"Čekajući Supermena" je novi dokumentarni film reditelja Davisa Guggenheima, dobitnika Oskara za, takođe dokumentarni, film "Neprijatna istina" o nepovoljnim efektima globalnog zagrijavanja zemljine atmosfere. Ovog puta, tema Guggenheimovog filma je kvalitet javnog osnovnoškolskog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama.
Po znanju iz matematike američki učenici su na 25. mjestu među 30 razvijenih zemalja, a na 21. u grupi predmeta iz nauke. U gotovo svakoj kategoriji osnovnoškolskog znanja američki učenici zaostaju.
Ali u nečemu su i najbolji. Prvi su po samouvjerenosti i samopuzdanju koje osjećaju - navodi se u dokumentarcu "Čekajući Supermena."
Reditelj Guggenheim u tom filmu se usmjerava na pet učenika osniovnih gradskih škola sa slabim rezultatima. Ti učenici maštaju o boljim školama, ali u filmu se sugerira da to nije lako. Moraju imati sreće, sreće da dobiju na nekoj vrsti lutrije. U filmu se vidi ruka izvlači karticu iz prepune kutije, ili kompjuterom bude biran broj nasumice.... Izbor se vrsši upravo na taj način, jer je u dobrim javnim školama nema mjesta za nove učenike. U filmu se ističe da je to jedini pošten način, a budućnost dobrih učenika iz loših škola ovisi od njihove sreće.
Reditelj Guggenheim za Glas Amerike kaže da je nezadovoljan, ljut stanjem javnog obrazovanja u Sjedinjenim Državama:
„To stanje je zgražavajuće.... I zbog toga sam napravio ovaj film. Vezan sam za tu djecu.“
On ističe da se osjeća grižnju savjesti je njegova djeca idu u privatnu školu i dodaje:
„Moj način da budem uključen u tu problematiku je film koji sam napravio. Mnogo je drugih načina ... budimo uključeni u rad javnih škola, tražimo da učitelji budu bolji, zahtijevajmo reformu....“
Slabi učitelji i apatična školska birokratija uzroci su lošeg obrazovanja učenika, jedna je od konstatacija filma "Čekajući Supermena." U tom dokumentarcu predstavljeno je više prominentnih reformatora obrazovanja.
Jedan od njih je i Geoffrey Canada. On je kreator projekta Dječije zone u Harlemu, projekta koji je rezultirao kvalitetnim obrazovanjem za hiljade učenika New Yorka.
Gospodin Canada ističe da je glavni elemenat dobrog obrazovanja dobar učitelj:
„Moramo osigurati da pred našim učenicima budu najbolji učitelji, moramo ohrabriti mnogo više mladih da postanu učitelji....“
Gospodin Canada je i sam bio jedan od učenika loše gradske škole. Prisjećajući se toga u filmu je rekao:
„Jedan od mojih najtužnijih dana bio je dan kada mi je majka rekla da Supermen ne postoji. A ja sam vjerovao da će doći i u geto u kojem sam živio.“
Po tom detalju Davis Guggenheim je film nazvao "Čekajući Supermena." A gospodin Canada tvrdi da bi dobri učitelji mogli biti supermeni za svoje učenike.
Michelle Rhee, čelnica osnovnoškolskog sistema javnog obrazovanja Washingtona se, kako se to vidi iz filma, slaže se sa takvom tvrdnjom:
„Budim se svako jutro i znam da učenicima ne pružamo dobro obrazovanje....“
I na pitanje reditelja da li misli da većina osnovaca ne stiče dobro obrazovanje Michelle Rhee ističe....
„Ne da mislim. Znam to pouzdano.“
Randi Weingarten, predsjednica Američke federacije učitelja smatra da se reditelj nije trebao fokusirati samo na problem učitelja:
„Učitelji nisu i ne trebaju biti žrtveno jagnje, nisu oni jedini dio obrazovnog sistema.“
Bill Gates, iz čije je fondacija utrošeno 300 miliona dolara za snaženje američkih škola, podržava Guggenheimov film:
„Reditelj nam je omogućio da gledamo očima djece kojima je data šansa da idu u sjajne škole, ali i očima djece koja nisu imala tu sreću. Poruka filma je jasna.... bez dobrih škola izgledi za produktivan rad su sve gori i gori.“
U najkraćem, "Čekajući Supermena" je dokumentarni film koji baca snažno svjetlo na krizu sistema javnog osnovnoškolskog obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama.
