Kineska tradicionalna medicina koristi niz praksi, poput akupresure, akupunkture, ali i niz pripravaka od biljaka, gljiva i dijelova životinja za koje često nije utvrđen mehanizam djelovanja. U ovom obliku alternativnih medicinskih praksi, što je skupni naziv za sve one medicinske prakse koje se ne baziraju na postulatima Zapadne medicine, koristi se oko 1000 vrsta biljaka i 36 vrsta životinja, od kojih mnoge spadaju u rijetke i ugrožene vrste. Postoje i sastojci kineske tradicionalne medicine za koje se pokazalo da su korisni i utvrđeno im je djelovanje, poput biljke Artemisia annua, kod nas poznate i pod narodnim nazivom bejturan, biljke iz roda pelina, a za koju su potvrđena antimalarična svojstva. Za istraživanje potencijala ove biljke, u kineskoj mediciini označene kao quinghao, kineska hemičarka Tu Youyou je 2015. dobila Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Utjecaj na biodiverzitet
U radu objavljenom u Biodiversity Conservation 2008. godine autori, Li Zhang, Ning Hua i Shan Sun, objašnjavaju koncept kineske tradicionalne medicine: „Kineska trgovina divljim vrstama koje se mogu jesti ili koristiti u medicini stara je hiljadama godina. 'Koža se može nositi, perje se može iskoristiti, meso je jestivo, a organi se mogu koristiti za lijekove'. Kroz kinesku istoriju divlje životinje su posmatrane kao važan izvor hrane i prihoda. Iz tradicionalne kineske perspektive, divlje životinje su resurs koji se može iskoristiti, a ne nešto što se treba zaštititi zbog njihove unutarnje vrijednosti“.
Autori ovog rada naglašavaju time kako koncept zaštite životinja nije još uvijek prihvaćen na području Kine i ovaj način razmišljanja i djelovanja da prirodu treba štiti je došao izvan Kine. Uz konstataciju kako je snažan ekonomski rast Kine doveo do toga da mnogo više Kineza može sebi priuštiti kupovinu pripravaka načinjenih od divljih životinja, da je to zapravo svojevrstan lifestyle novih bogatih te da je otvaranje Kine, naročito prema Laosu i Vijetnamu, pružilo novi izvor divljih životinja, autori upozoravaju na neodrživost i opasnosti ovakve eksploatacije divljine.
Ovaj rad je ispitivao stavove ljudi u Kini prema korištenju divljih životinja i zanimljivo je istaći kako je 78.8% ispitanika na uzorku od oko 1300 reklo kako nikada nije konzumiralo neku od divljih životinja navedenih u upitniku. Čini se kako je trend u Kini i na Dalekom Istoku da mlađi ljudi uglavnom ne koriste pripravke iz tradicionalne medicine te da su više stariji ljudi i klasa novih bogatih skloniji upotrebi ovih pripravaka ili konzumaciji mesa i organa tih životinja.
Potražnja za pripravcima kineske medicine kao i trgovina divljim životinjama uopšte ima značajne reperkusije: osim što se stvaraju uslovi koji olakšavaju prelazak virusa karakterističnih za jedne vrste na druge vrste, ovo dovodi i do povećanje ilegalne trgovine životinjama i krivolova. Godišnje kineska ekonomija zaradi između 50 i 60 milijardi američkih dolara po osnovi globalnog tržišta kineske tradicionalne medicine.
Jedna od stvari koja se nalazi na listi visokocijenjenih proizvoda koji se koriste u kineskoj tradicionalnoj medicini jeste eijao, želatin od magaraca. Pakovanje ovog želatina koji se dobija kuhanjem kože magaraca košta i preko stotinu dolara, a cijena ovog proizvoda imala je tendenciju rasta: od 32$ 2000. godine za kutiju od 250g do čak 435$ 2017. godine, a 2018. je zabilježena još viša cijena. Ova tvar se u tradicionalnoj medicini koristi za najrazličitiji niz oboljenja i simptoma, od krvarenja, vrtoglavica do suhog kašlja i nesanice. Čak je bio preporučen kao sredstvo za stvaranje novih stanica krvi kod pacijenata koji imaju mijelosupresiju usljed terapije radijacijom. Ne postoji niti jedan dobar razlog niti dokaz da je ova tvar efikasna.
Međutim, kako je rasla potražnja za eijao, tako su kineske vlasti smanjivale porez na ovu robu, a smanjivale su se i nativne populacije magaraca u Kini: u 20 godina, od 1996. do 2016. populacija ovih životinja se prepolovila. Zbog toga se tržište gladno ovakvih ekstravagantnih „lijekova“ okrenulo populacijama afričkih magaraca. Na kraju je došlo do toga da afričke države Tanzanija, Niger i Bocvana moraju zabraniti izvoz ovih produkata kako bi zaštitile svoje populacije magaraca. Nažalost, ove zabrane često utječu na povećanje krivolova i ileganog izvoza.
Kineska tradicionalna medicina obiluje receptima koji koriste dijelove tigra (kosti i genitalije), rogove jelena i nosoroga te ljuske pangolina. Još neke od životinja koje se koriste u ovim „recepturama“ su morski konjic (Hai Ma u kineskoj medicini), peraja ajkula, niz gmizavaca i vodozemaca te niz beskičmenjaka, uključujući škorpione, otrovne stonoge, pijavice te španske muhe, koje sadrže otrov kantaridin.
Kina je još 2006. i 2007. pooštrila svoje zakonske mjere o trgovini dijelovima divljih životinja - tigrova i drugih azijskih mačaka, ali to je imalo neočekivane posljedice: trgovci su počeli "popunjavati procijep" između ponude i potražnje kostima lava. Prema studiji iz 2015. koju su objavile Wildlife Conservation Research Unit (WildCRU), međunarodna organizacija TRAFFIC i Univerzitet Oksford, primijećeno je povećanje broja lavljih skeleta na tržištu. Lavlje kosti su smatrane nadomjestkom za kosti tigra, a do njih je lakše doći jer lav nije na listi ugroženih vrsta kao tigar i postoji trofejni lov.
Pangolini – ljuskavci su zbog korištenja njihovih ljuski u kineskoj medicini postali izuzetno ugrožene vrste i neki ih nazivaju „najlovljenijim životinjama“. Čak 20% ilegalne trgovine životinjama otpada na različite vrste pangoline, a prema Međunarodnom savezu za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (International Union for Conservation of Nature-IUCN) u dekadi prije 2014. izlovljeno je oko milion ovih životinja.
Iako se pangolini – svih 8 vrsta - nalaze na Crvenoj listi IUCN, ljudi su spremni platiti visoku cijenu za njihovo meso i nije tajna da se meso pangolina poslužuje kao luksuzna hrana na banketima širom Dalekog istoka. Što se tiče medicinskih pripravaka na bazi ljuski pangolina, oni se koriste kao prevencija zgrušavanja krvi te za niz ginekoloških problema, poput blokiranih jajovoda pri tretmanu neplodnosti. Ljuske se koriste i u nekim afričkim državama kao tradicionalni lijek i treba imati na umu da korištenje ovakvih pseudolijekova nije ograničeno samo na Kinu niti Daleki Istok. Nema niti jednog racionalnog opravdanje niti naučnog dokaza da su ljuske pangolina efikasne u tim slučajevima niti opravdanja za jedenje njihovog mesa.
Utjecaj na širenje virusa
Premda su iznesena mišljenja da je pangolin intermedijerna vrsta preko koje je novi korona virus SARS-CoV-2 preskočio sa slijepih miševa na novu vrstu – čovjeka, postoje i drugačija mišljenja. Dr. Christian Drosten s Instituta za virologiju berlinske Univerzitetske bolnice Charité i veliki stručnjak za SARS i bolesti nalik na SARS u intervjuu za Guardian je skrenuo pažnju na to da je virus SARS iz 2003. bio pronađen ne samo kod cibetki, nego i kod kunopasa.
