Linkovi

Ženska strana

Gotovo svaka žena s invaliditetom u BiH doživi neki oblik nasilja

Solidarno protiv institucionalnog nasilja

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Svaka druga žena u BiH postaje žrtva fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja već nakon svoje 15. godine, a većina incidenata nije prijavljena policiji ili organizacijama za pomoć žrtvama. Kada su u pitanju žene sa invaliditetom situacija je daleko kritičnija. One mogu biti izložene još većem riziku od nasilja i zlostavljanja, a zbog njihove izolovanosti i zavisnosti o drugima, te neevidentiranja kao ranjive kategorije, teško je doći do tačnih podataka koliko ovih žena proživljava nasilje u BiH.

Prema Izvještajima o nasilju u porodici od 2014. godine do juna 2018. godine registrovana su tri slučaja u kojima su žene sa invaliditetom žrtve nasilja u porodici, ali su u istom periodu registrovana su i tri slučaja u kojima je muškarac sa invaliditetom evidentiran kao žrtva nasilja u porodici. Međutim, stručnjaci smatraju da je realna brojka daleko veća.

Ana Kotur Erkić
Ana Kotur Erkić

„Mišljenja sam da u ovom slučaju postoji velika tamna brojka, odnosno veliki broj neprijavljenih slučajeva nasilja, pogotovo kada se radi o ekonomskom ili psihičkom nasilju. Žene sa invaliditetom su najčešće ekonomski ovisne o drugim licama, jer nisu u mogućnosti da samostalno zarađuju i/ili se brinu o sebi. Upravo zbog toga, njima je mnogo teže prijaviti nasilje u porodici, jer se postavlja pitanje ko će se nakon toga starati o njima“, kaže za Glas Amerike prof. dr Ivanka Marković, redovna profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci.

Zakon o zaštiti od nasilja u RS predviđa da posebnu pomoć i zaštitu u skladu sa ovim zakonom uživa žrtva koja je lice sa invaliditetom, ali se ne predviđaju neke posebne procedure u takvim slučajevima.

„Način primjene hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera isti je za sve. To se pokazuje kao nedostatak, jer osobe sa invaliditetom moraju imati drugačije uslove za ostvarivanje ove zaštite, kako bi bile u jednakom položaju sa drugim žrtvama. Šta znači za takvu žrtvu mogućnost da bude zbrinuta u sigurnu kuću ako sigurna kuća nema uslove za njen boravak? Šta joj znači zakonom propisana mogućnost da prijavi slučaj policiji, ako u policiji nema nekog ko razumije npr. znakovni jezik ili nema sredstava za informisanje lica sa oštećenjem vida na Brajevom pismu ili u audio-tehnici? To za nju ostaje samo mrtvo slovo na papiru, jer ona nije u mogućnosti, zbog svog hendikepa, da realizuje pravo koje joj pripada“, objašnjava profesorica Marković.

Osmomartovski marš u Banja Luci
Osmomartovski marš u Banja Luci

Potrebne specifične mjere zaštite od nasilja žena sa invaliditetom

Tanja Mandić-Đokić, predsjednica Udruženja žena sa invaliditetom “NIKA” kao sociološkinja i aktivistkinja bavi se ljudskim pravima uopšteno, a posebno praćenjem poštovanja prava ranjivih društvenih grupa. Ona ističe da za RS, ali ni za BiH ne postoje precizni zbirni podaci o tome koliko žena sa invaliditetom su žrtve nekog od oblika nasilja, jer se prilikom postupanja u slučajevima prijavljenog nasilja ne vodi evidencija o tome. Nedostatak podataka i procedura prikupljanja ove vrste podataka od strane institucija je prvi znak neprepoznavanja ovog specifičnog problema.

„S obzirom da prema podacima Human Rights Watch žene sa invaliditetom imaju 1,5 do 10 puta veću šansu da budu žrtve porodičnog nasilja nego žene bez invaliditetom, možemo pretpostaviti da je broj žena sa invaliditetom koje trpe nasilje, u uslovima života kakvi su u BiH, izrazito visok. Govorim o uslovima života koje karakterišu izrazito patrijarhalni stavovi u odnosu na ulogu žene u društvu kao i o tome da li one treba da nasljeđuju imovinu, visok stepen zavisnosti osoba sa invaliditetom, pa dakle i žena, od članova porodice, njihovu neosnaženost itd.“, kaže za Glas Amerike sociološkinja Tanja Mandić-Đokić.

