Inzko: Političari produžavaju rad visokog predstavnika

GLAS AMERIKE: Gospodine Inzko, hoće li Vas na poziciji visokog predstavnika u BiH naslijediti Nijemac Christian Schmidt, koga je 20. januara 2021. Federalna vlada Njemačke zvanično kandidirala za ovu funkciju?​

INZKO: Ostaje da se vidi hoće li dati saglasnost Japan, Kanada, London, Washington, Moskva ili Ankara. To je stvar Njemačke i oni vode razgovore. On se već predstavio nekim liderima u susjedstvu. Imao je telefonske razgovore s premijerom Hrvatske Andrejem Plenkovićom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali je sve na Nijemcima. Nije tajna šta je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov rekao 15. decembra u BiH, a što ponavlja novi ambasador Rusije u BiH Igor Kalabuhov, a to je da su oni za zatvaranje Ureda visokog predstavnika.

GLAS AMERIKE: Iako je za imenovanje visokog predstavnika potrebna saglasnost PIC-a i Vijeća sigurnost UN-a, kakve su, prema Vašem mišljenju, njegove kompetencije za ovu funkciju? O čemu ste do sada razgovarali?

INZKO: Christian Schmidt ima ogromno iskustvo što se tiče pomirenja, u svim je komitetima kao poslanik njemačkog parlamenta - komiteta prijateljstva i saradnje s Izraelom, Poljskom i Češkom. Kada su Česi čuli da on ide u BiH, zamolili su ga da ostane u komitetu prijateljstva Češke i Njemačke. Trideset godina je bio u njemačkom parlamentu, osam godina državni tajnik za odbranu i četiri godine ministar poljoprivrede u kabinetu Angele Merkel. Iza njega će stajati velika zemlja, a to je vrlo važno. U kontaktu smo od oktobra prošle godine. Dvanaest godina sam tražio snažniji angažman velikih europskih zemalja, a isto toliko puta sam bio u Njemačkoj za vrijeme svog mandata u BiH. Četiri puta sam bio u kabinetu kancelarke Angele Merkel uvijek sam ponavljao isto: ‘Da sigurnost Njemačke počinje na Balkanu i da se treba više angažovati. Neću je sada kritikovati, pošto ima svoju politiku. Poslala je posljednje vojnike iz BiH u Afganistan, a neke u Mali u Afriku. Sada u BiH nema nijedan njemački vojnik ili ih ima vrlo malo, a 20 ih je, recimo, iz Čilea. Njemačka je naš komšiluk. Ako ovdje bude red, bit će i u Europi. Ako se ovdje bude krijumčarila roba, ljudi i oružje, i u Europi će.

GLAS AMERIKE: Da li ste mu kazali za složenu političku situaciju u BiH? Na šta bi se on, prema Vašem mišljenju, najprije trebao fokusirati?

INZKO: Ja bih, recimo, tražio 50 posto žena u izvršnoj vlati. Zašto ne iskoristiti svu našu pamet. Jedan od najvećih problema su javni tenderi i netransparentno zapošljavanje. Dvije mnogo važne stvari koje ću mu reći su deblokada institucija i vladavina prava. To podrazumijeva javne nabavke i da građani znaju da u razumnom roku mogu dobiti odluke suda, da one budu korektne, bez predugog čekanja.

GLAS AMERIKE: Političari iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska se otvoreno suprotstavljaju ulozi visokog predstavnika i miješanju u procese u BiH? Kako odgovarate na to? Koliko dugo nam je još potrebna međunarodna zajednica?