Cibetke, koje ne spadaju mačke, ali ih se često pogrešno naziva mačkama, bile su „međuvrsta“ sa koje je virus SARS (preciznije SARS-CoV-1) preskočio na ljude. Kunopas, Nyctereutes procyonoides, mala je zvijer iz porodice pasa koja živi u području Kine, Indokine, Japana i čak jednog dijela Sibira, a izgledom jako podsjeća na rakuna. Nažalost, često se i uzgaja za potrebe industrije krzna. Farme na kojima se uzgaja ovo stvorenje su također potencijalni kandidati za mjesta odakle je krenula pandemija u 2019. godini.
Divlje životinje se širom svijeta koriste i za izradu rukotvorina i suvenira, za dekoraciju (kože ubijenih životinja) ili kao egzotični kućni ljubimci. Još jedan izvor opasnosti predstavlja upravo ilegalna trgovina živim divljim životinja, kako po brojnost primjeraka tih vrsta u divljina, tako i po ljudsko zdravlje jer ilegalna trgovina ne podrazumijeva mjere karantina. Ovo je pogodan način širenja različitih bolesti, a posebno je opasno s aspekta epidemiologije bjesnila.
U maju 2019, Svjetska zdravstvena organizacija odlučuju uvrstiti praksu kineske tradicionalne medicine u 11. reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (eng. International Classification of Diseases 11, ICD-11). Kineska vlada je ovo okarakterisala kao jedan od koraka ka internacionalizaciji zdravstva i kao veliku pomoć pri otvaranju medicinskih centara koji praktikuju ovu medicinu širom svijeta.
Međutim, ovaj korak je ujedino i korak ka legitimizaciji opskurnih praksi i pripravaka koji nisu prošli dovoljne kontrole niti je adekvatno utvrđen način njihovog djelovanja, sigurnost, nuspojave i sveukupna djelotvornost. Izjednačavanje ovih folklornih lijekova, „woo-woo“ i mambo-jumbo praksi s dokazano efikasnim lijekovima pod krovom ICD-11 daje ujedino i zeleno svjetlo za različite vidove izrabljivanja divljeg svijeta. Svjetska zdravstvena organizacija je tada sa nekoliko strana bila optužena da je popustila pritiscima kineske vlade te da će odluka o uvrštanju kineske tradicionalne medicine u jedan ovako važan i utjecajan dokument donijete mnogo štete.
Pokušaj davanja omaža istoriji medicine se mogao učiniti i na drugi način, a ne ovako, dizanjem na pijedestal praksi koje nisu prošle rigorozne kontrole koje prolaze druga medicinska sredstva. Uredništvo Scientific American je tom prilikom prokomentarisalo ovu odluku kao nešto što može umanjiti kredibilitet Svjetske zdravstene organizacije. Kineska tradicionalna medicina se nalazi u modulu 1 tradicionalne medicine TM1 pri ICD-11, a postoji vjerovatnoća da će iduće revizije uključiti i TM2 (Ayurveda) i TM2 (homeopatija), koje su također nedokazano efikasne i opskurne prakse. SZO se diplomatski ograđivala i branila odluku o uvrštanju time da će to biti alat za statističke svrhe dijagnostike i klasifikacije te da će se koristiti u konjukciji sa standardnim medicinskim praksama kao i da će to pomoći u utvrđivanju efikasnosti i sigurnosti tradicionalnih praksi.
Nedjelotvorne prakse i eksploatacija prirode doprinose katastrofi
Sve ove prakse – od upotrebe dijelova životinja u medicinskim praksama koje nemaju niti jedan jedini atribut djelotvornosti, sigurnosti i opravdanja do uzgoja radi mesa, krzna ili za potrebe medicine – doprinose epidemiološkim problemima kojima danas svjedočimo.
Ljudi previše eksploatišu divlji svijet i svojim djelatnostima – gradnjom nastanbi, pravljenjem plantaža, intenzivnim uzgojem domaćih životinja – stvaraju više mogućnosti kontakta divljeg svijeta sa našim, a to su uslovi koji su pravi recept za katastrofu. Pri tome, postoji mogućnost da će se neke divlje životinje, poput slijepih miševa, anatemizirati i da će biti izložene ubijanju samo zato što su potencijalni rezervoari određenog patogena. Ovo bi bilo nedopustivo jer smo mi i samo mi krivi što je prodor naše civilizacije u divljinu stvorio ovakve mogućnosti za širenje virusa.
