Linkovi

Ženska strana

Gotovo svaka žena s invaliditetom u BiH doživi neki oblik nasilja

Solidarno protiv institucionalnog nasilja

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Svaka druga žena u BiH postaje žrtva fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja već nakon svoje 15. godine, a većina incidenata nije prijavljena policiji ili organizacijama za pomoć žrtvama. Kada su u pitanju žene sa invaliditetom situacija je daleko kritičnija. One mogu biti izložene još većem riziku od nasilja i zlostavljanja, a zbog njihove izolovanosti i zavisnosti o drugima, te neevidentiranja kao ranjive kategorije, teško je doći do tačnih podataka koliko ovih žena proživljava nasilje u BiH.

Prema Izvještajima o nasilju u porodici od 2014. godine do juna 2018. godine registrovana su tri slučaja u kojima su žene sa invaliditetom žrtve nasilja u porodici, ali su u istom periodu registrovana su i tri slučaja u kojima je muškarac sa invaliditetom evidentiran kao žrtva nasilja u porodici. Međutim, stručnjaci smatraju da je realna brojka daleko veća.

Ana Kotur Erkić
Ana Kotur Erkić

„Mišljenja sam da u ovom slučaju postoji velika tamna brojka, odnosno veliki broj neprijavljenih slučajeva nasilja, pogotovo kada se radi o ekonomskom ili psihičkom nasilju. Žene sa invaliditetom su najčešće ekonomski ovisne o drugim licama, jer nisu u mogućnosti da samostalno zarađuju i/ili se brinu o sebi. Upravo zbog toga, njima je mnogo teže prijaviti nasilje u porodici, jer se postavlja pitanje ko će se nakon toga starati o njima“, kaže za Glas Amerike prof. dr Ivanka Marković, redovna profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci.

Zakon o zaštiti od nasilja u RS predviđa da posebnu pomoć i zaštitu u skladu sa ovim zakonom uživa žrtva koja je lice sa invaliditetom, ali se ne predviđaju neke posebne procedure u takvim slučajevima.

„Način primjene hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera isti je za sve. To se pokazuje kao nedostatak, jer osobe sa invaliditetom moraju imati drugačije uslove za ostvarivanje ove zaštite, kako bi bile u jednakom položaju sa drugim žrtvama. Šta znači za takvu žrtvu mogućnost da bude zbrinuta u sigurnu kuću ako sigurna kuća nema uslove za njen boravak? Šta joj znači zakonom propisana mogućnost da prijavi slučaj policiji, ako u policiji nema nekog ko razumije npr. znakovni jezik ili nema sredstava za informisanje lica sa oštećenjem vida na Brajevom pismu ili u audio-tehnici? To za nju ostaje samo mrtvo slovo na papiru, jer ona nije u mogućnosti, zbog svog hendikepa, da realizuje pravo koje joj pripada“, objašnjava profesorica Marković.

Osmomartovski marš u Banja Luci
Osmomartovski marš u Banja Luci

Potrebne specifične mjere zaštite od nasilja žena sa invaliditetom

Tanja Mandić-Đokić, predsjednica Udruženja žena sa invaliditetom “NIKA” kao sociološkinja i aktivistkinja bavi se ljudskim pravima uopšteno, a posebno praćenjem poštovanja prava ranjivih društvenih grupa. Ona ističe da za RS, ali ni za BiH ne postoje precizni zbirni podaci o tome koliko žena sa invaliditetom su žrtve nekog od oblika nasilja, jer se prilikom postupanja u slučajevima prijavljenog nasilja ne vodi evidencija o tome. Nedostatak podataka i procedura prikupljanja ove vrste podataka od strane institucija je prvi znak neprepoznavanja ovog specifičnog problema.

„S obzirom da prema podacima Human Rights Watch žene sa invaliditetom imaju 1,5 do 10 puta veću šansu da budu žrtve porodičnog nasilja nego žene bez invaliditetom, možemo pretpostaviti da je broj žena sa invaliditetom koje trpe nasilje, u uslovima života kakvi su u BiH, izrazito visok. Govorim o uslovima života koje karakterišu izrazito patrijarhalni stavovi u odnosu na ulogu žene u društvu kao i o tome da li one treba da nasljeđuju imovinu, visok stepen zavisnosti osoba sa invaliditetom, pa dakle i žena, od članova porodice, njihovu neosnaženost itd.“, kaže za Glas Amerike sociološkinja Tanja Mandić-Đokić.

