Iscrpljena lica isušena nesanicom. Zbunjena djeca koja još uvijek nude blijed osmijeh.
Obitelji su se zgurale na stanicama metroa u Kijevu ili spavale i živele u podzemnim garažama kako bi pobjegle od pucnjave i eksplozije i odvažile se samo na brze odlaske u kupaonici ili kako bi uzele hranu.
Evakuirajuće obitelji zaustavljale su se u automobilima uz prepune ceste kako bi se odmorile od višesatne, pa čak i višednevne osobne odiseje kako bi se došle do nekada lako dostižnih susjednih granica. Čini se da su te granice sada na drugoj strani planeta - i sve se više udaljavaju sa svakim polagano pređenim kilometrom.
I ovo je rat: mladi se u suzama opraštaju od roditelja i djedova i baka koji su previše nemoćni ili prokleti da napuste svoje domove. I, u svakom slučaju, žele ostati ukorijenjeni u ovim burnim vremenima.
Ovako izgleda ukrajinski rat dok smo izlazili iz Kijeva, zaobilazeći alarme i udaljene eksplozije i prilagođavajući svoju rutu zbog zatvaranja cesta ili izvještaja — nekih lažnih, nekih tačnih — o vojnoj akciji ili prijetnji od toga, neposredno ispred nas.
Putovanje na zapad postajalo je sve teže iz sata u sat zbog zatvaranja cesta od strane ukrajinske vojske, koja ih pokušava osloboditi kako bi mogli brzo prevesti municiju koja dolazi od ukrajinskih prijatelja na prve linije fronta, kako bi nahranili odbranu zemlje - i učinili sve da održe Kijev, glavni grad koji su njemačke nacističke snage tokom Drugog svjetskog rata pokoravale od 7. avgusta do 26. septembra 1941.
Kako smo se približavali Vinjici u središnjoj Ukrajini, snalaženje je postalo posebno izazovno kada se ukrajinska vojska bojala da bi se ruski tenkovi mogli pomaknuti na jug od Žitomira i kao posljedica toga zatvorili su više cesta.
Naše 20-satno putovanje od Kijeva do Lavova bilo je prekinuto samo jednom i to zbog ljubaznosti sredovječne žene, Oksane, koja nas je primila – mene, mog saradnika i tri ukrajinska prijatelja – kako bismo mogli malo odspavati. Sljedećeg jutra nahranila nas je zdjelicama prepunim zobenih pahuljica, jakom kafom i voćem. Oksana, koja se brine za nemoćnog oca u skučenom stanu, odlučno je odbila novac za gostoprimstvo, a mi smo jednako odlučno odbili prihvatiti ne kao odgovor.
Na našem putu - kroz stepe središnje Ukrajine, lak teritorij za tenkove, a zatim se na kraju uspinjamo uz brda prema Lavovu - vidjeli smo zemlju u pokretu, iako se kreće mukotrpno, mučno sporo.
Ovo nije bio let nego puzanje.
Vidjeli smo obitelji kako tragaju za gorivom, hranom i vodom po cestama zakrčenim Ukrajincima koji bježe od udara ubojnih sredstava. Njihovi su automobili škripali od težine naslagane prtljage, vrećica koje su se prelijevale s na brzinu prikupljenim potrepštinama, kao i uspomenama i dragocjenim dječjim igračkama. Zaprepašteni obiteljski kućni ljubimci bili su strpani u bilo koji raspoloživi prostor .
Stotine hiljda Ukrajinaca u pokretu su prema susjednim granicama - Poljskoj, Moldaviji, Rumunjskoj, Slovačkoj - bježeći od urlanja i štetnosti oružja i projektila i pokušavajući spasiti zbunjenu djecu koja potpunim strancima daju osmijehe.
Humanitarna agencija UN-a izvijestila je u nedjelju da je od invazije pola miliona ljudi prešlo granice u susjedne zemlje. Neki humanitarni radnici strahuju da bi četiri miliona ili više moglo pobjeći ako se rat produži. To je zastrašujuća perspektiva i umanjuje egzodus izbjeglica i raseljenje od 1,3 milona tokom sukoba na Balkanu 1990-ih.
Putovanja koja inače traju četiri ili pet sati traju mnogo duže. Za neke, putovanje od Kijeva do Lavova autom traje dva ili tri dana — putovanje komplicirano velikim brojem ljudi i vozila u pokretu na notorno neadekvatnom cestovnom sistemu u zemlji, koji je sada opterećen i pritisnut teretom humanitarne akcije koja se odvija, kriza koja će se samo pogoršati ako se rat produži.
I cijelim putem ljudi sebi, jedni drugima i nama postavljaju ista pitanja: Kad ćemo tamo? Gdje je uopće? Hoće li rat uskoro završiti? Hoće li zapadne zemlje poslati vojnike, oružje i avione? Hoćemo li ponovno vidjeti svoje domove? Hoću li opet vidjeti svoje roditelje i baku i djeda?
