Prije nekoliko godina, bio je slučaj kada je pripadnica britanskih oružanih snaga, Naima Houder-Mohammed, preminula usljed pokušaja liječenja raka injekcijama rastvora sode-bikarbone. Šarlatan koji joj je administrirao ovaj rastvor je naplaćivao oko $3000 po intravenoznoj injekciji.
Kako je došlo do toga da ljudi zaista počnu vjerovati da je soda bikarbona svemogući lijek?
Postoji knjiga „Alkalizirajte se ili umrite“ čiji je autor Theodor Baroody, a u kojoj se propagira sasvim pogrešna i pseudonaučna teza da je kisela sredina uzrok stvaranja raka te da, ako promijenimo kiselost sredine tj. pH vrijednost našeg organizma, možemo spriječiti ili izliječiti mnogo stanja, a ne samo rak. Također, u ovoj tezi se koketira sa teorijom zavjere kako farmaceutska industrija i zvanična medicina u dosluhu sa farmacijom, kriju jedan ovako jeftin lijek kako bi prodavali svoje skupe lijekove. Istina je da su lijekovi koji ulaze u sastav različitih hemoterapija skupi, ali niko ne krije jeftine lijekove. Postoje lijekovi na listi esencijalnih koji nisu basnoslavno skupi.
Jednom kada postavite stvari tako da sve izgleda kao sistem-je-protiv-malog-čovjeka, onda ste već napravili pogodno tlo za promociju pseudonauke.
Logika cijele stvari se zasniva na tome da ako neko ima kiselinu u želucu, ta kiselina će stvoriti lezije na sluzokoži ovog organa, a lezije su početak čira, a čir početak raka želuca. Zato treba uzeti kašiku sode i "smiriti kiselinu". Upravo to je ono što većina ljudi i radi kada ima kiselinu u želucu. Ipak, sam čir je posljedica infekcije jednom bakterijom i u slučaju hroničnih problema više će nam pomoći terapija antibioticima.
Italijanski doktor Tullio Simoncini proširio ovaj zaključak na sve vrste tumora. Simoncini je započeo "religiju" koja tvrdi da je rak uzrokovan gljivicom - konkretno, prema Simonciniju, radi se o Candida albicans, koju ćete na stranicama sa engleskog govornog područja naći i kao "yeast" ("kvasac"), međutim, to nije tačno - kandida nije baš kvasac.
Simoncini ima doktorat sa La Sapienza, što daje izgled kredibiliteta njegovim tvrdnjama. On kaže kako je "tumor bijel", a bijel je zato što sadrži kandidu, koja zaista pod mikroskopom izgleda kao bijele nakupine nečega. Prema njemu, gljivice vole kiselu sredinu i ako hoćemo da se riješimo gljivica, treba se alkalizirati.
Ono što je propagirao Simoncini, započeo je Otto Warburg - dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1931. Ipak, Warburg je insistirao na tome da je uzrok pojave tumora metabolički poremećaj - a metabolizam je, u suštini, disanje - oksidacija i redukcija. Sve u našem organizmu je ili neka oksidacija ili neka redukcija, a pri tim procesima se mijenja i pH.
Ne samo to - Simoncini je otišao predaleko i počeo svoje pacijente tretirati intravenoznim i subkutanim injekcijama sode bikarbone, a skidati pacijente sa hemoterapije. Optužen je za nesavjesno liječenje nakon što je jedan pacijent koji je primao ovu terapiju preminuo 2006.
Tumori niti su bijeli niti imaju jedinstven uzrok. Tumori su jako bogati novonastalim krvnim žilama: proces neoangiogeneze (stvaranje novih krvnih žila) je od krucijalne važnosti za formiranje tumora, tako da su tumori krvavi, baš kao i normalno tkivo. Tumorske stanice traže više energije tj. hranljivih materija, jer se više i brže dijele od zdravih stanica, pa im je potreban veći dotok krvi.
Međutim sa druge strane, postoje tkiva koja su bijela i onda kada su zdrava. Takva tkiva su beonjača, zubi, mijelinizirana nervna vlakna. Dakle, nije tačno da su „bijela“ tkiva bolesna.
Samoregulacija
Od bakterija koje uzrokuju čir želuca, preko mutagenih faktora (hemikalije, zračenje, virusi) do onkogena ("gena raka“), uzroci tumora su raznovrsni. Svaki tumor je priča za sebe. Kako nema jedinstvenog mehanizma nastanka tumora, tako nema ni jedinstvenog lijeka. Čak ni jaki citostatici nisu primjenljivi za svaki tumor. Imunoterapije, taj najnoviji način terapije tumora također moraju biti oblikovane prema specifičnostima tumora.
Komparativna istraživanja pH vrijednosti zdravog tkiva i tumora pokazala su da se i različita tkiva razlikuju po pH vrijednosti te da dosta tumora ima neutralnu pH vrijednost ili su čak alkalični - takvi su sarkomi, ne-Hodgkinovi limfomi i tumori dojke, dok su tumori skvamoznih stanica niže pH.
Međutim, treba znati i to da različita tkiva i organi imaju različitu pH vrijednost – neki su neutralni, neki blago kiseli, neki blago alkalni. Da bi želudac normalno radio, pH vrijednost u njemu mora biti jako niska, tj. jako kisela. U slučaju smanjenog lučenja ili odsustva želučane kiseline, nastupaju patološka stanja, poput hipohlorhidrije ili ahlorhidrije. Ova stanja mogu biti vrlo opasna - čak toliko opasna da vode stvaranju raka želuca. I ne samo to - kod smanjenja kiselosti u želucu, smanjuje se i sposobnost apsorpcije vitamina B12 (cijankobalamin), a deficit B12 vodi jednoj specifičnoj vrsti anemije koja se zove perniciozna anemija. Njeni simptomi su mršavljenje, depresija i smanjena intelektualna sposobnost.
Normalni pH krvne plazme čovjeka se kreće u veoma uskom rasponu od 7.35 do 7.45 (zaokruženo, prosječno 7.4). Sve ispod 7.35 i iznad 7.45 je katastrofa po organizam. Jedino krv fetusa može imati nešto malo niže vrijednosti.
Zapravo, mi imamo čitav sistem mehanizama koji održavaju pH vrijednost naših tkiva stalnom i optimalnom. Naš organizam je veličanstven i dobro usklađen. On može nešto što se zove homeostaza - on može da sam sebe reguliše i da vraća stvari u balans. Imamo Na-K pumpu, imamo regulator topline, regulator krvnog pritiska. Čim se stanje promijeni tako da je organizmu nepovoljno, interni regulatorni mehanizmi reaguju, preko hormona, neurotransmitera i enzima - i stanje se vraća u optimalno. Onda kada organizam nije u mogućnosti da održava homeostazu - onda nastupa bolest.
U suštini – koliko god mi pokušavali da promijenimo pH vrijednost našeg organizma, ovi mehanizmi će tu vrijednost održavati optimalnom. Liječenje sodom-bikarbonom ne samo da je beskorisno, nego može biti i štetno i opasno.