Linkovi

Ženska strana

Gotovo svaka žena s invaliditetom u BiH doživi neki oblik nasilja

Solidarno protiv institucionalnog nasilja

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Svaka druga žena u BiH postaje žrtva fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja već nakon svoje 15. godine, a većina incidenata nije prijavljena policiji ili organizacijama za pomoć žrtvama. Kada su u pitanju žene sa invaliditetom situacija je daleko kritičnija. One mogu biti izložene još većem riziku od nasilja i zlostavljanja, a zbog njihove izolovanosti i zavisnosti o drugima, te neevidentiranja kao ranjive kategorije, teško je doći do tačnih podataka koliko ovih žena proživljava nasilje u BiH.

Prema Izvještajima o nasilju u porodici od 2014. godine do juna 2018. godine registrovana su tri slučaja u kojima su žene sa invaliditetom žrtve nasilja u porodici, ali su u istom periodu registrovana su i tri slučaja u kojima je muškarac sa invaliditetom evidentiran kao žrtva nasilja u porodici. Međutim, stručnjaci smatraju da je realna brojka daleko veća.

Ana Kotur Erkić
Ana Kotur Erkić

„Mišljenja sam da u ovom slučaju postoji velika tamna brojka, odnosno veliki broj neprijavljenih slučajeva nasilja, pogotovo kada se radi o ekonomskom ili psihičkom nasilju. Žene sa invaliditetom su najčešće ekonomski ovisne o drugim licama, jer nisu u mogućnosti da samostalno zarađuju i/ili se brinu o sebi. Upravo zbog toga, njima je mnogo teže prijaviti nasilje u porodici, jer se postavlja pitanje ko će se nakon toga starati o njima“, kaže za Glas Amerike prof. dr Ivanka Marković, redovna profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci.

Zakon o zaštiti od nasilja u RS predviđa da posebnu pomoć i zaštitu u skladu sa ovim zakonom uživa žrtva koja je lice sa invaliditetom, ali se ne predviđaju neke posebne procedure u takvim slučajevima.

„Način primjene hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera isti je za sve. To se pokazuje kao nedostatak, jer osobe sa invaliditetom moraju imati drugačije uslove za ostvarivanje ove zaštite, kako bi bile u jednakom položaju sa drugim žrtvama. Šta znači za takvu žrtvu mogućnost da bude zbrinuta u sigurnu kuću ako sigurna kuća nema uslove za njen boravak? Šta joj znači zakonom propisana mogućnost da prijavi slučaj policiji, ako u policiji nema nekog ko razumije npr. znakovni jezik ili nema sredstava za informisanje lica sa oštećenjem vida na Brajevom pismu ili u audio-tehnici? To za nju ostaje samo mrtvo slovo na papiru, jer ona nije u mogućnosti, zbog svog hendikepa, da realizuje pravo koje joj pripada“, objašnjava profesorica Marković.

Osmomartovski marš u Banja Luci
Osmomartovski marš u Banja Luci

Potrebne specifične mjere zaštite od nasilja žena sa invaliditetom

Tanja Mandić-Đokić, predsjednica Udruženja žena sa invaliditetom “NIKA” kao sociološkinja i aktivistkinja bavi se ljudskim pravima uopšteno, a posebno praćenjem poštovanja prava ranjivih društvenih grupa. Ona ističe da za RS, ali ni za BiH ne postoje precizni zbirni podaci o tome koliko žena sa invaliditetom su žrtve nekog od oblika nasilja, jer se prilikom postupanja u slučajevima prijavljenog nasilja ne vodi evidencija o tome. Nedostatak podataka i procedura prikupljanja ove vrste podataka od strane institucija je prvi znak neprepoznavanja ovog specifičnog problema.

„S obzirom da prema podacima Human Rights Watch žene sa invaliditetom imaju 1,5 do 10 puta veću šansu da budu žrtve porodičnog nasilja nego žene bez invaliditetom, možemo pretpostaviti da je broj žena sa invaliditetom koje trpe nasilje, u uslovima života kakvi su u BiH, izrazito visok. Govorim o uslovima života koje karakterišu izrazito patrijarhalni stavovi u odnosu na ulogu žene u društvu kao i o tome da li one treba da nasljeđuju imovinu, visok stepen zavisnosti osoba sa invaliditetom, pa dakle i žena, od članova porodice, njihovu neosnaženost itd.“, kaže za Glas Amerike sociološkinja Tanja Mandić-Đokić.

Pitanje žena sa invaliditetom kao vrlo specifične višestruko ranjive društvene grupe je, prema njenim riječima, dugo ostalo neprepoznato. U skladu sa tim, izostalo je kreiranje protokola i usluga koji bi bili senzibilisani za intersekcionalnu perspektivu nasilja nad ženama sa invaliditetom. Stoga u praksi imamo situaciju da usluge prevencije i zaštite od nasilja u porodici i nasilja nad ženama suštinski nisu dostupne ženama sa invaliditetom, što potvrđuju i zaključci nedavno održanog okruglog stola pod nazivom „Korištenje mehanizama zaštite od nasilja za žene sa invaliditetom“.

Tanja Mandić-Đokić
Tanja Mandić-Đokić

„Potrebno je da relevantne institucije/organizacije obuhvaćene multisektorskim odgovorom na nasilje nad ženama prepoznaju potrebu kreiranja specifičnih mjera namijenjenih ženama sa invaliditetom, a koje bi omogućile da postojećim mehanizmima zaštite žena od nasilja mogu pristupiti i žene sa invaliditetom. Arhitektonska pristupačnost je najočigledniji nivo i važno je da bude zadovoljena, od pristupačnosti ustanova socijalne zaštite, zdravstvenim ustanovama i sl. do pristupačnosti sigurnih kuća“, objašnjava Tanja Mandić-Đokić.

Bh. društvo boluje od “vidljivosti” nasilja

Jedna od onih žena koje su borbi za prava djece i osoba sa invaliditetom posvetile život je I aktivistkinja i pravnica Ana Kotur - Erkić, koja za Glas Amerike ističe da za bilo kakvu statistiku prvo treba imati statistiku koliko zapravo ima žena sa invaliditetom u BiH.

Prema njenim riječima u BiH još nije zvaničan popis iz 2013. godine, koji kaže da osobe sa invaliditetom čine 8,3% stanovništva, a u okviru toga gotovo 55% su žene s invaliditetom. Ona ističe da naše društvo boluje od “vidljivosti” nasilja, a oblici nasilja nad ženama sa invaliditetom su daleko drugačiji i skriveniji.

“Riječ je o vrlo ozbiljnim situacijama u kojima neki od oblika nasilja prolaze pod ‘za njeno dobro’, odnosno uvjerenja čak i najbližih članova porodice da mogu i moraju da odlučuju u ime žene s invaliditetom, čak i u najintimnijim izborima. Potom da je nasilničko ponašanje oblik pažnje prema ženama s invaliditetom i da bi mi morale biti srećne, jer na nas uopšte neko obraća pažnju. Rekla bih da je gotovo svaka žena s invaliditetom u nekom dijelu svog života sigurno doživjela neki oblik nasilja, samo je pitanje koliko je nasilje prešlo prag zamišljenog radara koji ga tretira kao neprihvatljivo”, kaže pravnica Kotur - Erkić.

Ana Kotur-Erkić
Ana Kotur-Erkić

Ona ističe da u društvu u kojem je osoba s invaliditetom posmatrana kao teret porodice, a žena kao ‘tuđa večer’, žena s invaliditetom nije u poziciji da dobije adekvatnu podršku i sistem koji pogoduje oporavku i preživljavanju nasilja, a s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije, stvaranja novih, zdravih odnosa, jačanja svake od žena ponaosob i slično. Problem je i što žene s invaliditetom često ne znaju da su određena ponašanja ili postupci zapravo u zoni nasilja, ograničavanja prava i izvan primjerenog za neki odnos.

“Prvenstveno, puka fizička ovisnost u zadovoljavanju osnovnih životnih funkcija, jer nema sistema podrške i usluga u zajednici, zatim domen prihvatljivosti odnosno uvjerenje da treba da žive u takvom okruženju, jer ih ono ipak za nijansu više prihvata i voli od opšte populacije i koliko god čudno zvučalo zona komfora, gdje su svi odnosi i relacije poznati, predvidivi, daju se preživjeti, naspram onog što bi je čekalo van toga. Tu se nadovezuje i ekonomska zavisnost, jer su žene s invaliditetom teže zapošljive nego muškarci s invaliditetom i slično”, objašnjava Ana Kotur - Erkić.

Sve ovo je, prema njenim riječima, upakovano u nedovoljno povjerenje okoline u ono što žena s invaliditetom iznosi.

“Nama je nekako postalo društveno, ne neprihvatljivo, već nemoguće da neko nad ženom s invaliditetom vrši nasilje, što uveliko olakšava vršiocu nasilja, on se često i ne skriva”, tvrdi Kotur - Erkić.

