MARIJUPOLJ - Mrtva tijela, umotana u ćebad, kapute ili bilo šta što može da ih prekrije, leže po dvorištima koja su očišćena od ruševina. Ubijeni se često sahranjuju u masovnim grobnicama.
Svuda okolo su dijelovi granata, šrapneli koji su oštetili zgrade tipčne sovjetske arhitekture. Ulice su pune metala, slomljenog stakla, drveta i ostalog otpada poslije bombardovanja.
Oko 400.000 ljudi je zarobljeno u ovom gradu koji izlazi na Azovsko more. Više od dvije nedelje, Mariupolj je konstatno bombardovan, a vode, struje, grijanja nema.
Ruske snage saopštile su da su ušle u centar grada.
Pošto nema struje, ni grijanja, žene na ulicama, na improvizovanim šporetima, kuhaju šta god mogu da nađu. Budući da se bliži proljeće, nema više ni snijega koji može da se topi i pije umjesto vode.
Stanovnici ovog grada kažu da niko nije očekivao da će napad stići iz, kako se nekada mislilo, "bratske" Rusije.
"Ona je imala ruski pasoš, rusko državljanstvo, mnogo medalja", kaže 57-godišnji Aleksandar pokazujući na tijelo svoje tašte koje se nalazi na ulici.
"Moja tašta je rođena 1936. Preživjela je opsadu Lenjingrada. Bila je nagrađivani radnik u industriji uzgoja ribe u Rusiji. I evo gdje je sad".
Lokalne vlasti u Mariupolju saopštavaju da je do sada poginulo 2.500 civila u tom gradu.
Guverner donjeckog regiona Pavlo Kirilenko izjavio je da je, do petka, oko 35.000 ljudi uspjelo da pobjegne iz Mariupolja, mnogi čak i pješice ili privatnim automobilima, u rijetkim trenucima kada su ruske snage obustavile granatiranje.
Oni koji su ostali, žive na ivici očaja. Hladnoća i anksioznost čine svoje.
"Osjećam se užasno. Ne želim nikoga da krivim, ali sam zgrožena i preplašena. I jako mi je hladno. I nemam riječi. Jednostavno, nisam bila spremna da moj život postane ovakav", kaže Olga, stanovnica Mariupolja.
Rusija negira da gađa civile u Mariupolju i optužuje Kijev da ih koristi kao živi štit, što Ukrajina negira.
U Mariupolju je granatirano i porodilište, a slike trudnih žena krvavih glava koje napuštaju bolnicu obišle su svijet.
Pozorište koje je služilo kao sklonište, takođe je bombardovano - bez obzira na to što su velikim slovima, da se vidi iz vazduha, pored zgrade bile ispisane riječi "djeca" na ruskom jeziku.
Solidarnost među ljudima sve je jača, pa se međusobno pomažu i potpuni stranci.
"Proveli smo dva dana u podrumu. Moja majka nije mogla da se pomjeri. Pomislila sam da neće preživjeti", priča jedna žena srednjih godina. "Onda smo uspjele da izađemo iz podruma i to je bio prvi put da vidim ljude. Oni su nas premjestili sa ulice u sklonište. Sad sjedimo tu, pokriveni ćebadima. Jako je hladno i želimo da idemo kući".
Djeca gledaju okolo, uglavnom im nije jasno šta se dešava.
"Ne brini, dušo mala. Biće sve u redu", kaže jedna majka dok grli svoje dvoje djece školskog uzrasta.
Van skloništa, napolju, muškarci posmatraju srušene zgrade.
Oko njih leže mrtva tijela.
Obilježena su parčetom papira okačenim na improvizovani krst, na kojem piše ime i prezime, dan rođenja i smrti. I ne zna se kada će ih neko sahraniti.