INZKO: To su ogromne zablude. Ja bih bio sretan i zadovoljan ako bih mogao biti taj koji će zatvoriti ured visokog predstavnika. Međunarodna zajednica mi je dala papir kada sam stigao – pet plus dva. Tamo piše da državnu imovinu treba knjižiti na državu, vojnu na ministarstvo odbrane te da treba imati fiskalnu stabilnost i vladavinu prava. Tu su i još dva uslova - potpis ugovora o stabilizaciji, koji je potpisan, a drugi je pozitivna procjena situacije u BiH. Određeni političari produžavaju moj boravak u BiH s raznim izjavama. To se odnosi na izjave da žele treći entitet, raspisivanje referenduma ili kada brane knjiženje imovine prema pravilima. Jedan sudija je rekao da treba knjižiti na entitete ili općine u Republici Srpskoj. Time mi samo produžavaju mandat. Svi moji prethodnici su govorili o zatvaranju, ali uvijek su se pojavljivale nove situacije, ponajviše prijetnja Daytonu. Niko se ne buni kada se zna da su na Cipru međunarodne vojne snage već 56 godina ili kada se kaže da je Njemačka država s ograničenim suverenitetom koji je imala 45 godina. Ja i međunarodna zajednici bismo bili sretni ako bi se naš utjecaj mogao smanjiti ili kada bi se ured visokog predstavnika mogao zatvoriti.

GLAS AMERIKE: Pomenuli ste treći entitet u BiH te da bi u tom slučaju itekako bilo potrebno prisustvo međunarodne zajednice. Zbog čega se stalno govori o cjepkanju teritorija i pravljenju granica nad postojećim unutar BiH?

INZKO: Znamo ko je kriv za to, a ko ne. BiH treba mir i političari se moraju dogovoriti. Tri mjeseca ili pola godine nećemo ništa komentarisati i onda ćemo vidjeti šta se dešava. Ako ne budu zadovoljni, mogu se sastati bez javnosti, dogovoriti šta nije uredu. Što se tiče Izbornog zakona, imam mnogo kontakta s Hrvatima i onima u Zagrebu. Znam da postoji velika frustracija Hrvata u odnosu da Izborni zakon. On je isti, s njim su izabrani i Čović i Komšić. Zakon postoji, ali i frustracija. Međunarodna zajednica misli da reforme zakona trebaju doći, ali uvijek naglašavamo da je potrebno poštivanje svih preporuka OSCE-a. Treba, također, poštovati odluke Suda za ljudska prava u Strazburu. Sejdić i Finci, prema tim odlukama, sada 12 godina, nemaju pravo da se kandiduju za člana Predsjedništva BiH. Svetozar Pudarić koji nije dočekao odluke Suda u Strazburu, žalio se da se kao Srbin u Sarajevu ne smije kandidovati za državno Predsjedništvo. Sud je poslije njegove smrti odlučio da svi Srbi iz Sarajeva imaju pravo na to. Sve to treba ugraditi u novi Izborni zakon i onda će svi biti zadovoljni. Svi koji su sada u Srebrenici ili Banjoj Luci, Bošnjaci ili Hrvati, imaju pravo da se kandiduju. Ako bi postojalo povjerenje, Izborni zakon bi zadovoljio široke slojeve populacije.

GLAS AMERIKE: Posljednji razgovori o izmjenama Izbornog zakona su vođeni 23. februara ove godine u Sarajevu, između lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i SDA Bakira Izetbegovića. Čović je kao rok za moguće rješenje najavio april 2021., a za uspostavljanje federalne vlasti mart 2021. godine. Očekujete li konačno implementiranje rezultata izbora iz 2018.?

INZKO: Nemamo dovoljno povjerenja između partija i ako toga nedostaje, onda nema ni pomaka. Svakako bi bilo dobro da FBiH dobije svoj vladu. Hercegovačko-neretvanski kanton, naprimjer, vladu čeka više od godine. Izbori su bili 2018. godine. To nije uredu i onda se građani pitaju zašto idemo na izbore kada se ništa ne mijenja. Povjerenje je prva stvar. Svako treba dati svoje prijedloge u pismenoj formi I onda približavati stavove. U Mostaru smo vidjeli da je to moguće.

GLAS AMERIKE: Prije 20 dana ste uputili pismo Narodnoj skupštini Republike Srpske u kojem tražite da se u roku od tri mjeseca ponište povelje koje je NSRS dodijelila osobama osuđenim za ratne zločine. Kakve će biti posljedice, ako to ne učine?

