To je bilo 1995. godine, nekoliko godina nakon što je Svetlana u lokalnoj policijskoj stanici zamijenila pasoš bivšeg Sovjetskog Saveza za ukrajinski. Stan im je "poklonila" vlada nakon što su konačno skinuti sa liste čekanja preostale iz sovjetskog perioda.
Bračni par je, 28 godina kasnije, u 70-im godinama, a Miša se oporavlja od moždanog udara. Može malo da hoda, ali mu je potrebna pomoć za svaki pokret. Njihov voljeni stan sada je u epicentru najkrvavije bitke u ruskom ratu u Ukrajini do sada.
Svetlana kaže da su mnoge porodice, koje su ostale u gradu, previše uplašene da napuste podrume i potraže pomoć. Granatiranje je neprestano i ponekad zaglušujuće.
"Napustila sam stan u suzama. Pomislila sam: Starimo, i možda nikada nećemo vidjeti svoj dom", ispričala je Svetlana za Glas Amerike nekoliko dana nakon što je napustila grad.
Bunker
Kada je rat počeo u februaru prošle godine, Svetlana i Miša ostajali su u stanu koliko god su mogli. Do septembra, nije bilo grijanja, pijaće vode ili struje. Nisu radili liftovi, a Miša nije mogao stepenicama da se popne do sedmog sprata. Morali su da se sele.
U oktobru, sklonili su se u stanu jednog člana porodice, koji je bio udaljen oko 300 metara od njihovog. Bio je na prizemlju, a u blizini se nalazio bunker koji je služio kao ostava.
Svetlana i Miša su sedam mjeseci živjeli sa njenim zetom, 70-godišnjim Koljom, i njegovim sinom, 45-godišnjim Olegom. Koljina supruga, Svetlanina sestra, preminula je od raka dojke prije pet godina.
Do kraja februara ove godine, i dalje je bilo otvoreno nekoliko radnji, a humanitarni radnici su redovno donosili hranu i vodu u opštinske bunkere.
Do početka marta, ni jedan humanitarne radnik nije mogao da uđe u Bahmut, koji nisu mogle da napuste mnoge porodice.
"Bili smo između dvije strane - Rusi na desnoj, a Ukrajinci na lijevoj", prisjeća se Svetlana.
Porodica je imala hranu - makarone, pasulj i hleb - u bunkeru, a ukrajinski vojnici koji su bili raspoređeni blizu davali su im meso. Nedeljama su spavali u podzemnom skloništu, iz kojeg su izlazili tokom zatišja.
Početkom aprila, bomba je pogodila njihov bunker. Kolja i Oleg su poginuli, a njihova tijela ostala zatrpana ispod ruševina. Nakon dva sata kopanja, Svetlana i Miša su uspjeli da spasu njihovog psa, Danu.
"Pas je vjerovatno izlazio iz bunkera kada je pogođen, jer nije bio previše zatrpan. Da bi smo iskopali rođake, bila nam je potrebna teška oprema", objašnjava Svetlana.
Bijeg iz Bahmuta
Poslije bombardovanja, Svetlana je brzo odustala od plana da ostatak života provede u svom rodnom gradu. Čekala je da prođu vojnici i izašla napolje da bi privukla njihovu pažnju.
Bila su potrebna tri dana izlazaka na ulicu i mahanja, uprkos žestokim borbama, da pronađe tim koji bi mogao da ih evakuše. Većina vojnika tražila je sklonište od bombaških napada.
Neki od ukrajinskih vojnika su je vidjeli i vratili se da joj pomognu tokom zatišja. Dozvolili su joj da ode do stana u desetpospratnici i uzme nekoliko ličnih stvari.
Zgrada je tog jutra bila bombardovana i iz nje je još izlazio dim. Uprkos tome, dvije porodice i dalje su ostale u svojim stanovima - na šestom i sedmom spratu.
"Pitala sam ih: Zašto ne pođete s nama", ispričala je Svetlana za Glas Amerike. Rekli su joj da su morali sami da gase požar u zgradi i da ne žele da napuste svoje domove.
Svetlana smatra da je to iracionalno, ali istovremeno i razumije da je to ljubav prema domu i oklijevanje da napuste grobove preminulih članova porodice. Strah od izbjegličkog života, beskućništva i siromaštva, ali i glasina koje šire Rusi da ukrajinski timovi za evakuaciju otimaju djecu.
"Moj suprug je slab. U suprotnom, možda ne bih ni ja otišla", kaže Svetlana.
Sklonište u obdaništu
Glas Amerike je sa Svetlanom razgovarao u porodičnom skloništu u zgradi bivšeg obdaništa u gradu Konstantinovka, oko 30 kilometara od Bahmuta. U daljini se čula artiljerijska vatra, ali ne tako smrtnonosna i zaglušujuća kao u Bahmutu.
"Prvo što sam primijetila je da su biljke i drveće živi ovdje. U Bahmutu je sve uništeno i mrtvo. Ovdje, sve biljke cvjetaju", ispričala je Svetlana za Glas Amerike sredinom aprila, kada se otopio poslednji snijeg.
Intervju je vođen u prostoriji u kojoj je nekada bio plesni studio za manju djecu. Četiri ležaja bila su postavljena pored zida sa ogledalom, a sa plafona su visili zlatni baloni. Na stolčiću su bili plastični vojnici i panda.
Miša je ležao, dok je Svetlana govorila za Glas Amerike. Bračni par je trebalo dan kasnije u kolima hitne pomoći da bude evakuisan u Dnjepro - "bezbjedan" grad koji se bombarduje "samo" jednom nedeljno ili svake dvije nedelje.
Prije rata, Bahmut je bio poznat po vinu i proizvodnji soli. Međutim, mnogi stanovnici bili su ponosniji na gradske ruže. Na pitanje novinara da li je bilo ruža gdje je ona živjela, Svetlana je skrenula pogled, a zatim odgovarila: "Posadićemo još ruža".