Žene sa invaliditetom suočenje sa ozbiljnim kršenjem ljudskih prava

Tanja Mandić-Djokić
Tanja Mandić-Djokić

Priče žena s invaliditetom koje su preživjele partnersko nasilje su uglavnom slične. U doba adolescencije i suštinskog shvatanja da se po nečemu razlikuju od okoline, svaki znak pažnje vide većim nego što on zaista jeste. U potrazi za uobičajenim doživljajima koje prolaze i ostali vršnjaci, pristaju i na neželjeno ponašanje, usvajaju obrazac koji se može i mnogo puta ponoviti dok ne osvijeste da je u pitanju nešto nezdravo za njih, ne samo u egzistencijalnom smislu, već u pravom smislu življenja života.

“Sve to vrijeme nameće im se osjećaj niže vrijednosti. One nešto ne mogu, pa ne treba to da žele. One nisu za ovo ili ono i slično. Sve dok same zapravo ne izgube osjećaj da bilo šta žele i mogu. Kada je u pitanju nasilje unutar primarne porodice, tu su česti obrasci u kojima su žene s invaliditetom ‘na usluzi’ i ‘korisne’ porodici, bez prava na individualnost i njihov život se vezuje za pripadanje porodici. Kad god neka od njih pokuša da postane svoja, doživljava različita ponašanja koja nisu samo otpor ‘odlasku iz gnijezda’, već ozbiljna kršenja ljudskih prava”, ističe Ana Kotur Erkić.

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Solidarno protiv institucionalnog nasilja
Solidarno protiv institucionalnog nasilja

“Postoji procedura u kojoj se mogu naći sve žene, i sve zavisi od toga ima li žena s invaliditetom, pored nasilja koje je doživjela dovoljno snage, motivacije, želje da prolazi i jedan vid institucionalnog nasilja u najširem smislu te riječi, pokušavajući da se uklopi u stereotip žene koja prijavljuje nasilje i traži zaštitu. Pri tome, malo stručnih službi u sistemu zaštite od nasilja zapravo bilježi prijavljene slučajeve nasilja nad ženama s invaliditetom, jer one nasilje prijavljuju posredno, putem treće osobe kojoj vjeruju, vrlo rijetko same. U slučaju žena sa fizičkim invaliditetom to je onemogućeno zbog barijera arhitektonskog tipa i nedostatka personalne asistencije, a kod žena sa senzornim invaliditetom zbog neadekvatnih načina komunikacije, koji obezbjeđuju privatnost”, kaže Ana Kotur - Erkić.

Potrebno uvesti afirmativne mjere

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici zapravo samo u jednom članu pominje osobe s invaliditetom, kao žrtve nasilja, kojima se garantuje posebna zaštita, a kao teži oblik nasilja vodi krivično djelo počinjeno prema ovoj populaciji, bez obzira da li su u pitanju žene ili muškarci.

Profesorica Ivanka Marković upravo zbog svega navedenog smatra da je neophodno u pravni sistem uvesti afirmativne mjere kojima će se stvoriti uslovi da i žene sa invaliditetom mogu ostvarivati prava koja im pripadaju.

„Neophodno je edukovati sve subjekte zaštite na način da steknu odgovarajuće znanje o posebnim potrebama ove kategorije žrtava, njihovim realnim mogućnostima, neophodnoj pomoći pri realizaciji nekih životnih funkcija i slično. Pored toga neophodno je obezbjediti prisustvo lica koja poznaju znakovni jezik ili Brajevo pismo kako bi takvim kategorijama žrtava informacije pravima bile dostupne na njima prihvatljiv način. Sigurne kuće prilagoditi njihovim potrebama i obezbijediti im stručnu pomoć u realizaciji prava koja su im garantovana kao žrtvama nasilja u porodici. Nije dobro ni prihvatljivo reći da su za nas svi jednaki, jer u slučaju lica sa invaliditetom upravo takva tvrdnja njih stavlja u neravnopravan položaj“, objašnjava profesorica Marković.

Neravnoparavan položaj ovih osoba samo je jedna od mnogih problematika sa kojom se suočavaju građani BiH. U konkretnom slučaju, potrebna je zajednička koordinisana akcija brojnih brojnih udruženja i organizacija, ali i predstavnika vlasti da bi mehanizme zaštite od nasilja učinili dostupnim i ženama sa invaliditetom.

See all News Updates of the Day

Osmogodišnja Lejla i 35 medalja

Osmogodišnja Lejla i 35 medalja
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:04 0:00

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:56 0:00

Pandemija pogoršala položaj djevojčica širom svijeta

Djevojčice u Pakistanu

U svijetu je 11. oktobra obilježen Međunarodni dan djevojčica, a ove godine su pandemija i ekonomska kriza stvorile dodatne poteškoće za djevojčice širom svijeta.

