Venecuela leži na najvećim svjetskim rezervama nafte, a bogatstvo koje nastaje iz te nafte daje predsjedniku Hugu Chavezu osnovu i motivaciju da iskorijeni siromaštvo i zemlju pretvori u socijalistički raj. Kritičari tamošnju vladu optužuju da zloupotrebljava državnu naftnu industriju i tvrde da je Chavezov model neodrživ. Medjutim, Venecuelanci koji imaju koristi od petro-dolara u ogromnoj većini ostaju lojalni svom predsjedniku i njegovoj pro-socijalističkoj politici.
Bezbrojne straćare po obroncima okružuju Caracas. Stjecišta očaja i bezakonja - to su opasna naselja gdje Hugo Chavez nalazi bazu svoje podrške. Predsjednik je mnogo investirao da unaprijedi život u ovim zajednicama, a nedavno je i lično posjetio jedno od njih, da bi pregledao kuće renovirane iz državnih fondova. Čak se tu oprobao i kao zidar...
Ovdje novac od nafte dolazi direktno. Predsjednik Chavez je, naime, državnoj naftnoj kompaniji naredio da izgradi i održava veliki centar za socijalnu pomoć i usluge gradjanima. Na klinici, u sklopu centra, 23-godišnji moler Miguel, liječi se od gastritisa:
- Ne trebam da platim ništa. Sve je ovdje besplatno za sviju. I tako treba i nastaviti. I nadam se da hoće, jer tako unapredjujemo Venecuelu.
I, kome on treba da zahvali za svoje liječenje...?
- Predsjedniku Chavezu. On je je sve to napravio - revolucijom koju vodi.
Odmah pored klinike je pogon gdje se šije odjeća koju nose uposlenici naftne kompanije i pristalice predsjednika Chaveza. Mnogi ovdje zaposleni kažu da nikada ne bi dobili ni posao ni pristojnu zaradu u privatnom sektoru:
- Iako smo stari, dobili smo posao ovdje. To bi bilo nemoguće bilo gdje drugo, u privatnom sektoru.
Na drugom kraju Caracasa, naftni novac je finansirao novu žičaru za jedno strmo brdsko naselje. U drugom naselju stanovnici pokazuju besplatnu stomatološku kliniku i teren za košarku:
- Pitaju ljudi gdje ide taj novac od nafte. Eto, ja vidim da jedan dio toga zaista stiže ovdje, u moju zajednicu...
Nisu, medjutim, svi tako oduševljeni. Na drugom kraju grada, u jednom od bogatijih dijelova Caracasa, studentica medicine Claudia Perez optužuje predsjednika da mazi svoje pristalice na račun svih ostalih:
- On se brine samo o onima koji podržavaju njega i njegovu vladu, a ne i one koji misle drugačije.
Osim toga, tvrdi ona, njegov program je kratkovid:
- Nafta ne može biti sve. Jednog dana će presušiti. A mi ne činimo ništa da stvorimo druge izvore dobiti.
Predsjednik Chavez uvjerava da njegova zemlja ima dovoljno nafte za narednih 100 godina. I sasvim je moguće da je on u pravu. Nova geološka istraživanja pokazuju da venecuelanske naftne rezerve nadmašuju rezerve Saudijske Arabije. Medjutim, imati naftu je jedno, a održavati državnu naftnu industriju i koristiti taj prihod mudro je nešto drugo, kaže analitičar Juan Carlos Sosa:
- S obzirom da gotovo sav prihod od nafte državna kompanija koristi za potrebe izvan industrije, ona ne može održavati naftne izvore. U nedostatku obrtnog kapitala oni zatvaraju izvore. A budući da strane kompanije nisu motivirane da investiraju u naftne operacije, produkcija je paralizirana.
Preusmjeravanjem naftne zarade u direktnu socijalnu pomoć umjesto da se fokusira na dugoročniji razvoj, predsjednik Chavez samo skriva bijedu umjesto da je liječi, smatra ekonomista Orlando Ochoa sa vecuelanskog Katoličkog univerziteta:
- Naftno bogatstvo može se koristiti za transformaciju i poboljšanje ekonomske osneve zemlje, kao što je uradjeno u Norveškoj. Ili, to se može koristiti za kompenzaciju ekonomske neravnoteže, što samo produžava patnju, a tako to čine u Venecueli i Iranu.
Predsjednik Chavez se, medjutim, uopšte ne izvinjava zbog načina na koji troši venecuelansko naftno bogatstvo.
- Mi gradimo bolnice, univerzitete, stanove, ceste, željezničke pruge, javne radove poput distribucije vode. I sve to traži novac.
A taj novac ne ovisi samo o proizvodnji nafte, nego i o njenoj cijeni na globalnom nivou. A predsjednik Chavez nema kontrolu nad tim. Govoreći na Dan nezavisnosti, predsjednik Chavez je venecuelansko naftno bogatstvo nazvao simbolom nacionalnog oslobodjenja. Venecuela je svoju naftnu industriju nacionalizovala još sedamdesetih godina, ali Chavez grmi protiv stranih naftnih interesa kao da se to dogodilo tek jučer:
- Petro-kolonijalizam je bio nametnut Venecueli, i dominirao je našom politikom, našom kulturom i našom ekonomijom. To je ono što se dešavalo tokom 20. vijeka, a parazitski buržuji su se obogatili dajući našu zemlji u tudje ruke.
Ali, kako je naftna industrija sada pod državnm kontrolom, gospodin Chavez sada ima teret odgovornosti za način upravljanja time. Već na prvi pogled, brojke ne obećavaju mnogo. Eksperti kažu da je proizvodnja opala za trećinu otkako je on na vlasti, što je zemlji oduzelo punu finansijsku korist koju je mogla imati 2008. godine kad su globalne cijene nafte skakale i do 140 dolara po barelu. Venecuelanski ekspert za naftni biznis, Juan Carlos Sosa, kaže da je država preusmjerila novac sa naftaške infrastrukture kako bi mogla da održava uvijek preskupe socijalističke inicijative:
- Da bi se vratila na nivo proizvodnje iz 1998. godine, Venecuela bi trebala da u narednih deset godina investira 10 do 12 milijardi dolara godišnje da bi unaprijedila svoju naftnu proizvodnju. To se ne radi i zato je situacija kritična.
Da bi stvari bile još gore, tvrdi Sosa, vlada je otpustila hiljade tehničara iz državne naftne kompanije, PDVSA, i zamijenila ih radnicima čija je glavna kvalifikacija - njihova lojalnost predsjedniku Chavezu. Osim toga, dodaje on, značajne količine venecuelanske oslabljene proizvodnje nafte, doniraju se Kubi i drugim ljevičarskim zemljama:
- Kuba dobija više od 100,000 barela venecuelanske nafte na dan, bez ikakve nadoknade. Zauzvrat Kuba osigurava medicinske usluge, trening sportaša i drugu ezoteričnu pomoć koja se ne može iskazati u dolarskim iznosima. To su ideološki aranžmani. Ali PDVSA je time na šteti jer bi naftu mogla prodati Sjedinjenim Državama za čvrstu valutu.
Predsjednik Chavez samo odmahuje rukom na takve kritike, dodajući da je Venecuela potpisala ugovore za Kinom i drugim zemljama, na osnovu kojih će desetine milijardi dolara biti usmjereno u investiranje naftne infrastrukture. Umjesto daljeg propadanja, on prognozira da će proizvodnja nafte biti udvostručena:
- Za samo nekoliko godina, proizvodićemo 5 miliona barela dnevno. Zatim 6 miliona barela dnevno. Naše investicije u naftnu proizvodnju u narednih 6 godina biće ukupno 80 milijardi dolara. Papiri su već o tome potpisani.
Obišni gradjani imaju pomiješana osjećanja o tome kako se upravlja naftnim blagom njihove zemlje. Ovaj čovjek cijeni što je domaći benzin tako jeftin, nekoliko centi po litru, ali dodaje:
- U drugu ruku, kad bi cijene benzina bile veće, možda bi bilo i više sredstava za ceste i druge projekte.
Ali, ova radnica u fabrici odjeće kojom upravlja PDVSA vidi samo pozitivnu stranu:
- PDVSA je nekad vadila naftu da bi pomagala bogate. Sad se nafta koristi za zdravstvanu zaštitu, pravilnu ishranu, obrazovanje i otvaranje radnih mjesta. Ovaj centar smo dobili zahvaljujući PDVSA. Ona sve finansira i ima je svuda gdje treba pomagati ljudima. Kao što predsjednik kaže, naftna industrija sad pripada narodu.
Venecuelanski ekonomista Orlando Ochoa kaže da rodoljibive parole i socijalistička retorika ne može sakriti jednostavnu istinu: da je Chavezov model neodrživ:
- Cijene nafte na tržištu u prvoj polovini ove godine su približno onakve kakve su bile 2006., kad je Venecuela dožvljavala bum. Ali sada, taj prihod nije dovoljan za vladu koja je podigla domaću potrošnju subvencijama hrane i otkupljujući domaća preduzeća. Vlada, uz to, mnogo pomoći distribuira u inostranstvo. Ukratko - njene obaveze prevazilaze njene prihode i to vodi u veći budžetski deficit.
Ali i Ochoa priznaje da novi i novi prihodi od nafte, čak iako nisu dovoljni da pokriju sve veće vladine izdatke, ipak predsjedniku Chavezu dozvoljavaju da i nadalje ne polaže račun za poslovanje venecuelanskom naftom.