Pitanje žena sa invaliditetom kao vrlo specifične višestruko ranjive društvene grupe je, prema njenim riječima, dugo ostalo neprepoznato. U skladu sa tim, izostalo je kreiranje protokola i usluga koji bi bili senzibilisani za intersekcionalnu perspektivu nasilja nad ženama sa invaliditetom. Stoga u praksi imamo situaciju da usluge prevencije i zaštite od nasilja u porodici i nasilja nad ženama suštinski nisu dostupne ženama sa invaliditetom, što potvrđuju i zaključci nedavno održanog okruglog stola pod nazivom „Korištenje mehanizama zaštite od nasilja za žene sa invaliditetom“.

Tanja Mandić-Đokić
Tanja Mandić-Đokić

„Potrebno je da relevantne institucije/organizacije obuhvaćene multisektorskim odgovorom na nasilje nad ženama prepoznaju potrebu kreiranja specifičnih mjera namijenjenih ženama sa invaliditetom, a koje bi omogućile da postojećim mehanizmima zaštite žena od nasilja mogu pristupiti i žene sa invaliditetom. Arhitektonska pristupačnost je najočigledniji nivo i važno je da bude zadovoljena, od pristupačnosti ustanova socijalne zaštite, zdravstvenim ustanovama i sl. do pristupačnosti sigurnih kuća“, objašnjava Tanja Mandić-Đokić.

Bh. društvo boluje od “vidljivosti” nasilja

Jedna od onih žena koje su borbi za prava djece i osoba sa invaliditetom posvetile život je I aktivistkinja i pravnica Ana Kotur - Erkić, koja za Glas Amerike ističe da za bilo kakvu statistiku prvo treba imati statistiku koliko zapravo ima žena sa invaliditetom u BiH.

Prema njenim riječima u BiH još nije zvaničan popis iz 2013. godine, koji kaže da osobe sa invaliditetom čine 8,3% stanovništva, a u okviru toga gotovo 55% su žene s invaliditetom. Ona ističe da naše društvo boluje od “vidljivosti” nasilja, a oblici nasilja nad ženama sa invaliditetom su daleko drugačiji i skriveniji.

“Riječ je o vrlo ozbiljnim situacijama u kojima neki od oblika nasilja prolaze pod ‘za njeno dobro’, odnosno uvjerenja čak i najbližih članova porodice da mogu i moraju da odlučuju u ime žene s invaliditetom, čak i u najintimnijim izborima. Potom da je nasilničko ponašanje oblik pažnje prema ženama s invaliditetom i da bi mi morale biti srećne, jer na nas uopšte neko obraća pažnju. Rekla bih da je gotovo svaka žena s invaliditetom u nekom dijelu svog života sigurno doživjela neki oblik nasilja, samo je pitanje koliko je nasilje prešlo prag zamišljenog radara koji ga tretira kao neprihvatljivo”, kaže pravnica Kotur - Erkić.

Ana Kotur-Erkić
Ana Kotur-Erkić

Ona ističe da u društvu u kojem je osoba s invaliditetom posmatrana kao teret porodice, a žena kao ‘tuđa večer’, žena s invaliditetom nije u poziciji da dobije adekvatnu podršku i sistem koji pogoduje oporavku i preživljavanju nasilja, a s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije, stvaranja novih, zdravih odnosa, jačanja svake od žena ponaosob i slično. Problem je i što žene s invaliditetom često ne znaju da su određena ponašanja ili postupci zapravo u zoni nasilja, ograničavanja prava i izvan primjerenog za neki odnos.

“Prvenstveno, puka fizička ovisnost u zadovoljavanju osnovnih životnih funkcija, jer nema sistema podrške i usluga u zajednici, zatim domen prihvatljivosti odnosno uvjerenje da treba da žive u takvom okruženju, jer ih ono ipak za nijansu više prihvata i voli od opšte populacije i koliko god čudno zvučalo zona komfora, gdje su svi odnosi i relacije poznati, predvidivi, daju se preživjeti, naspram onog što bi je čekalo van toga. Tu se nadovezuje i ekonomska zavisnost, jer su žene s invaliditetom teže zapošljive nego muškarci s invaliditetom i slično”, objašnjava Ana Kotur - Erkić.