INZKO: Pismo koje sam napisao nije staro ni dvije sedmice i Republika Srpska, odnosno NSRS ima još vremena do kraja aprila. Ja podnosim izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a početkom maja, tako da imamo još vremena.

GLAS AMERIKE: NSRS traži od Vas da u roku od tri mjeseca ovoj instituciji dostavite na razmatranje izvještaj o progresu u implementaciji mirovnog sporazuma u BiH za period 1995-2020. Godine. Hoćete li to učiniti ili, ipak, izvještaje podnosite samo Vijeću UN-a?

INZKO: Još uvijek razmišljam o tome, međutim postoji nesporazum. Ja podnosim izvještaj Vijeću UN-a o situaciji u državi. Neki pojmovi su se pomiješali, to treba utanačiti i jasno reći da je taj izvještaj o situaciji, a ne mom radu. Razmišljam šta ću uraditi. Pismo još uvijek nije stiglo u moj kabinet.

GLAS AMERIKE: Ultimativno ste zatražili uklanjanje ploče s imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića sa Studentskog doma na Palama, što je i učinjeno. Javnost je vidjela OHR itekako može reagirati, međutim, jeste li mogli i trebali ranije?

INZKO: Uvijek se može nešto bolje uraditi. Prije četiri godine sam protestirao protiv ploče s imenom Radovana Karadžića na studentskom domu, tražio sam da se skloni, ali tada Radovan Karadžić još uvijek nije bio pravosnažno osuđen. Baš je u tom periodu jedna općina u Njemačkoj oduzela odlikovanje jednom pojedincu za počasnog građanina, pošto se ispostavilo da je učestvovao u masakrima u Italiji za vrijeme nacizma. Meni nije do pravljenja pritiska bilo koje vrste, važno mi je da se srpski narod ili svi ostali koji imaju takve terete, da ga se oslobode. Da on ne bude na omladini.

GLAS AMERIKE: Ratni zločini, o kojima govorite, na ovim prostorima su se dogodili prije 30 godina, a danas na prostoru BiH djeluje 16 ravnogorskih pokreta. Pristalice Ravnogorskog četničkog pokreta se na Sudu BiH izjašnjavaju da nisu krivi za izazivanje straha u Višegradu 2019. godine. Kako da ljudi danas žive s tim?

INZKO: To nije dobra poruka građanima i treba je osuditi. Hvala Bogu da je konačno Tužilaštvo BiH poduzelo korake i da će doći do posljedica. U ovoj zemlji ima previše mržnje i prošlosti. Ljudi bi trebalo da se okrenu budućnosti i rade na ovoj zemlji. Trebaju dokazati da su dobri Srbi, Bosanci, Bošnjaci ili Hrvati, a ne da se priča samo o prošlosti. Treba poštovati sve žrtve, pogotovo što se tiče nevinih žrtava rata, ali treba gledati i u budućnost. Ali kada pogledamo na vagi, više se priča o prošlosti nego o o budućnosti, a to je šteta. Ovih dana sam nabrojao koliko je BiH dala Europi ministara - najmanje četiri. Zamislite kada bi svi ti ministri, Arma Zadić u Beču, ministrica obrazovanja Aida Hadžialić u Švedskoj, zamjenica ministra energetike u Norveškoj, ostali kod kuće ili se vratili da žive ovdje, kako bi BiH mogla procvjetati.

GLAS AMERIKE: U razgovoru s predsjednikom Austrije Alexanderom Van der Bellenom, kazali ste da je korupcija najveći problem u BiH. Ko je najviše korumpiran, gospodine Inzko?

INZKO: Mnogo ljudi učestvuje u korupciji. Nekada i građani kada čekaju u redu za operaciju u zdravstvenom sistemu. Najvažnija stvar i prioritet je deblokada institucija. Poslije toga vladavina prava i baš su tu pozitivni signali, jer u VSTV-u imamo novo rukovodstvo. Siguran sam da se situacija može poboljšati za, maksimalno, četiri godine. Korupcija je prisutna svuda - zapošljavanje po fakultetima, bolnicama, a problem su i javni tenderi. Grad Banja Luka će poništiti veliki broj tendera koje je raspisala prethodna administracija i bivši gradonačelnik. Tu je velika novčana rezerva, jer ako su tenderi pošteni, sve postaje mnogo jeftinije. Sve je povezano s vladavinom prava i zakonima. Ne smijemo zaboraviti lažne diplome.

Vanjska politika SAD: Balkan nije prioritet, ali neka rješenja su moguća

GLAS AMERIKE: BiH teži ka europskom putu i pristupanju NATO savezu, a s druge strane očekuje pomoć nove administracije Sjedinjenih Američkih Država na čelu s predsjednikom Josephom Bidenom. Od koga možemo očekivati veću pomoć, zemalja EU ili SAD-a?

INZKO: Joseph Biden je više puta bio u BiH. Jednom su ga u restoranu pitali šta pamti od Bosne. Rekao je mnogo lijepih stvari te da je letio avionom od Brčkog do Sarajeva. Znači predsjednik SAD-a pamti Brčko i Sarajevo. ​Imao je govore u Senatu o BiH, imenovao je ljude koji već znaju šta je BiH. William Burns, kao bivši zamjenik Hillary Clinton će voditi CIA-u. Samantha Power koja je napisala 1.000 stranica o genocidu u Srebrenici. Tu je i ministar vanjskih poslova Antony Blinken koji je pisao govore Bidenu za vrijeme rata u BiH. Prave ekipe, balkanske, odnosno specijalnog izaslanika za Balkan, još uvijek nema. Treba sačekati nekoliko sedmica. Sigurno će biti jako dobra kombinacija – Biden, Berlin i Brisel.

GLAS AMERIKE: Gospodine Inzko, od kada ste na funkciji visokog predstavnika u BiH, koju odluku ste donijeli, a mislite da je promijenila stanje u zemlji?

INZKO: Ne smijemo zaboraviti da je prije deset ili 15 godina EU preuzela glavnu ulogu na ovim prostorima, kada se pričalo od Daytona prema Briselu. Domaća odgovornost i domaća rješenja su jedino ispravno, a ne rješenja koja nameće visoki predstavnik. Prvih desetak godina je bio dosta veliki utjecaj međunarodne zajednice. Tada je bilo određenih pomaka – s tri ministarstva na devet, Granična policija BiH, zastava, himna i jedna od najboljih valuta na Balkanu – konvertibilna marka. Nakon toga se tražila domaća odgovornost i radinosti koje su bile uspješne, naprimjer, u zemljama Baltika. U posljednjih desetak ili dvanaest godina, ovdje nije bilo velike odgovornosti domaćih političara. Ured visokog predstavnika u BiH radi na publikaciji koja će obuhvatiti sve što se desilo posljednjih godina. Na 600 stranica je mnogo akcija koje se nisu vidjele. Recimo, 8.000 pisama građana koji su poslati Uredu visokog predstavnika. Moram pomenuti da smo ‘odvezali’ dosta čvorova u Tuzlanskom i Kantonu Sarajevo, kada je riječ o novoj vladi. Sarađivali smo sa sudovima, raznim komisijama u Europi te smo mnogo toga smo spriječili. Znate da je bilo nagovještaja da će biti raspisivani određeni referendumi, a to se nije desilo. S Christianom Schmidtom treba početi novu fazu. Potrebno je utjecati na građane da ne napuštaju zemlju, da ostaju ovdje, ali s malo bližom perspektivom. Nije dovoljno kazati da ćemo biti u EU za 20 godina, sve to mora biti bliže i brže. Građani moraju vjerovati u to, inače neće čekati da BiH uđe u EU, nego će tamo sami otići.