Hoće li biti ljubazni prema nama kad stignemo kamo god idemo?
Na dvije benzinske pumpe na autocesti jedna nasuprot druge u blizini Hmjelnickog, grada koji vodi u zapadnu Ukrajinu, predvorja su bila krcata automobilima, vozači su pokušavali napuniti gorivo, neki su strpljivo čekali, drugi ne; računajući koliko daleko mogu stići na obrocima od 20 litara koji je diktirala vlada na pumpama.
Tamo sam razgovarao s 18-godišnjom Annom, koja je nadgledala svoje desetogodišnje i osmogodišnje sestre. Stalno su se ubacivali s nekoliko engleskih riječi koje su učili u školi. Došli su još dalje od Kijeva i putovali su danima - dva bez stvarnog sna - iz Mariupolja, lučkog grada na jugoistoku Ukrajine, koji je sada opkoljen i granatiran od strane ruskih snaga.
“Moj otac nas je želio odvesti na sigurno, a mi smo se previše bojali da bismo ostali”, rekla je. "Idemo u Lavov i gdje onda, ne znam", dodala je. Rekla je da su njezine sestre mogle drijemati u autu, ali ona nije mogla. "Da", pjevale su dvije male djevojčice dok smo razgovarale - potvrdno koje se izmjenjivalo s "zdravo".
Prodavnice hrane na autocesti pune su evakuiranih koji pokušavaju zgrabiti hranu i vodu. Izvan toaleta stvaraju se dugi redovi. Mnoge su benzinske postaje zatvorene jer su ostali bez goriva ili dizela.
Dok bitke bjesne u Kijevu, evakuirani traže sve zaobilaznije i improvizirane rute prema zapadu, duž rupa i neprovjerenih cesta koje tresu do kostiju koje inače koriste ili znaju samo farmeri i seljani. Mještani začuđeno gledaju duge redove urbanih automobila koji pokušavaju, zagledaju brojeve oznaka i vide da dolaze odasvud — Donjecka, Dnjepra, Harkova, Kijeva, Odese i Mariupolja.
A onda se vraćaju hranjenju stoke i stavljanju cvijeća na grobove rođaka u malim selima - poznatim svakodnevnim poslovima u svijetu koji više nije poznat.
Kako je naše putovanje napredovalo, vidjeli smo podizanje sve više improviziranih kontrolnih točaka, s lokalnom policijom i upisima u nove jedinice teritorijalne obrane ili koje su čuvali samozvani dobrovoljci odlučni da budu spremni za sve ruske snage koje se mogu pojaviti u njihovom selu udaljenom samo nekoliko minuta sa pregršt krečenih, prizemnih kuća s limenim krovovima.
Na jednom kontrolnom punktu izvan sela u blizini grada Ternopil, vidio sam debele stare farmere kako nose stare lovačke puške i ispituju dvojicu muškaraca za koje su u početku sumnjali da su saboteri.
Izbjegavanje cesta i pokušaj odlaska na zapad besplatnim vozovima ili na nekoliko preostalih redovnih linija također je odiseja. Vozovi su krcati. Khalid, 28-godišnji libanonski konzultant oženjen Ukrajinkom, rekao mi je da se uspio odvesti od Kijeva do Vinice, gdje se ukrcao na voz za Varšavu.
“Morao sam stajati gotovo osam sati u vozu”, rekao je. “Prepustio sam svoje mjesto starici. Rekao sam joj: 'Dođi sjedni ovdje.' Svi su bili zbijeni - zaboravite COVID. Nitko nije nosio maske ili nešto slično”, rekao je. Kad su stigli u Lavov, voz je stao. “Naređeno nam je da odemo. I došlo je do nereda”, rekao je.
Khalid je dodao: “Znaš što? Nažalost, mnogi hrabri ljudi se bore za zastavu, drugi se bore da svoju djecu odvedu na sigurno. A onda ima i onih koji od toga prave posao. Ako dobijete taksi, počnu vas varati. Vidite inflaciju kao nikada prije s troškovima koji su ogromni. To je katastrofa. A ako se situacija nastavi ovako, svjedočit ćete drugom dijelu Afganistana.”
Na granici kod Lavova redovi se doista produžuju. Lokalni dužnosnici kažu da je zaostatak već 35 kilometara, a da se na prelaz čeka oko dva dana.
Ali dok ima nekih koji unovče bijedu, postoje mnogi drugi poput Oksane koji žure oko ponude toplog čaja, hrane i skloništa za evakuirane koji čekaju da saznaju hoće li ljudi do kojih na kraju stignu biti ljubazni prema njima.
