Malo stvari u životu je tako jednostavno – ili komplicirano – kao kruh. Uvijek ista četiri sastojka – brašno, voda, kvasac i sol – mogu proizvesti deset tisuća različitih kombinacija. Upravo to otkrio je autor William Alexander kad se upustio u jednogodišnju pustolovinu kako bi stvorio savršenu štrucu seljačkog kruha. Tijekom tog procesa, kaže on, naučio je važnu lekciju o pečenju, i o životu.
Većio dio svog života, William Alexander nije previše mario za kruh. "Kao dijete, nikad nisam volio kruh. Odrastao sam 1950-ih i 1960-ih godina, uz onaj grozan, na šnite narezani bijeli kruh, omotan celofanom. Tek prije nekoliko godina zapravo sam okusio pravi kruh. Nisam mogao ni zamisliti da kruh može biti tako dobar; korica je bila tamno smeđa i slatkasta i ugodno žilava jednom kad vam se našla u ustima. A mrvice, umjesto da su bile guste i kašaste, bile su rupičaste, gotovo u obliku saća. Bio je divnog kvasastog mirisa, i upravo bajnog okusa" - kaže naš sugovornik.
William Alexander nikad prije nije pekao kruh, ali kaže da je znao da je jedini način da se ponovno dobije takva vrsta kruha da ga nauči ispeći sam. I tako je počeo – doslovno od nule. Zasadio je vlastitu pšenicu, požnjeo je, mlatio i rešetao te samljeo u brašno. Čak je, kaže, u svom dvorištu iskopao rupu i u njoj izgradio glinenu peć za pečenje kruha. Godinu dana svaki je tjedan pekao po jednu štrucu kruha. Kaže da je to bilo vrlo uzbudljivo i poučno iskustvo: "Sa svakim neuspjelim kruhom, postavljalo se novo pitanje. Kad kruh ne bi narastao, počeo bih se pitati što je u stvari kvasac. Tako sam otišao posjetiti tvornicu kvasca."
William Alexander dokumentirao je svoja iskustva u knjizi naslova, u slobodnom prijevodu, “52 štruce kruha: neumorna potraga jednog muškarca za istinom, smislom i savršenom koricom.” Autor knjige želio je, kaže, ići na mjesta gdje je kruh ljudima vrlo važan. Otputovao je u Maroko i pekao kruh zajedno s arapskim ženama u velikoj pećnici za cijelo selo. Kaže da je to bila najveća pećnica koju je ikada vidio. Svi bi seljani, priča Alexander, donosili svoj kruh, obilježili ga kako bi znali da pripada njihovoj obitelji, dali ga pekaru te se kasnije vratili po ispečenu štrucu.
U toku godine kad je tragao za savršenim kruhom, William Alexander usput je osvojio drugo mjesto u pečenju kruha na gospodarskom sajmu države New York. Upisao se i na seminar pečenja kruha u Parizu i proveo nekoliko dana u jednom samostanu u Normandiji, gdje je podučavao fratre kako ispeći tradicionalni kruh. "Kad sam pronašao jednan srednjovjekovni samostan u Francuskoj, bio sam pred kraj svoje godine pečenja kruha, već prilično iskusan, u zadnjem tromjesečju. Redovnici su mi rekli da kruh peku već tisuću tristo godina, no da su ostali bez posljednjeg fratra koji ga je znao ispeći. Zato sam im rekao da ću dobrovoljno doći k njima i naučiti ih toj vještini" - kaže gospodin Alexander.
Kad se ova jednogodišnja avantura Williama Alexandera približila kraju, on je shvatio da je savršena štruca kruha za kojom je tragao zapravo svaka koju u određenom trenutku napravi. Međutim, ovo nije njegov prvi pokušaj pravljenja vlastite hrane. Prije kruha, zanimalo ga je povrće. U svojoj ranije objavljenoj knjizi “Rajčica za 64 dolara,” opisao je radosti i frustracije uzgajanja vlastitog povrća.
"Ako me želite iskušati da izaberem jedan razlog zašto bi ljudi trebali uzgajati povrće i peći kruh – reći ću da je to zbog same hrane. Uz malo napora, svatko može spraviti bolju hranu i čak jeftiniju hranu nego što je igdje možete kupiti. Možete ispeći najbolju štrucu kruha koju ste ikad okusili – ako ne iz prvog pokušaja, onda iz drugog ili trećeg. To je zdrava hrana jer znate točno što ste u nju stavili" - kaže naš sugovornik.
On se nada da će to biti poruka koju će čitatelji dobiti iz njegovih knjiga. On potiče ljude da počnu uzgajati ili pripravljati vlastitu hranu, bilo da se radi o voću i povrću ili o štruci seljačkog kruha.