Pitanje žena sa invaliditetom kao vrlo specifične višestruko ranjive društvene grupe je, prema njenim riječima, dugo ostalo neprepoznato. U skladu sa tim, izostalo je kreiranje protokola i usluga koji bi bili senzibilisani za intersekcionalnu perspektivu nasilja nad ženama sa invaliditetom. Stoga u praksi imamo situaciju da usluge prevencije i zaštite od nasilja u porodici i nasilja nad ženama suštinski nisu dostupne ženama sa invaliditetom, što potvrđuju i zaključci nedavno održanog okruglog stola pod nazivom „Korištenje mehanizama zaštite od nasilja za žene sa invaliditetom“.

Tanja Mandić-Đokić
Tanja Mandić-Đokić

„Potrebno je da relevantne institucije/organizacije obuhvaćene multisektorskim odgovorom na nasilje nad ženama prepoznaju potrebu kreiranja specifičnih mjera namijenjenih ženama sa invaliditetom, a koje bi omogućile da postojećim mehanizmima zaštite žena od nasilja mogu pristupiti i žene sa invaliditetom. Arhitektonska pristupačnost je najočigledniji nivo i važno je da bude zadovoljena, od pristupačnosti ustanova socijalne zaštite, zdravstvenim ustanovama i sl. do pristupačnosti sigurnih kuća“, objašnjava Tanja Mandić-Đokić.

Bh. društvo boluje od “vidljivosti” nasilja

Jedna od onih žena koje su borbi za prava djece i osoba sa invaliditetom posvetile život je I aktivistkinja i pravnica Ana Kotur - Erkić, koja za Glas Amerike ističe da za bilo kakvu statistiku prvo treba imati statistiku koliko zapravo ima žena sa invaliditetom u BiH.

Prema njenim riječima u BiH još nije zvaničan popis iz 2013. godine, koji kaže da osobe sa invaliditetom čine 8,3% stanovništva, a u okviru toga gotovo 55% su žene s invaliditetom. Ona ističe da naše društvo boluje od “vidljivosti” nasilja, a oblici nasilja nad ženama sa invaliditetom su daleko drugačiji i skriveniji.

“Riječ je o vrlo ozbiljnim situacijama u kojima neki od oblika nasilja prolaze pod ‘za njeno dobro’, odnosno uvjerenja čak i najbližih članova porodice da mogu i moraju da odlučuju u ime žene s invaliditetom, čak i u najintimnijim izborima. Potom da je nasilničko ponašanje oblik pažnje prema ženama s invaliditetom i da bi mi morale biti srećne, jer na nas uopšte neko obraća pažnju. Rekla bih da je gotovo svaka žena s invaliditetom u nekom dijelu svog života sigurno doživjela neki oblik nasilja, samo je pitanje koliko je nasilje prešlo prag zamišljenog radara koji ga tretira kao neprihvatljivo”, kaže pravnica Kotur - Erkić.

Ana Kotur-Erkić
Ana Kotur-Erkić

Ona ističe da u društvu u kojem je osoba s invaliditetom posmatrana kao teret porodice, a žena kao ‘tuđa večer’, žena s invaliditetom nije u poziciji da dobije adekvatnu podršku i sistem koji pogoduje oporavku i preživljavanju nasilja, a s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije, stvaranja novih, zdravih odnosa, jačanja svake od žena ponaosob i slično. Problem je i što žene s invaliditetom često ne znaju da su određena ponašanja ili postupci zapravo u zoni nasilja, ograničavanja prava i izvan primjerenog za neki odnos.

“Prvenstveno, puka fizička ovisnost u zadovoljavanju osnovnih životnih funkcija, jer nema sistema podrške i usluga u zajednici, zatim domen prihvatljivosti odnosno uvjerenje da treba da žive u takvom okruženju, jer ih ono ipak za nijansu više prihvata i voli od opšte populacije i koliko god čudno zvučalo zona komfora, gdje su svi odnosi i relacije poznati, predvidivi, daju se preživjeti, naspram onog što bi je čekalo van toga. Tu se nadovezuje i ekonomska zavisnost, jer su žene s invaliditetom teže zapošljive nego muškarci s invaliditetom i slično”, objašnjava Ana Kotur - Erkić.

Sve ovo je, prema njenim riječima, upakovano u nedovoljno povjerenje okoline u ono što žena s invaliditetom iznosi.

“Nama je nekako postalo društveno, ne neprihvatljivo, već nemoguće da neko nad ženom s invaliditetom vrši nasilje, što uveliko olakšava vršiocu nasilja, on se često i ne skriva”, tvrdi Kotur - Erkić.