Sve ovo je, prema njenim riječima, upakovano u nedovoljno povjerenje okoline u ono što žena s invaliditetom iznosi.

“Nama je nekako postalo društveno, ne neprihvatljivo, već nemoguće da neko nad ženom s invaliditetom vrši nasilje, što uveliko olakšava vršiocu nasilja, on se često i ne skriva”, tvrdi Kotur - Erkić.

Žene sa invaliditetom suočenje sa ozbiljnim kršenjem ljudskih prava

Tanja Mandić-Djokić
Tanja Mandić-Djokić

Priče žena s invaliditetom koje su preživjele partnersko nasilje su uglavnom slične. U doba adolescencije i suštinskog shvatanja da se po nečemu razlikuju od okoline, svaki znak pažnje vide većim nego što on zaista jeste. U potrazi za uobičajenim doživljajima koje prolaze i ostali vršnjaci, pristaju i na neželjeno ponašanje, usvajaju obrazac koji se može i mnogo puta ponoviti dok ne osvijeste da je u pitanju nešto nezdravo za njih, ne samo u egzistencijalnom smislu, već u pravom smislu življenja života.

“Sve to vrijeme nameće im se osjećaj niže vrijednosti. One nešto ne mogu, pa ne treba to da žele. One nisu za ovo ili ono i slično. Sve dok same zapravo ne izgube osjećaj da bilo šta žele i mogu. Kada je u pitanju nasilje unutar primarne porodice, tu su česti obrasci u kojima su žene s invaliditetom ‘na usluzi’ i ‘korisne’ porodici, bez prava na individualnost i njihov život se vezuje za pripadanje porodici. Kad god neka od njih pokuša da postane svoja, doživljava različita ponašanja koja nisu samo otpor ‘odlasku iz gnijezda’, već ozbiljna kršenja ljudskih prava”, ističe Ana Kotur Erkić.

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Solidarno protiv institucionalnog nasilja
Solidarno protiv institucionalnog nasilja

“Postoji procedura u kojoj se mogu naći sve žene, i sve zavisi od toga ima li žena s invaliditetom, pored nasilja koje je doživjela dovoljno snage, motivacije, želje da prolazi i jedan vid institucionalnog nasilja u najširem smislu te riječi, pokušavajući da se uklopi u stereotip žene koja prijavljuje nasilje i traži zaštitu. Pri tome, malo stručnih službi u sistemu zaštite od nasilja zapravo bilježi prijavljene slučajeve nasilja nad ženama s invaliditetom, jer one nasilje prijavljuju posredno, putem treće osobe kojoj vjeruju, vrlo rijetko same. U slučaju žena sa fizičkim invaliditetom to je onemogućeno zbog barijera arhitektonskog tipa i nedostatka personalne asistencije, a kod žena sa senzornim invaliditetom zbog neadekvatnih načina komunikacije, koji obezbjeđuju privatnost”, kaže Ana Kotur - Erkić.

Potrebno uvesti afirmativne mjere

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici zapravo samo u jednom članu pominje osobe s invaliditetom, kao žrtve nasilja, kojima se garantuje posebna zaštita, a kao teži oblik nasilja vodi krivično djelo počinjeno prema ovoj populaciji, bez obzira da li su u pitanju žene ili muškarci.

Profesorica Ivanka Marković upravo zbog svega navedenog smatra da je neophodno u pravni sistem uvesti afirmativne mjere kojima će se stvoriti uslovi da i žene sa invaliditetom mogu ostvarivati prava koja im pripadaju.

„Neophodno je edukovati sve subjekte zaštite na način da steknu odgovarajuće znanje o posebnim potrebama ove kategorije žrtava, njihovim realnim mogućnostima, neophodnoj pomoći pri realizaciji nekih životnih funkcija i slično. Pored toga neophodno je obezbjediti prisustvo lica koja poznaju znakovni jezik ili Brajevo pismo kako bi takvim kategorijama žrtava informacije pravima bile dostupne na njima prihvatljiv način. Sigurne kuće prilagoditi njihovim potrebama i obezbijediti im stručnu pomoć u realizaciji prava koja su im garantovana kao žrtvama nasilja u porodici. Nije dobro ni prihvatljivo reći da su za nas svi jednaki, jer u slučaju lica sa invaliditetom upravo takva tvrdnja njih stavlja u neravnopravan položaj“, objašnjava profesorica Marković.

Neravnoparavan položaj ovih osoba samo je jedna od mnogih problematika sa kojom se suočavaju građani BiH. U konkretnom slučaju, potrebna je zajednička koordinisana akcija brojnih brojnih udruženja i organizacija, ali i predstavnika vlasti da bi mehanizme zaštite od nasilja učinili dostupnim i ženama sa invaliditetom.

See all News Updates of the Day

Završeno 16 dana kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama

Završeno 16 dana kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:41 0:00

Žene koje su doprinijele razvoju Banjaluke nepravedno zaboravljene

Dragana Dardić izvršna direktorica HPBL

Bh. umjetnica za koju je slavni Richard Strauss rekao da je čekao cijeli život, prva diplomirana inženjerka u Njemačkom carstvu, prve bh. doktorice i borkinje za ljudska i ženska prava krajem 19. vijeka, samo su neki od primjera žena koje su ostavile neizbrisiv trag u Banjaluci, a koje su većinom zaboravljene.

Ukoliko prošetate Banjalukom primijetićete mnoštvo spomen bista posvećenih uglednim muškarcima - od Svetislava Tise Milosavljevića, Puškina, Njegoša, pa sve do ruskog cara Nikolaja Drugog. Žene kao da nisu živjele, radile i stvarale u gradu.

Takvu sliku u narednom periodu mogla bi da promijeni Feministička tura koju realizuje Helsinški parlament Banja Luka (HPBL), a koja predstavlja aktivistički odgovor na zanemarivanje značajnih žena. Ovaj vid turističko-edukativne šetnje prati život, borbe, uspjehe i stradanja više od 30 žena, a obuhvata istraživački rad, podatke, sugestije i entuzijazam brojnih osoba.

Tura počinje pričama o banjalučkim legendama. Najpoznatija je ona o ljubavi lijepe Safikade i vojnika (turskog/austrougarskog), koji gine na ratištu, nakon čega se Safikada, koja se zaklela na vječnu ljubav, ubija. Manje su poznata imena Bilbije Petronije Petre koja je učestvovala u podizanju ustanka na turske dahije u Hercegovini, te hajdučice Mare koja se odmetnula u hajduke, a koja se spominje u pjesmama Vuka Karadžića i Ivana Franje Jukića. Prva žena koja se povezuje sa istorijom grada na Vrbasu je Šemska – Kaduna, rođena sestra Mehmed-paše Sokolovića, koja je bila zadužbinarka jednog od četiri mosta koje je Banjaluka imala u 16. vijeku.

Banjalučka Koko Šanel

Malo je onih koji znaju da je Banjaluka prije Drugog svjetskog rata imala svoju Koko Šanel – Ravijojlu Jovetić Ravku, koja je držala prestižni krojački salon u Gospodskoj ulici. Nakon što je banici Nadeždi Lazarević sašila haljinu za bal, koja je, prema svjedočenjima, prisutne „ostavila bez daha“, počinje njena uspješna karijera. Imućnije Banjalučanke počele su da posjećuju Ravkin salon, a za njene kreacije pročulo se i van granica grada na Vrbasu. Istoričarka Dragojla Tošić opisala je Ravku kao „umjetnicu koja je Banjaluci udahnula smisao za modu i estetiku zbog čega je prozvana banjalučkom Koko Šanel“. Ravka je u svom salonu zapošljavala pet krojačica i jednog šegrta i bila je vrlo rijedak primjer mlade žene koja samostalno vodi sopstveni posao. Početkom Drugog svjetskog rata napušta Banjaluku i otvara salon u Beogradu, koji su posjećivale brojne domaće i svjetske ugledne dame.