UN su ovaj dan odredile 2011. kako bi promovisale prava djevojčica. Među problemima koje je ove godine pandemija pogoršala su obrazovanje, dječiji brakovi, nasilje u porodici, ekonomski položaj.

UN procjenjuju da će do kraja sljedeće godine 435 miliona žena i djevojčica živjeti sa manje od 2 dolara dnevno, a 47 miliona njih pandemija je gurnula u siromaštvo.

Povećano siromaštvo i manjak obrazovanja su povezani i sa porastom nasilja, a čak i prije pandemije, prema podacima UN, svaka treća žena na svijetu bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dječiji brakovi

Tokom humanitarne krize, prioritet su druge stvari poput hrane i skloništa, kaže Lirik Tompson, ekspertkinja u organizaciji Međunarodni centar za istraživanja o ženama. Zbog toga je, ocjenjuje, borba protiv rodnog nasilja i dečijih brakova, slabija.

Dječiji brakovi su u porastu tokom pandemije koronavirusa. Djeca nisu išla u školu, što može da znači da su izloženija nasilju i seksualnim predatorima. Zbog pandemije, neke porodice pokušavaju da udome djevojčice u ekonomski stabilnija domaćinstva i tako olakšaju sebi teret.

Kako širom sveta žive udate devojčice?
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Procjenjuje se da je pola miliona djevojčica više u opasnosti da uđe u prerani brak zbog pandemije, pokazuje oktobarski izvještaj organizacije Save the Children.

Iako su borci za prava djevojčica lobirali da se odvoje sredstva za borbu protiv dječijih brakova, većina sredstava je ove godine otišla na prevenciju i kontrolu koronavirusa.

Malo opcija

U izjbegličkim kampovima Rohinja u Bangladešu tokom pandemije je porastao broj dječjih brakova.

Jedan od stanovnika tog kampa koji je želio da ostane anoniman, rekao je za Glas Amerike da neke porodice žive u pretrpanim šatorima i da udaju ćerke koje su još djeca da bi napravili malo mjesta.

"Nijedan roditelj ne bi dao svoju ćerku drugima, ali oni to moraju da rade jer su okolnosti takve."

Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu
Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu

Vai Vai Nu, koonsnivačica i direktorka Ženske mirovne mreže rekla je za Glas Amerike da je porast dječjih brakova u izbegličkim kampovima alarmantan i da ih roditelji udaju jer vjeruju da im na taj način pružaju sigurnost.

"Vjeruju da će ih muževi štititi bolje nego oni", kaže Nu.

Rodno nasilje "pandemija u senci"

Zbog većeg društvenog distanciranja usljed pandemije, u porastu je i digitalno nasilje.

Istraživanje organizacije Plan International pokazalo je da je 32 odsto djevojčica u Indoneziji bilo zlostavljano na društvenim mrežama, dok je 55 odsto tome svjedočilo.

"U Indoneziji, djevojčice nisu žrtve samo jedne vrste rodnog nasilja, već je 395 od 500 devojčica reklo da su iskusile nekoliko formi naslja", kaže Nazla Marisa, direktorka te organzacije.

Zlostavljanje se događa u svim zemljama na svijetu. Tokom marta u SAD, maloljetnici su činili polovinu onih koji su pozivali telefon Nacionalna linije za sprječavanje seksualnog zlostavljanja. Čak 67 odsto njih je tvrdilo da je zlostavljač član porodice.

Organizacija UN za žene je opisala rodno nasilje tokom pandemije kao "pandemiju u sjenci".

Obrazovanje

Obrazovanje je još jedna oblast pogođena pandemijom. Istraživanja Malala fonda pokazuju da se čak 20 miliona djevojčica nikada neće vratiti u školu kada se kriza završi.

Školovanje devojčica u Avganistanu
Školovanje devojčica u Avganistanu

Fond Malala pokrenula je Malala Jusufzai koja je preživjela ranjavanje u glavu u Pakistanu, a upucana je zbog toga što je propagirala obrazovanje djevojčica. Ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014.

Školovanje djevojčica je ključno za postizanje rodne ravnopravnosti, prema novom izvještaju UNESCO-a. Kako se navodi, djevojčice su i dalje iza dječaka po broju onih koje se školuju, što je pandemija dodatno pogoršala.

Širom svijeta, trenutno 132 miliona djevojčica ne ide u školu, a svaka treća iz najsiromašnijih porodica, nikada nije ni počela školovanje.

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:26 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG