukrajinske djece, ali je odbila dati više informacija.
Lokalna novinska stranica Kuban 24, pozivajući se na regionalnog guvernera Venyamina Kondratyeva, rekla je da je ukupno 323 djece bilo na ta dva mjesta.
Obitelji koje su se okupile u srijedu napisale su popis svojih imena i kontakt podataka. Ali telefonska usluga u Iziumu ne radi već šest mjeseci i komunikacija je bez problema. Većina obitelji povremeno razgovara sa svojom djecom koristeći neke od satelitskih internetskih žarišnih točaka koje je postavila ukrajinska vlada, ali to je teško za mlađe, rekao je otac devetogodišnjaka.
Koliko mogu reći, djeca su uglavnom dobro, njihove potrebe su zbrinute. Prate ruski školski program. Imaju hranu, odjeću, sklonište.
Ali oni su bez svojih obitelji.
Jason Straziuso, glasnogovornik Međunarodnog odbora Crvenog križa, potaknuo je obitelji da registriraju svoju djecu kao nestalu.
“Ponovno spajanje obitelji jednako je važno za humanitarni cilj kao i osiguranje hrane, skloništa ili vode. Riječ je o ponovnom povezivanju ljudi s njihovim voljenima, a u situacijama oružanih sukoba spajanje obitelji pravo je prema međunarodnom pravu”, rekao je.
Regija južni Kherson, u blizini anektiranog Krimskog poluotoka, također ima takvih slučajeva, prema Mykhailu Podoliaku, predsjedničkom savjetniku. Nije znao koliko, ali je rekao da vlada pokušava riješiti situaciju.
Ukrajinski dužnosnik, koji je želio ostati anoniman kako bi razgovarao o osjetljivoj temi, rekao je da je komplicirano pokrenuti kazneni postupak jer su roditelji pristali pustiti djecu da odu, uključujući potpisivanje papirologije kojom se odriču zakonske ovlasti za donošenje odluka umjesto njih.
Ili se djeca moraju vratiti kroz linije fronta, koje se pomiču svaki dan, ili moraju putovati na sjever i izaći iz Rusije preko Baltika, prelazeći hiljade kilometara i prelazeći više međunarodnih granica kako bi se vratili kući.
Margaryta Tkachenko, majka troje male djece, bila je među onima u Iziumu koji su odbili ponudu za koju je rekla da zvuči predobro da bi bilo istinito. Odbila je ruske vojnike koji su došli u njezin dom bez krova kako bi pokrenuli pitanje.
“Moći će se odmoriti. Uvjeti su dobri”, rekli su joj vojnici. “Otići će i onda će se vratiti.”
Njezin je odgovor i dalje bio ne.
Nekoliko dana kasnije došlo je još vojnika i prijetilo da će cijelu obitelj odvesti u Belgorad, ruski grad blizu granice. Rekli su da Izium nije siguran za malu djecu.
"Koje pravo imate?" - zahtijevala je Tkačenko. “Ovo su moja djeca, a ne vaša.”