Mirza Kušljugić, predsjednik UO Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET i profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli u razgovoru za Glas Amerike (VOA) kaže da već kasnimo u digitalizaciji, te da propuštanje prilike da se novim tehnološkim promjenama priključimo putem dekarbonizacije znači ekonomsko zaostajanje, dalje siromašenje i, što je najgore, nastavak odlaska ljudi.
VOA: Šta je ključna komponenta nove paradigme održivog razvoja, koja se često naziva četvrta industrijska revolucija?
KUŠLJUGIĆ: „Energetska tranzicija, odnosno dekarbonizacija. Koncept održivog razvoja je radikalno novi pristup korištenju energije, proizvodnji dobara i načinu života općenito, koji pri realizaciji ciljeva socio-ekonomskog razvoja uvažava okolinska i klimatska ograničenja. Dekarbonizacija se zasniva na povećanju energetske efikasnosti, korištenju obnovljivih izvora energije i elektrifikaciji transporta i grijanja. To je radikalno drugačiji koncept razvoja od postojećeg konvencionalnog, koji je baziran na korištenju fosilnih goriva. Tranzicija sa postojećeg na budući koncept razvoja, koja treba da se realizuje u narednih 30 godina, je najradikalnija tehnička, ekonomska, socijalna i politička promjena sa kojom se čovječanstvo ikada susrelo.”
Akcija COP25, Banja Luka 2019. godina (Foto: Centar za životnu sredinu)
VOA: Da li su zemlje Zapadnog Balkana pokazale neku stratešku inicijativu za naredni period?
KUŠLJUGIĆ: „Upravo se završava regionalno istraživanje u kojem učestvuje ReSET u okviru projekta 'Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju'. Preko stotinu pozvanih stručnjaka i eksperata iz BiH, Srbije i Crne Gore smatra da je spremnost državnih institucija u njihovim zemljama za tranziciju jako niska.
VOA: Prema Vašem mišljenju šta je najveći problem?
Dekarbonizacija u BiH će se vjerovatno događati pod uticajem tržišta i vanjskog pritiska. Dakle, domaći akteri će, nažalost, biti pasivni sljedbenici.Mirza Kušljugić
KUŠLJUGIĆ: Nema javnog dijaloga, nema rasprava u parlamentima o trenutnom lošem stanju u elektroenergetskom sektoru, nema sagledavanja procesa u svijetu i u okruženju. Od takvih vlasti se ne može očekivati inicijativa za promjene.
VOA: Koliko je strateški okvir za energetsku tranziciju izazovan za BiH?
KUŠLJUGIĆ: „U elektroenergetskom sektoru u BiH najveći socijalni i ekonomski izazov je napuštanje korištenja uglja za proizvodnju električne energije, koje će se vjerovatno desiti u periodu 2040-2045. godina. Stoga se adekvatni programi 'pravične tranzicije', kao što je npr. nedavno pokrenuti projekt EU 'Ugljeni regioni u tranziciji na Zapadnom Balkanu i u Ukrajini', moraju započeti prije procesa smanjenja korištenja uglja u termoelektranama.”
VOA: Na koji način bi BiH najefikasnije mogla da se uključi u procese smanjenje emisija CO2?
KUŠLJUGIĆ: „Ekonomski najefikasniji način smanjenja emisija CO2 je tzv. sistem 'ograniči i trguj', koji je u EU poznat kao šema trgovanja emisijama Emission Trading Scheme (ETS). Ovaj sistem pokrenut je 2005. godine, a trenutno pokriva preko 15.000 fabrika i elektrana iz 31. zemlje Evrope i predstavlja najveći program trgovanja emisijama u svijetu. Koncept je da se ukupne dozvoljene emisije svake godine smanjuju i da se nakon alokacija na aukcijama može sa njima trgovati. Od početka ove godine cijena certifikata za emisije CO2 je narasla sa 35 na 55 (€/toni CO2). Poređenja radi, prosječna cijena struje na referentnoj regionalnoj berzi električne energije u Budimpešti u 2020. godini je iznosila 50 (€/MWh). Termoelektrane u BiH za 1 MWh proizvedene električne energije emituju u prosjeku 1 tonu CO2. Očigledno, kada bi imale obavezu plaćanja za emisije CO2, naše termoelektrane ne bi bile konkurentne u izvozu.”
Termoelektrana Ugljevik (Fotografija preuzeta sa Facebook strane Rudnik i Termoelektrana Ugljevik)
VOA: Šta se dešava sa sredstvima koja se prikupe na aukcijama?
KUŠLJUGIĆ: „Ostaju u zemlji i obično se koriste za finansiranje programa energetske tranzicije. Postepeno uvođenje ETS šeme bi omogućilo prilagođavanje emitera - uglavnom operatora termoelektrana- i građana na rast cijene električne energije. Pri tome bi se prikupljena sredstva koristila za finansiranje socijalnih komponenti energetske tranzicije, npr. socijalnog zbrinjavanja radnika koji ostanu bez posla i restrukturiranja rudarskih područja. Ako se socijalno ugrožene kategorije stanovništva zaštite programima smanjenja energetskog siromaštva, mislim da bi ostale kategorije stanovništva mogle podnijeti takav rast cijena struje.”
VOA: Zašto vlasti u BiH odlažu ove procese?
KUŠLJUGIĆ: „To se obično pravda neminovnim poskupljenjem cijene električne energije. Istovremeno stalno se povećava iznos naknada za subvencije obnovljivih izvora energije, koji takođe povećavaju cijenu struje. Suština je da bh. vlasti štite izvoznike električne energije u EU. Pošto se od iduće godine u EU počinje implementirati veoma ambiciozan plan dekarbonizacije - Zeleni plan EU - čija osnova će biti smanjenje dozvoljenih količina emisija za alokaciju, očekuje se da će do 2030. godine cijena certifikata narasti na 90 (€/toni CO2). Stoga, EU zahtijeva od članica Energetske zajednice da uvedu adekvatan sistem 'oporezivanja' emisija CO2 i da se u konačnici priključe EU ETS. O takvom prijedlogu će se raspravljati na redovnom sastanku ministarskog vijeća Energetske zajednice krajem ove godine. BiH će kad-tad morati uvesti šemu oporezivanja emisija CO2. Na to se konačno i obavezala potpisivanjem Sofijske deklaracije u novembru 2020. godine. Realne procjene su da će se ETS šema uvesti do 2030. godine.”
VOA: Šta će se desiti zemljama koje u međuvremenu ne prihvate postepeno uvođenje šeme plaćanja za emisije CO2?
KUŠLJUGIĆ: „Od 2030. godine EU će uvesti posebnu tarifu na uvoz struje iz takvih zemalja, tzv. Carbon Border Adjusment Mechanism (CBAM). Ovu mjeru EU uvodi da bi u ravnopravan položaj dovela domaće elektrane, koje plaćaju taksu za CO2, i uvoznike struje, koji ne plaćaju ovu taksu. Znači, ili ćemo uvesti ETS i prikupljene pare koristiti za dekarbonizaciju u BiH ili će sredstva od CBAM tarife prilikom izvoza struje kao 'carine' ići na račune u EU.”
RiTE Gacko (Foto: Centar za životnu sredinu Banja Luka)
VOA: Kako će to uticati na trenutne projekte izgradnje termoelektrana u BiH?
KUŠLJUGIĆ: „Bilo koliki troškovi za emitovanje CO2, čine planirane, nove termoelektrane u BiH, ekonomski neisplativim. Ilustrativan primjer je sudbina termoelektrane Šoštanj (600 MW), koja je puštena u rad 2016. godine. Očekivani gubici ove elektrane do 2030. godine, zbog izuzetno visokih troškova za emisije CO2, iznose 870 miliona €. Zbog toga vlada Slovenija razmatra mogućnost zatvaranje ove termoelektrane do 2033. godine. Znači da će ova elektrana vjerovatno raditi manje od 15 godina. Slična sudbina čeka i trenutne planirane projekte u BiH, ako bilo koji od njih bude realizovan. A planirana je izgradnja 1050 MW novih termoelektrana.”
VOA: Ko će platiti cijenu promašenih investicija?
KUŠLJUGIĆ: „Ako budemo imali 'naših' termoelektrana Šoštanj, cijenu promašenih investicija će naravno platiti privreda i građani. Stoga sam zagovornik da privreda i građani treba da traže od politike da predstavi plan ekonomskog oporavka nakon pandemije. Osim 'zelenog oporavka', koji podrazumijeva energetsku tranziciju, ne vidim drugi plan. Dakle, do nas je - do preduzetnika i građana.”
Aktivistička akcija povodom klimatskih pregovora u Parizu, Banja Luka 2015. godine (Foto: Centar za životnu sredinu)
VOA: Koliko realno vremena ima BiH da bi izbjegla najcrnji scenario?
KUŠLJUGIĆ: „Proteklih pet godina, od potpisivanja Pariškog sporazuma o klimi, potrošili smo na 'simulaciju' tranzicije. Niti jednu od reformi na koje smo se obavezali prema Energetskoj zajednici nismo u tom periodu proveli. Obaveze smo prihvatali znajući da ih nećemo realizovati. Puno je bilo i političkog prepucavanja. Vremena za odlaganje i odugovlačenje više nemamo. Trebamo pod hitno, ove godine, otvoriti javni dijalog o viziji razvoja energetike i usvojiti plan dekarbonizacije, koji je u skladu sa energetskim i klimatskim politikama EU. To je i obaveza koju smo preuzeli da ugradimo u Nacionalni energetski i klimatski plan, kao krovni dokument dekarbonizacije, čije usvajanje se očekuje krajem ove godine. Tek tada možemo računati na tehničku i finansijsku pomoć EU preko inicijative Zelena agenda za Zapadni Balkan, za čiju realizaciju su odvojena značajna sredstva u narednih sedam godina. U suprotnom, cijeli svijet, a posebno EU, ide u energetsku tranziciju, mi zaostajemo sa nesagledivim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Da bismo izbjegli ovaj crni scenarij moramo djelovati odmah.”
VOA: EU, ipak, nikog neće „vući za rukav”. Koliku štetu će odlaganje ovih procese nanijeti BiH?
Mi se nalazimo na peronu gdje i posljednji vagon nove tehnološke revolucije, čija komponenta je i dekarbonizacija, prolazi pored nas.Mirza Kušljugić
KUŠLJUGIĆ: „Situacija kada ne možete racionalno upravljati promjenama i kada se problemi kaskadno nižu se naziva 'savršena oluja'. Primjeri scenarija savršene oluje su: propadanje Aluminija Mostar i trenutni problemi u rudnicima uglja u Federaciji BiH. Od BiH se to očekuje, jer je potpisala Pariški klimatski sporazum i Sofijsku deklaraciju. Ali nametanja sigurno neće biti.”
VOA: Kakve su Vaše projekcije kada su u pitanju naredne decenije?
KUŠLJUGIĆ: „U godinama koje dolaze očekuju nas veliki problemi. A kada govorite o decenijama koje dolaze, u tom slučaju, kako reče jedan vaš kolega nakon nedavnog intervjua sa mnom: 'Neka posljednji koji izađe ugasi svjetlo. Ako svjetla bude!'. I ne treba zaboraviti da vas niko ne može spriječiti da budete siromašni, ako vi to hoćete!”