Linkovi

Ženska strana

Gotovo svaka žena s invaliditetom u BiH doživi neki oblik nasilja

Solidarno protiv institucionalnog nasilja

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Svaka druga žena u BiH postaje žrtva fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja već nakon svoje 15. godine, a većina incidenata nije prijavljena policiji ili organizacijama za pomoć žrtvama. Kada su u pitanju žene sa invaliditetom situacija je daleko kritičnija. One mogu biti izložene još većem riziku od nasilja i zlostavljanja, a zbog njihove izolovanosti i zavisnosti o drugima, te neevidentiranja kao ranjive kategorije, teško je doći do tačnih podataka koliko ovih žena proživljava nasilje u BiH.

Prema Izvještajima o nasilju u porodici od 2014. godine do juna 2018. godine registrovana su tri slučaja u kojima su žene sa invaliditetom žrtve nasilja u porodici, ali su u istom periodu registrovana su i tri slučaja u kojima je muškarac sa invaliditetom evidentiran kao žrtva nasilja u porodici. Međutim, stručnjaci smatraju da je realna brojka daleko veća.

Ana Kotur Erkić
Ana Kotur Erkić

„Mišljenja sam da u ovom slučaju postoji velika tamna brojka, odnosno veliki broj neprijavljenih slučajeva nasilja, pogotovo kada se radi o ekonomskom ili psihičkom nasilju. Žene sa invaliditetom su najčešće ekonomski ovisne o drugim licama, jer nisu u mogućnosti da samostalno zarađuju i/ili se brinu o sebi. Upravo zbog toga, njima je mnogo teže prijaviti nasilje u porodici, jer se postavlja pitanje ko će se nakon toga starati o njima“, kaže za Glas Amerike prof. dr Ivanka Marković, redovna profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci.

Zakon o zaštiti od nasilja u RS predviđa da posebnu pomoć i zaštitu u skladu sa ovim zakonom uživa žrtva koja je lice sa invaliditetom, ali se ne predviđaju neke posebne procedure u takvim slučajevima.

„Način primjene hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera isti je za sve. To se pokazuje kao nedostatak, jer osobe sa invaliditetom moraju imati drugačije uslove za ostvarivanje ove zaštite, kako bi bile u jednakom položaju sa drugim žrtvama. Šta znači za takvu žrtvu mogućnost da bude zbrinuta u sigurnu kuću ako sigurna kuća nema uslove za njen boravak? Šta joj znači zakonom propisana mogućnost da prijavi slučaj policiji, ako u policiji nema nekog ko razumije npr. znakovni jezik ili nema sredstava za informisanje lica sa oštećenjem vida na Brajevom pismu ili u audio-tehnici? To za nju ostaje samo mrtvo slovo na papiru, jer ona nije u mogućnosti, zbog svog hendikepa, da realizuje pravo koje joj pripada“, objašnjava profesorica Marković.

Osmomartovski marš u Banja Luci
Osmomartovski marš u Banja Luci

Potrebne specifične mjere zaštite od nasilja žena sa invaliditetom

Tanja Mandić-Đokić, predsjednica Udruženja žena sa invaliditetom “NIKA” kao sociološkinja i aktivistkinja bavi se ljudskim pravima uopšteno, a posebno praćenjem poštovanja prava ranjivih društvenih grupa. Ona ističe da za RS, ali ni za BiH ne postoje precizni zbirni podaci o tome koliko žena sa invaliditetom su žrtve nekog od oblika nasilja, jer se prilikom postupanja u slučajevima prijavljenog nasilja ne vodi evidencija o tome. Nedostatak podataka i procedura prikupljanja ove vrste podataka od strane institucija je prvi znak neprepoznavanja ovog specifičnog problema.

„S obzirom da prema podacima Human Rights Watch žene sa invaliditetom imaju 1,5 do 10 puta veću šansu da budu žrtve porodičnog nasilja nego žene bez invaliditetom, možemo pretpostaviti da je broj žena sa invaliditetom koje trpe nasilje, u uslovima života kakvi su u BiH, izrazito visok. Govorim o uslovima života koje karakterišu izrazito patrijarhalni stavovi u odnosu na ulogu žene u društvu kao i o tome da li one treba da nasljeđuju imovinu, visok stepen zavisnosti osoba sa invaliditetom, pa dakle i žena, od članova porodice, njihovu neosnaženost itd.“, kaže za Glas Amerike sociološkinja Tanja Mandić-Đokić.

Pitanje žena sa invaliditetom kao vrlo specifične višestruko ranjive društvene grupe je, prema njenim riječima, dugo ostalo neprepoznato. U skladu sa tim, izostalo je kreiranje protokola i usluga koji bi bili senzibilisani za intersekcionalnu perspektivu nasilja nad ženama sa invaliditetom. Stoga u praksi imamo situaciju da usluge prevencije i zaštite od nasilja u porodici i nasilja nad ženama suštinski nisu dostupne ženama sa invaliditetom, što potvrđuju i zaključci nedavno održanog okruglog stola pod nazivom „Korištenje mehanizama zaštite od nasilja za žene sa invaliditetom“.

Tanja Mandić-Đokić
Tanja Mandić-Đokić

„Potrebno je da relevantne institucije/organizacije obuhvaćene multisektorskim odgovorom na nasilje nad ženama prepoznaju potrebu kreiranja specifičnih mjera namijenjenih ženama sa invaliditetom, a koje bi omogućile da postojećim mehanizmima zaštite žena od nasilja mogu pristupiti i žene sa invaliditetom. Arhitektonska pristupačnost je najočigledniji nivo i važno je da bude zadovoljena, od pristupačnosti ustanova socijalne zaštite, zdravstvenim ustanovama i sl. do pristupačnosti sigurnih kuća“, objašnjava Tanja Mandić-Đokić.

Bh. društvo boluje od “vidljivosti” nasilja

Jedna od onih žena koje su borbi za prava djece i osoba sa invaliditetom posvetile život je I aktivistkinja i pravnica Ana Kotur - Erkić, koja za Glas Amerike ističe da za bilo kakvu statistiku prvo treba imati statistiku koliko zapravo ima žena sa invaliditetom u BiH.

Prema njenim riječima u BiH još nije zvaničan popis iz 2013. godine, koji kaže da osobe sa invaliditetom čine 8,3% stanovništva, a u okviru toga gotovo 55% su žene s invaliditetom. Ona ističe da naše društvo boluje od “vidljivosti” nasilja, a oblici nasilja nad ženama sa invaliditetom su daleko drugačiji i skriveniji.

“Riječ je o vrlo ozbiljnim situacijama u kojima neki od oblika nasilja prolaze pod ‘za njeno dobro’, odnosno uvjerenja čak i najbližih članova porodice da mogu i moraju da odlučuju u ime žene s invaliditetom, čak i u najintimnijim izborima. Potom da je nasilničko ponašanje oblik pažnje prema ženama s invaliditetom i da bi mi morale biti srećne, jer na nas uopšte neko obraća pažnju. Rekla bih da je gotovo svaka žena s invaliditetom u nekom dijelu svog života sigurno doživjela neki oblik nasilja, samo je pitanje koliko je nasilje prešlo prag zamišljenog radara koji ga tretira kao neprihvatljivo”, kaže pravnica Kotur - Erkić.

Ana Kotur-Erkić
Ana Kotur-Erkić

Ona ističe da u društvu u kojem je osoba s invaliditetom posmatrana kao teret porodice, a žena kao ‘tuđa večer’, žena s invaliditetom nije u poziciji da dobije adekvatnu podršku i sistem koji pogoduje oporavku i preživljavanju nasilja, a s ciljem rehabilitacije, resocijalizacije, stvaranja novih, zdravih odnosa, jačanja svake od žena ponaosob i slično. Problem je i što žene s invaliditetom često ne znaju da su određena ponašanja ili postupci zapravo u zoni nasilja, ograničavanja prava i izvan primjerenog za neki odnos.

“Prvenstveno, puka fizička ovisnost u zadovoljavanju osnovnih životnih funkcija, jer nema sistema podrške i usluga u zajednici, zatim domen prihvatljivosti odnosno uvjerenje da treba da žive u takvom okruženju, jer ih ono ipak za nijansu više prihvata i voli od opšte populacije i koliko god čudno zvučalo zona komfora, gdje su svi odnosi i relacije poznati, predvidivi, daju se preživjeti, naspram onog što bi je čekalo van toga. Tu se nadovezuje i ekonomska zavisnost, jer su žene s invaliditetom teže zapošljive nego muškarci s invaliditetom i slično”, objašnjava Ana Kotur - Erkić.

Sve ovo je, prema njenim riječima, upakovano u nedovoljno povjerenje okoline u ono što žena s invaliditetom iznosi.

“Nama je nekako postalo društveno, ne neprihvatljivo, već nemoguće da neko nad ženom s invaliditetom vrši nasilje, što uveliko olakšava vršiocu nasilja, on se često i ne skriva”, tvrdi Kotur - Erkić.

Žene sa invaliditetom suočenje sa ozbiljnim kršenjem ljudskih prava

Tanja Mandić-Djokić
Tanja Mandić-Djokić

Priče žena s invaliditetom koje su preživjele partnersko nasilje su uglavnom slične. U doba adolescencije i suštinskog shvatanja da se po nečemu razlikuju od okoline, svaki znak pažnje vide većim nego što on zaista jeste. U potrazi za uobičajenim doživljajima koje prolaze i ostali vršnjaci, pristaju i na neželjeno ponašanje, usvajaju obrazac koji se može i mnogo puta ponoviti dok ne osvijeste da je u pitanju nešto nezdravo za njih, ne samo u egzistencijalnom smislu, već u pravom smislu življenja života.

“Sve to vrijeme nameće im se osjećaj niže vrijednosti. One nešto ne mogu, pa ne treba to da žele. One nisu za ovo ili ono i slično. Sve dok same zapravo ne izgube osjećaj da bilo šta žele i mogu. Kada je u pitanju nasilje unutar primarne porodice, tu su česti obrasci u kojima su žene s invaliditetom ‘na usluzi’ i ‘korisne’ porodici, bez prava na individualnost i njihov život se vezuje za pripadanje porodici. Kad god neka od njih pokuša da postane svoja, doživljava različita ponašanja koja nisu samo otpor ‘odlasku iz gnijezda’, već ozbiljna kršenja ljudskih prava”, ističe Ana Kotur Erkić.

Ukoliko odluče da prijave i napuste nasilnika shvataju da procedura zaštite žena sa invaliditetom zapravo ne postoji.

Solidarno protiv institucionalnog nasilja
Solidarno protiv institucionalnog nasilja

“Postoji procedura u kojoj se mogu naći sve žene, i sve zavisi od toga ima li žena s invaliditetom, pored nasilja koje je doživjela dovoljno snage, motivacije, želje da prolazi i jedan vid institucionalnog nasilja u najširem smislu te riječi, pokušavajući da se uklopi u stereotip žene koja prijavljuje nasilje i traži zaštitu. Pri tome, malo stručnih službi u sistemu zaštite od nasilja zapravo bilježi prijavljene slučajeve nasilja nad ženama s invaliditetom, jer one nasilje prijavljuju posredno, putem treće osobe kojoj vjeruju, vrlo rijetko same. U slučaju žena sa fizičkim invaliditetom to je onemogućeno zbog barijera arhitektonskog tipa i nedostatka personalne asistencije, a kod žena sa senzornim invaliditetom zbog neadekvatnih načina komunikacije, koji obezbjeđuju privatnost”, kaže Ana Kotur - Erkić.

Potrebno uvesti afirmativne mjere

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici zapravo samo u jednom članu pominje osobe s invaliditetom, kao žrtve nasilja, kojima se garantuje posebna zaštita, a kao teži oblik nasilja vodi krivično djelo počinjeno prema ovoj populaciji, bez obzira da li su u pitanju žene ili muškarci.

Profesorica Ivanka Marković upravo zbog svega navedenog smatra da je neophodno u pravni sistem uvesti afirmativne mjere kojima će se stvoriti uslovi da i žene sa invaliditetom mogu ostvarivati prava koja im pripadaju.

„Neophodno je edukovati sve subjekte zaštite na način da steknu odgovarajuće znanje o posebnim potrebama ove kategorije žrtava, njihovim realnim mogućnostima, neophodnoj pomoći pri realizaciji nekih životnih funkcija i slično. Pored toga neophodno je obezbjediti prisustvo lica koja poznaju znakovni jezik ili Brajevo pismo kako bi takvim kategorijama žrtava informacije pravima bile dostupne na njima prihvatljiv način. Sigurne kuće prilagoditi njihovim potrebama i obezbijediti im stručnu pomoć u realizaciji prava koja su im garantovana kao žrtvama nasilja u porodici. Nije dobro ni prihvatljivo reći da su za nas svi jednaki, jer u slučaju lica sa invaliditetom upravo takva tvrdnja njih stavlja u neravnopravan položaj“, objašnjava profesorica Marković.

Neravnoparavan položaj ovih osoba samo je jedna od mnogih problematika sa kojom se suočavaju građani BiH. U konkretnom slučaju, potrebna je zajednička koordinisana akcija brojnih brojnih udruženja i organizacija, ali i predstavnika vlasti da bi mehanizme zaštite od nasilja učinili dostupnim i ženama sa invaliditetom.

See all News Updates of the Day

Žene u plavom: Film o stvarnosti crnih policajki

Žene u plavom: Film o stvarnosti crnih policajki
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:04 0:00

Prva pilotkinja Afromerikanka u američkoj mornarici

Poručnica Madeline Swegle prva je Afroamerikanka pilotkinja taktičkog aviona (Foto: Mornarica SAD)

Mornarica SAD je saopštila da ima svoju prvu Afroamerikanku pilotkinju borbenog aviona.

Mornarička vazduhoplovna trenažna komanda na Twitteeru je objavila je da je poručnica Madeline Swegle mornarička "prva crna žena - pilotkinja (taktičkog aviona)".

Diplomirala 2017. godine, ona je nedavno okončala svoj trening na taktičkim avionima i osvojila svoje obilježje "Zlatna krila".

Na sajtu military.com kaže se da je istraživanje koje je sprovedeno 2018. godine na osnovu podataka koje je obezbjedila mornarica, pokazalo da Afroamerikanke čine samo 1,9 odsto ukupnog broja pilota.

Swegle je dodijeljena Redhawks trenažnom 21. eskadronu u Kingsvilleu, Texas.

Košarkašica Indira Kaljo: Kako smo se izborile za hidžab u FIBA-i

Košarkašica Indira Kaljo: Izborile smo se za hidžab u FIBA-i
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:43 0:00

Njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u SAD.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav
Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.
Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.
Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."
"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."
"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:35 0:00

Zahtjevi da Biden za zamjenicu izabere Afroamerikanku

Zahtjevi da Biden za zamjenicu izabere Afroamerikanku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:34 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG