Američka diplomatska prepiska koju je nedavno objavila organizacija WikiLeaks bila je povjerljive prirode i nije smjela biti objavljena. Međutim, neki smatraju da je njezino objavljivanje bilo u javnom interesu. No, dosta je i onih koji tvrde da ovakva praksa šteti slobodi govora a da će imati i negativne posljedice po međunarodne odnose.
Web stranice WikiLeaks objavile su više od 250 tisuća primjeraka američke diplomatske pošte, uglavnom depeša koje diplomati s terena u inozemstvu šalju u Državno tajništvo u Washingtonu. Bivši britanski ministar obrane Malcolm Rifkind kaže da curenje ovakvih povjerljivih informacija predstavlja težak udarac svjetskoj diplomaciji. "Ne radi se o tome da je neka vlada sada došla u neugodan položaj. Radi se o tome da se mora zaštititi povjerljivost komunikacije među diplomatima. Naime, mnogi se međunarodni problemi – barem u prvoj fazi – rješavaju kroz pregovore koji ne trebaju biti javni".
Međutim, Jo Glanville iz ne-vladine organizacije Index on Censorship smatra da je dobro što je američka diplomatska pošta postala javna. "Te informacije utječu na živote svih ljudi. Odluke i pregovori koji im prethode trebaju biti javni zbog toga što je svijet u posljednjih deset godina, od rujna 2001., bio u nizu kritičnih situacija. Na primjer, ratovi u Iraku i Afganistanu, kao problematika ljudskih prava. Sve je to u javnom interesu".
Simon Davies iz nevladine organizacije Privacy International se slaže. "Objavljivanjem ovakvih informacija javnost saznaje kako funkcioniraju neki mehanizmu. Neka stvari postaju jasnije. Nakon toga građani se mogu adaptirati na stvarnost, a mogu i tražiti da vlade adaptiraju svoju politiku".
Bivši kanadski diplomat Scott Gilmore smatra međutim da je objavljivanje povjerljivih diplomatskih dokumenata na WikiLeaksu bio potpuno pogrešan korak. "Diplomatima, i to ne samo američkim, od sada će biti mnogo teže razgovarati sa svojim domaćinima. Pogotovo će biti teško dobiti dobre informacije o kršenjima ljudskih prava i razvoju demokracije u pojedinim zemljama".
Scott Gilmore kaže da ovakvo curenje informacije na kocku stavlja i ljudske živote. "Osobno sam se osvjedočio, na Istočnom Timoru i u Indoneziji, da su ljudi bili ubijani samo zbog toga što su razgovarali sa diplomatima sa Zapada. A govorili su nam o kršenjima ljudskih prava. Da je WikiLeaks ovo objavio prije desetak godina, žrtava bi bilo jako mnogo".
Simon Davies iz organizacije Privacy International misli drugačije. "Ne slažem se s tvrdnjom da su time ugroženi ljudski životi. Mislim da odnosi među pojedinim državama zbog ovog neće postati lošiji. Ako problemi postoje, oni trebaju biti javni i o njima treba javno govoriti".
Jo Glanville kaže da je osoblje WikiLeaksa, kao i novinari koji su analizirali 'provaljenu' diplomatsku prepisku, radilo na tome da se zaštiti identitet svih kojima prijeti opasnost. "Potrošeni su sati i sati kako bi se zaštitile pojedine osobe. Također, informacije su provjeravane s pojedinim državama. Mislim da su se svi ponašali vrlo odgovorno".
Jo Glanville smatra da je 'provaljivanje' povjerljivih informacija jedini način da građani saznaju što vlade odnosno korporacije rade. "Kao građani i novinari mi ovisimo o ovakvom curenju informacija. Mislim da je važno to što je netko upozorio na određene stvari. Također je važno to što postoji netko tko je spreman objaviti tajne informacije".
Simon Davies smatra da je objavljivanje američki diplomatskih depeša zapravo velika šansa, za cijeli svijet. "Možda je nastupio trenutak da se ponovno razmotri načelo tajnosti i povjerljivosti i da se upitamo treba li ono biti toliko važno. Da li je važnija povjerljivost ili tajnost ili je važnije da javnost bude informirana".
Osnivač WikiLeaksa najavio je da je njegova sljedeća 'mušterija' jedna velika svjetska banka. Tko god to na kraju bio, debate o tome što treba biti tajno, a što javno zasigurno će se nastaviti u doglednoj budućnost.