Malo je poznata i činjenica da iza idejnog rješenja izgleda Banskog dvora stoje dvije žene Jovanka Bončić Katerinić i Anđelija Pavlović, te jedan muškarac Jovan Ranković. Inače, Jovanka je bila prva žena koja je stekla diplomu arhitekte na Visokoj tehničkoj školi u Darmštatu u Njemačkoj. Tom izuzetnom događaju, predaji diplome inženjera prvoj ženi, berlinske „Ilustrovane novine“ posvetile su naslovnu stranu, a nagrada koju dodjeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu ovog grada nose ime ove izuzetne žene. Nijemci nisu zaboravili prvu školovanu arhitekticu, dok u Banjaluci niko ne zna da je ona uopšte postojala, iako je osmislila jedan od najreprezentativnijih objekata u gradu.

Feministička tura vodi nas i do Palate Republike ispred koje se nalaze dva kipa koja predstavljaju Krajišnike u narodnjoj nošnji. Figura žene sa srpom simbolizuje domaćinsto, a muškarca s kantarom u ruci trgovinu, te je ovo jedan od rijetkih prikaza oba pola ravnopravno.

Mimo ove figure, one rijetke ženske biste u gradu pripadaju narodnim heroinama Vahidi Maglajlić i Radi Vranješević, a nalaze se na Trgu palih boraca.

Spomen bista Vahide Maglajlić
Spomen bista Vahide Maglajlić

Uprkos patrijarhalnim stavovima Vahida Maglajlić je nakon završene Ženske stručne školu nastavila da ide na javna predavanja u Radnički dom i da od braće, koji su bili aktivni u društveno-političkom životu, uzima i čita knjige iz različitih oblasti. Kruti običaji nisu je spriječili da postane članica Ženskog pokreta, a kao i ostali iz njene porodice borila se protiv tadašnje ustaške vlasti, te je bila uhapšena i zatvorena u „Crnoj kući“. Uspjela je da pobjegne i priključi se partizanima, a pošto je bila izrazito politički aktivna brzo je postala članica Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena. Poginula je 1943. godine. Prije prethodnog rata Medicinska škola u Banjaluci nosila je njeno ime, a danas je samo ova bista podsjećanje na heroinu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu.

Rada Vranješević imala je samo 26 godina kada je poginula u Drvaru 1944. godine. Bila je jedna od prvih osnivačica “Glasa” današnjeg “Glasa Srpske”, čije je prvo izdanje objavljeno 1943. godine. Njeno ime danas nosi Dom za nezbrinutu djecu i jedna ulica u naselju Borik.

„Oni koji su je poznavali opisivali su je kao vrlo energičnu borkinju koja je žustro i sa puno žara propagirala ideje antifašističke borbe. Jedno vrijeme krila se u kući Vahide Maglajlić, jer su je vlasti zbog tog djelovanja proganjale“, kaže Dragana Dardić, izvršna direktorica HPBL.

Spomen bista Rade Vranješević
Spomen bista Rade Vranješević

Opismenjavanje žena u Banjaluci

Na mjestu nekadašnjeg kina Kozara davne 1898. godine nalazila se Viša djevojačka škola od koje je danas ostao samo jedan zid. Dvije najznačajnije upravnice ove škole bile su Jagoda Truhelka i Jelica Belović Bernadžikovska.

Jagoda je bila borkinja za ženska prava i smatra se začetnicom feminizima kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. U svojim djelima u prvi plan stavlja samouvjerenu, obrazovanu i samostalnu ženu koja se ne povinuje društvenim stereotipima. Njeno ime danas nose jedan vrt i škola u Osijeku, kao i jedna ulica u Zagrebu.

“Rad ove žene u Banjaluci je zaboravljen. Ta škola je značajna za opismenjavanje i obrazovanje žena krajem 19. i početkom 20. vijeka i naša inicijativa će ići u tom pravcu da se bar postavi spomen ploča kao podsjećanje na taj period”, ističe Dragana Dardić.

Prema njenim riječima i Jelica je bila jedna od borkinja za ženska ljudska prava i mnogo je pisala o položaju žena tog vremena.

“1899. godine objavljuje članke ‘Žena u budućnosti’ i ‘Moderne žene’ u kojima se bavi pitanjima ženske samostalnosti, obrazovanja i usklađivanja porodičnog i poslovnog života zaposlenih žena tog vremena. To je tema o kojoj i danas pričamo”, objašnjava Dragana Dardić.

Ispred Narodnog pozorišta RS pričom je oživljeno i sjećanje na umjetnice koje su obilježile jednu epohu na banjalučkim pozorišnim daskama. Na njima je nastupala i Bahrija Nuri Hadžić bh. operska pjevačica čiji dometi na internacionalnoj sceni spadaju među najveće. Ostala je upamćena po ulozi Salome za koju je Richard Strauss rekao da je ona Saloma koju čeka 35 godina. Bahrija je vježbala 10 sati dnevno, a danas ne postoji nijedan tonski zapis njenog glasa.

Banjaluka poznata i po prvim doktoricama u BiH

Zgrada u kojoj se nalazi Higijenski zavod sagrađena je 1933. godine i bila je pravi reprezent modernističke arhitekture na prostoru Vrbaske banovine. Prvonagrađeno konkursno rješenje za ovu zgradu potpisivala je žena, arhitektica Zoja Petrovna Dumenglić. Zavod treba pamtiti i po nekoliko briljantnih žena koje su svoj život posvetile liječenju i to u vremenu kada se o obrazovanim doktoricama gotovo nije ni govorilo.

Prva žena doktor u Banjaluci bila je Gizela Januševski, Čehinja koja je diplomirala na Univerzitetu u Cirihu. U Banjaluku je došla 1899. godine i vrlo brzo stekla reputaciju vrsne doktorice. Prva žena u BiH sa diplomom medicinskog fakulteta, i to onog u Pragu bila je Staka Čubrilović Bokonjić, rođena 1884. godine u selu Ledenice nadomak Banjaluke.

Žene - zaboravljeni dio istorije

Kipovi ispred Palate Republike
Kipovi ispred Palate Republike

Banjalučani koji su imali priliku da učestvuju u prvim Feminističkim turama za većinu ovih žena nikad nisu čuli.

Književnica Tanja Stupar-Trifunović ističe za Glas Amerike da je veoma važno da oživimo onaj dio istorije koji smo iz nekog razloga potisnuli.

“Tura je veoma interesantna, edukativna i emotivno potresna, jer osvijestite činjenicu da sjećanje na veliki broj žena, koje su u ovom gradu nešto radile, stvarale i doprinijele, gotovo da ne postoji. Jednostavno je izbrisano, one nisu upamćene, niti su obilježena mjesta gdje su živjele ili radile”, objašnjava Stupar – Trifunović.

Cilj je da se ova tura nastavi razvijati i dograđivati novim pričama o znamenitim ženama iz prošlosti Banjaluke. Na taj način će se bar na trenutak otrgnuti od zaborava sve one koje su prkosile pravilima, pomjerale granice i popločavale put narednim generacijama žena i muškaraca.

UN: Nasilje nad ženama treba biti iskorijenjeno jer prijeti globalnoj sigurnosti

UN: Nasilje nad ženama treba biti iskorijenjeno jer prijeti globalnoj sigurnosti
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:27 0:00

Harriet - prvi igrani film utemeljen na liku ropkinje

Harriet - prvi igrani film utemeljen na liku ropkinje
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:00 0:00

Od svijesti do odgovornosti za nasilje prema ženama – kaznena politika i dalje loša

NVO: Pooštriti kazne za nasilje u porodici
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama Fondacija Udružene žene Banja Luka realizuje kampanju pod nazivom „Od svijesti do odgovornosti za nasilje prema ženama“.

Kako ističu, za prevenciju, sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici i nasilja prema ženama potrebno je mijenjati svijest donosioca odluka, profesionalaca/ki i građana/ki kako bi se prema ovoj problematici odnosili u skladu sa odgovornostima na koje su se obavezali prihvatanjem međunarodnih standarda.

Tim povodom predstavnice ove Fondacije na Trgu Krajine održale su uličnu akciju u okviru koje su građane Banjaluke željele informisati o važnosti svih usvojenih zakona iz ove oblasti, ali i značaju njihove primjene u praksi.

16 dana aktivizma u Banjaluci - Fondacija Udružene žene
16 dana aktivizma u Banjaluci - Fondacija Udružene žene

Istraživanja pokazuju da je nasilje u našem društvu izuzetno prisutno i rasprostranjeno. 48 posto žena je bar jednom tokom svog života iskusilo neki oblik nasilja, a postoje i razni rodni stereotipi koji su direktan uzrok takve situacije.

SOS telefon u RS je u toku 2019. godine zabilježio ukupno 1032 slučaja nasilja u porodici, gdje su evidentirane žene koje su različite životne dobi, nivoa obrazovanje, statusa, zaposlenja, koje podjednako žive i u urbalnoj i u ruralnoj sredini. U Sigurnoj kući posebnu mjeru podrške koristilo je ukupno 38 osoba, 19 žena i 19 djece.

„Najveći broj korisnica su žene srednje životne dobi između 30 i 40 godina, a najčešće se radilo o nasilju od strane vanbračnih i bračnih partnera”, kaže Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci.

Ona navodi i podatak da je kroz Fond za ekonomsko osnaživanje žene pružena podrška za ukupno sedam žena koje su koristile mjeru podrške u Sigurnoj kući. Podsjetila je da je tokom prve godine sprovođenja kampanje “Zaposlenjem prekinimo začarani krug nasilja” postojao samo jedan poslodavac koji je želio da zaposli ove žene, ali da se taj broj povećao prethodnih godina usljed odliva radne snage iz države.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije objašnjava da bi se ova situacija mogla okarakterisati kao “dok nekom ne smrkne, drugom ne svane”, ali da je u tom smislu i dalje najveći problem što nema sistemskog rješenja zapošljavanja žena koje su pretrpjele nasilje, a kojima su neophodni adekvatni radni uslovi da bi mogle sebi i djeci obezbjediti pristojan život.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene Banja Luka
Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene Banja Luka

Ona ističe da se za prvih šest mjeseci ove godine Savjetovalištu za pravnu pomoć obratilo 220 žena.

“Najveći broj obraćanja odnosi se na nemogućnost naplate alimentacije. Većina organizacija zalaže se za budžetsko rješavanje ovog pitanja, ali to je godinama na čekanju - u zakonskoj proceduri”, ističe pravnica Jajčević dodajući da je podneseno i više krivičnih prijava u ime korisnica za krivična djela uznemiravanja i uhođenja koja su uvedena u novi Krivični zakonik RS, te da veliki broj korisnica traži savjet u vezi sa podjelom imovine, ali i teškom materijalnom situacijom.

Iz Ministarstva porodice, omladine i sporta RS navode da se normativno pravni okvir u RS posljednjih godina značajno poboljšao, naročito sa posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici koje je usvojila NSRS, a kojim je nasilje kvalifikovano kao krivično djelo, čime je izvršeno dodatno usklađivanje sa standardima Istanbulske konvencije.

BiH je ovu Konvenciju rafiticirala 2013. godine čime se obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja, te kažnjavanje počinitelja.

“Ovim se šalje jasna poruka nulte tolerancije za nasilje. Međutim, to ništa ne znači ako se zakon ne primjenjuje u praksi i mi ćemo to pratiti u narednom periodu”, objašnjava Gorica Ivić, projektna koordinatorica u Fondaciji Udružene žene.

2020. godine BiH će morati podnijeti izvještaj o primjeni Istanbulske konvencije, jer je u pitanju pravno obavezujuća Konvencija, a priliku da napišu alternativni odnosno izvještaj u sjeni dobiće i organizacije koje se godinama bave ovom problematikom.

“Kaznena politika je i dalje loša, jer se daju uslovne osude višestrukim počiniocima nasilja, što obeshrabruje žene da prijave nasilje”, ističe Gorica Ivić.

Crna statistika je na nivou BiH razlog održavanja tradicionalne kampanje "16 dana aktivizma u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja" koju realizuje UN Woman kancelarija. Ukazivanjem na činjenicu da su ženska prava - ljudska prava ova kampanja simbolično počinje 25. novembra na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i traje do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG