Dužnosnici kineske vlade i privatnih kompanija brzim tempom potpisuju brojne poslovne sporazume u zemljama diljem svijeta uključujući i neke gdje je malo stranih ulagača spremno investirati. Rudarska korporacija Zhonghui Mining Group ove je godine potpisala sporazum o vađenju bakra u Zambiji vrijedan tri milijarde i 600 milijuna dolara. I druge kineske tvrtke potpisuju poslovne sporazume u Africi i drugim dijelovima svijeta kako bi dobile pristup nafti i drugoj robi i sirovinama potrebnima za funkcioniranje rastuće kineske ekonomije. J. Peter Pham stručnjak je za Afriku pri ne-vladinoj organizaciji Atlantic Council iz Washingtona. On vjeruje da su kineski dužnosnici pronicljivi u kupovini robe.
"Veći dio novca vezan je kreditima ili zajmovima za infrastrukturu ili pak druge proizvode povezane s kineskim tvrtkama. Tako da je svota koja se isplaćuje stranim vladama obično znatno manja od milijardi dolara s kojima se razbacuju u medijima."
Kad kineske kompanije plaćaju putem izgradnje infrastrukture, kao u slučaju Sudana, obično koriste opremu, materijale i radnike iz Kine. Autor David Shinn upozorava da zbog toga dolazi do pomanjkanja transparentnosti.
"Ne zna se koliko su oni plaćeni i koliko su ti ugovori u skladu sa zakonima."
Organizacije za zaštitu okoliša su zabrinute. Greenpeace kaže da u nekim dijelovima južne Azije, uključujući Indoneziju, Kina kupuje palmino ulje, drvo i papir što pridonosi uništavanju šuma. Aktivist Greenpeacea Bustar Maitar pokušava osigurati da kineske tvrtke ne krše zakone usmjerene na zaštitu šuma.
"Vidimo da su sada puno oprezniji u svojim operacijama u Indoneziji."
Zabrinuti su i uposlenici kineskih kompanija. U Libriji, gdje je Kina preuzela primat od Sjedinjenih Država kao vodeći poslovni partner, brojni radnici tuže se na loš odnos prema njima i malu plaću. Ova žena protestira u Monroviji.
"Njih nije briga. Smiju nam se i tuku nas. Oni zlostavljaju naše roditelje i nas. Ako radite neki posao i učinite malu grešku Kinez će vam doći i udariti vas."
Kineski dužnosnici odbacuju ovakve optužbe. Oni kažu da se, za razliku od zapadnih ulagača, kineski investitori ne miješaju u unutarnju politiku. U ruralnom Senegalu vlasnik plantaže sezama, Kinez Riping Quyang, brani način svog rada.
"Ovdje se ne radi o eksploataciji i uzimanju novca. Upravo suprotno, mi smo došli pomoći ovoj zemlji i ruralnim područjima tako da ljudi mogu raditi i zarađivati."
Većina cijena robe porasla je na početku novog stoljeća što se poklopilo s povećanjem kineskih potreba. Ekonomisti kažu da bi cijene roba mogle rasti još desetak godina, a da će kineski apetit za njima trajati još duže te da će se posljedice toga samo produbljivati.