Žene sa invaliditetom suočenje sa ozbiljnim kršenjem ljudskih prava

Tanja Mandić-Djokić
Tanja Mandić-Djokić

Priče žena s invaliditetom koje su preživjele partnersko nasilje su uglavnom slične. U doba adolescencije i suštinskog shvatanja da se po nečemu razlikuju od okoline, svaki znak pažnje vide većim nego što on zaista jeste. U potrazi za uobičajenim doživljajima koje prolaze i ostali vršnjaci, pristaju i na neželjeno ponašanje, usvajaju obrazac koji se može i mnogo puta ponoviti dok ne osvijeste da je u pitanju nešto nezdravo za njih, ne samo u egzistencijalnom smislu, već u pravom smislu življenja života.

“Sve to vrijeme nameće im se osjećaj niže vrijednosti. One nešto ne mogu, pa ne treba to da žele. One nisu za ovo ili ono i slično. Sve dok same zapravo ne izgube osjećaj da bilo šta žele i mogu. Kada je u pitanju nasilje unutar primarne porodice, tu su česti obrasci u kojima su žene s invaliditetom ‘na usluzi’ i ‘korisne’ porodici, bez prava na individualnost i njihov život se vezuje za pripadanje porodici. Kad god neka od njih pokuša da postane svoja, doživljava različita ponašanja koja nisu samo otpor ‘odlasku iz gnijezda’, već ozbiljna kršenja ljudskih prava”, ističe Ana Kotur Erkić.

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Solidarno protiv institucionalnog nasilja
Solidarno protiv institucionalnog nasilja

“Postoji procedura u kojoj se mogu naći sve žene, i sve zavisi od toga ima li žena s invaliditetom, pored nasilja koje je doživjela dovoljno snage, motivacije, želje da prolazi i jedan vid institucionalnog nasilja u najširem smislu te riječi, pokušavajući da se uklopi u stereotip žene koja prijavljuje nasilje i traži zaštitu. Pri tome, malo stručnih službi u sistemu zaštite od nasilja zapravo bilježi prijavljene slučajeve nasilja nad ženama s invaliditetom, jer one nasilje prijavljuju posredno, putem treće osobe kojoj vjeruju, vrlo rijetko same. U slučaju žena sa fizičkim invaliditetom to je onemogućeno zbog barijera arhitektonskog tipa i nedostatka personalne asistencije, a kod žena sa senzornim invaliditetom zbog neadekvatnih načina komunikacije, koji obezbjeđuju privatnost”, kaže Ana Kotur - Erkić.

Potrebno uvesti afirmativne mjere

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici zapravo samo u jednom članu pominje osobe s invaliditetom, kao žrtve nasilja, kojima se garantuje posebna zaštita, a kao teži oblik nasilja vodi krivično djelo počinjeno prema ovoj populaciji, bez obzira da li su u pitanju žene ili muškarci.

Profesorica Ivanka Marković upravo zbog svega navedenog smatra da je neophodno u pravni sistem uvesti afirmativne mjere kojima će se stvoriti uslovi da i žene sa invaliditetom mogu ostvarivati prava koja im pripadaju.

„Neophodno je edukovati sve subjekte zaštite na način da steknu odgovarajuće znanje o posebnim potrebama ove kategorije žrtava, njihovim realnim mogućnostima, neophodnoj pomoći pri realizaciji nekih životnih funkcija i slično. Pored toga neophodno je obezbjediti prisustvo lica koja poznaju znakovni jezik ili Brajevo pismo kako bi takvim kategorijama žrtava informacije pravima bile dostupne na njima prihvatljiv način. Sigurne kuće prilagoditi njihovim potrebama i obezbijediti im stručnu pomoć u realizaciji prava koja su im garantovana kao žrtvama nasilja u porodici. Nije dobro ni prihvatljivo reći da su za nas svi jednaki, jer u slučaju lica sa invaliditetom upravo takva tvrdnja njih stavlja u neravnopravan položaj“, objašnjava profesorica Marković.

Neravnoparavan položaj ovih osoba samo je jedna od mnogih problematika sa kojom se suočavaju građani BiH. U konkretnom slučaju, potrebna je zajednička koordinisana akcija brojnih brojnih udruženja i organizacija, ali i predstavnika vlasti da bi mehanizme zaštite od nasilja učinili dostupnim i ženama sa invaliditetom.

See all News Updates of the Day

Sopta: Knjiga Huzur prati moju borbu sa karcinomom

Sopta: Knjiga Huzur prati moju borbu sa karcinomom
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:59 0:00

Sajam ženskih rukotvorina u Vlasenici

Sajam ženskih rukotvorina u Vlasenici
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:14 0:00

Abortus - pitanje koje i dalje dijeli Amerikance

Protest aktivista za prava na abortus ispred zgrade Državne skupštine u Montgomeriju, u Alabami, 19. maja 2019. (Foto: Reuters/Michael Spooneybarger)

Nakon što je nekoliko američkih saveznih država nedavno usvojilo zakone kojima se strogo ograničava pravo žena na prekid trudnoće, pojedini u Sjedinjenim Državama se nadaju da će to na kraju dovesti do preispitivanja odluke Vrhovnog suda iz 1973. godine, kojom je legalizovan abortus. Međutim, brojni aktivisti oštro su kritikovali sporne zakone, što je podsjetnik da je, uoči predsjedničkih izbora naredne godine, američko društvo i dalje duboko podijeljeno kada je riječ o prekidu trudnoće.

Od Džordžije do Mizurija i Alabame - protivnici abortusa proglašavaju pobjedu nakon usvajanja zakona, kojima se strogo ograničava pravo žena na prekid trudnoće. U Alabami, abortus je zabranjen u gotovo svim slučajevima, pa i kada je riječ o silovanju i incestu. U Mizuriju je, uz podršku republikanaca kao što je Nik Šroer, usvojen zakonski prijedlog kojim se abortus zabranjuje poslije osam nedjelja trudnoće

“Da li bi ga (fetus) trebalo ubiti samo zato što bi bio smetnja roditeljima ili bi bio neželjen? Odgovor je jednostavno ne”.

Pristalice prava na abortus u Mizuriju i Alabami protestuju zbog novih ograničenja koja, kako ističe učesnica protesta Kristin Ford, ugrožavaju osnovna prava žena.

“Protivnici abortusa i republikanski političari su davno jasno stavili do znanja da im je cilj da se ukine presuda u slučaju Ro protiv Vejda, da se abortus proglasi nelegalnim, a žene kazne”.

Presudom Vrhovnog suda u slučaju Ro protiv Vejda, 1973. godine je uspostavljeno ustavno pravo žena na abortus. Protivnici abortusa smatraju da je sada najbolja šansa da se presuda ukine, i to zahvaljujući konzervativnim sudijama koje je imenovao predsjednik Donald Trump - Nilu Gorsaču i Bretu Kavanou. Stručnjaci, kao što je Džesika Voters sa Američkog univerziteta, se slažu sa tom ocjenom.

“Vidjeli smo da je Vrhovni sud u prošlosti bio spremniji da, na neki način, ospori tu presudu, iako nije govorio da želi da je u potpunosti ukine. Međutim, usvojeni zakoni su pokušaj da se odluka o legalizaciji abortusa dalje ograniči ili potpuno ukine”.

Nedavne odluke pojedinih saveznih država da ograniče abortus su najnovije poglavlje višedecenijske političke bitke o tom pitanju, kaže analitičar sa Univerziteta Stenford Moris Fjorina.

“Ljudi koji su protiv abortusa jednostavno žele da život nerođenog djeteta bude najviši prioritet. Oni koji podržavaju abortus žele da prava majke budu najvažnija. A, između je veći dio javnosti koja smatra da su ti stavovi suprostavljeni i da je potrebna određena ravnoteža”.

Pojedini demokratski predsjednički kandidati već su se oglasili povodom pitanja abortusa, koje bi moglo da bude faktor na izborima naredne godine, naročito za demokrate, smatra Džesika Voters.

“Ako budu smatrali da je presuda, kojom je legalizovan abortus, zaista u opasnosti da bude ukinuta, vjerovatno će izaći da glasaju. Zbog toga mislim da su konzervatvni republikanci pogriješili što su gurali tako esktremne zakone”.

Abortus je već dugo među političkim pitanjima, koja izazivaju duboke podjele u američkom društvu. Prema istraživanjima javnog mnijenja, sprovedenim proteklih godina, više od 60 odsto Amerikanaca podržava odluku kojom je legalizovan abortus, dok 30 odsto želi da se ona ukine.

Kongresni iftar u Washingtonu

Kongresni iftar u Washingtonu
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:26 0:00

SAD: Izviđači više nisu samo dječaci

SAD: Izviđači više nisu samo dječaci
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:48 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG