Jedna ukrajinska brigada je mjesecima bez prekida branila isti blok industrijskih zgrada. Drugi je bio u Avdiivki skoro cijele dvije godine rata , umorna "do kosti", ali bez zamjene koja bi ih oslobodila.
Municije je bilo malo , a Rusi su svakodnevno izvodili desetine zračnih napada, koristeći "jedreće bombe" kako bi uništili čak i utvrđene položaje.
Ruski vojnici su dolazili u talasima: prvo lako naoružani, da bi naterali ukrajinske branioce da troše dragocjene metke, a zatim i dobro obučeni vojnici. Ponekad je bilo zasjeda u kojima su učestvovali specijalci ili saboteri koji su iskakali iz tunela.
Kako je moral naglo pao, komandant bataljona - zadužen za stotine ljudi - nestao je pod mutnim okolnostima, prema dokumentima za provođenje zakona koje je vidio Associated Press. Jedan od vojnika sa njim pronađen je mrtav. Komandir i još jedan vojnik sa njima od tada nisu viđeni.
U roku od nedelju dana Ukrajina je izgubila Avdijevku, grad u Donjeckoj oblasti koji je branila mnogo prije ruske invazije u punom obimu. Gotovo opkoljeni i znatno nadjačani, Ukrajinci su donijeli odluku da se povuku i izbjegnu istu vrstu smrtonosne opsade koju su doživjeli u lučkom gradu Mariupolju, gdje su hiljade vojnika zarobljene ili ubijene.
AP je intervjuisao 10 ukrajinskih vojnika kako bi rekonstruisali kako su sve manje municije, ogroman broj Rusa i loše upravljanje vojnim snagama doveli do najgoreg ukrajinskog poraza u posljednjih godinu dana. Isti problemi predstavljaju rizik za blisku budućnost Ukrajine.
"Nismo bili toliko fizički iscrpljeni koliko psihički, jer smo bili vezani za to mjesto", rekao je Viktor Biliak, pješadinac iz 110. brigade koji je bio na tom području od marta 2022. Muškarci su se mračno šalili da su jedini izlazi: umrijeti, biti ranjen ili otići u zatvor.
Njegova jedinica je bila na južnoj periferiji Avdiivke, na dobro utvrđenom položaju zvanom Zenith, koji je bio na prvim linijama fronta od prvog napada Rusije 2014. Obično bi ljudi kopali utvrđenja, ali Biliak je rekao da je ruska vatra bila stalna i nema energije ili opreme osim ručnih lopata.
Neki od njihovih rovova jedva da su bili dostojni tog imena, samo do koljena, prema slikama objavljenim na nalozima raznih brigada na društvenim mrežama. To je značilo da kada su se vojnici povukli, nigdje se nije moglo sigurno skloniti.
RANI DANI
Vojnik po imenu Oleh stigao je sredinom oktobra sa 47. brigadom. Loše obučena ruska pešadija, koja je nosila nove uniforme i marširala u redovima, postala je laka meta, rekao je on. Ukrajinska oprema je radila, a zalihe municije bile su barem dovoljne za uzvratnu vatru.
Ruse je bilo lako zarobiti, a neki su služili nešto više od mjesec dana, prema njihovim dokumentima.
“Oni ne znaju kuda idu, a kada su ih pitali šta im je bio posao, obično su rekli da treba da se sklone u podrum i da sačekaju sljedeće snage”, rekao je Oleh, koji je tražio da bude identifikovan samo po njegovom imenu.
Ali do kraja novembra, tokom velikog ruskog napada, Ukrajinci su shvatili da se nešto promijenilo: nebo ispunjeno klizećim bombama, ogromnim nenavođenim oružjem iz sovjetske ere, naknadno opremljenim navigacijskim sistemom ciljanja koji uništava sve oko sebe, kao i pokrete eksplozivnih dronova koji bi mogli ući u zgrade i loviti osoblje.
Pošto su zalihe municije na izmaku, Ukrajinci su uzvratili municijom bilo kog kalibra koja je ostala u skladištima. Za svaku granatu koju su ispalili, Rusi su ispalili osam ili devet, rekli su muškarci.
“Kada imate različite vrste granata, one imaju različite putanje i morate izračunati kuda će letjeti, gdje će pogoditi. Ovo je neka vrsta haosa”, rekao je Oleh. „I što je to duže trajalo, sve smo više dobijali ovaj gulaš granata za sve vrste oružja.”
Među ukrajinskim vojnicima zasijala je ideja o povlačenju. Nije bilo pojačanja, nema više municije i nije bilo promjena u njihovim naređenjima.
ODJECI AZOVSTALA
Stotine ukrajinskih snaga povuklo se u koksaru u Avdijevki nakon ponovljenih ruskih napada prošle jeseni.
Njen perimetar od 10 kilometara zatvarao je prostranu jamu zgrada, stepeništa, dimnjaka, željezničkih pruga i nadzemnih cjevovoda. Otprilike pravougaona nekretnina iz sovjetskog doba bila je okružena otvorenim poljima sa tri strane i naseljem vikendica na četvrtoj.
Drugim riječima, skoro savršena odbrambena pozicija.
Pokušali su ne razmišljati o zloglasnom posljednjem položaju u čeličani Azovstal u Mariupolju, jednom od najvećih kupaca koksare prije rata, i mjestu gdje su stotine ukrajinskih vojnika poginule ili su zarobljene od strane Rusije.
Ali kako je počela nova godina, čak se i koksara osjećala ranjivom. Klizne bombe su počele da eksplodiraju desetinama svakog dana.
Držeći bok preko polja na sjeveru, Oleh je jednom izbrojao 74 zračna napada u jednoj smjeni. Oleksander, komandir čete sa Predsjedničkom brigadom u fabrici, rekao je da je psihološki efekat bio užasan.
„Svi su navikli na artiljeriju, ali avionske bombe su nešto novo, a mi na njih nismo navikli“, rekao je. “Njihova destruktivna moć je višestruko veća. Efekat na psihu je takođe veći.”
Ukrajinske brigade pokušavaju da rotiraju ljude sa direktnih pozicija na frontu nakon nekoliko dana ili najviše nedelju dana. A brigade sa dugoročnim angažmanima trebalo bi da budu povučene kako bi im se omogućilo da zamijene ljude izgubljene zbog smrti ili povreda, odmore živce i opskrbe se.
To se nije dogodilo u Avdijevci.
110. brigada se tu borila od marta 2022. godine, a 2. bataljon Predsjedničke brigade od marta 2023. godine. 47. brigada je stigla sredinom oktobra.
Dok su se zvaničnici u Kijevu raspravljali oko delikatnog pitanja proširenja vojnog roka, mnogi vojnici na istoku osjećali su se ignoriranim od strane zapadnih saveznika koji više nisu slali oružje,ali i od strane vrhovne komande Ukrajinaca.
Ruski specijalci su počeli da iskaču, naizgled niotkuda, otvarajući vatru na Ukrajince prije nego što bi ponovo nestali. Rusi su izašli iz kanalizacije iza ukrajinskih linija i zarobili komandanta prije nego što su zapanjeni vojnici mogli da reaguju. Ti ljudi su se povukli na Biliakov položaj, na južnom krilu Avdiivke.
Vojnici u koksari imali su slične probleme, naučivši da se čuvaju od iznenađenja koja proizlaze iz mreže tunela i od bezbrojnih, nadmoćnih frontalnih napada.
“Samo su se bacali na koksaru, ostavljajući tamo gomile svojih leševa. Planine tijela i gomile smrskane opreme”, rekao je Maksym, vojnik Predsjedničke brigade. “I svaki put kada su krenuli istim putem, mi smo ih udarali i udarali ih, i na kraju smo se držali.”
Ali Rusi su imali naizgled beskonačne zalihe ljudi i municije i nisu se plašili da ih protrate. Usred nemilosrdnih zračnih napada i ruske pješadije koja je napredovala, ukrajinski muškarci su vidjeli da im se mogućnosti sužavaju sa svakim putem koji je neprijatelj zauzeo.
Uz stalni pritisak i nedostatak pomoći, pričalo se o povlačenju, rekao je Oleh. “Njihovi stalni napadi su nas iscrpili.”
ODSTUPNICA
3. jurišna brigada stigla je početkom druge sedmice februara, sa naređenjem da se uputi direktno u koksaru. Potpuno dobrovoljačka brigada je poznata po pobjedama. Dok su iskusni borci stigli do fabrike, ruske trupe su skoro zatvorile široka kliješta oko nje.
Do tada su odbrambene linije bile djelimično uništene i činilo se da je neprijatelj bio posvuda.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je 8. februara smijenio šefa ukrajinske vojske, generala Valerija Zalužnjeg. Bio je to najveći potres u vojsci od početka rata.
Sljedećeg dana ispred Avdiivke, oficiri koji su se borili da spasu grad okupili su se na komandnom mjestu nekoliko kilometara od koksare. Došlo je do burne diskusije, a komandant i dva vojnika otišli su zajedno u automobilu, navodi se u dokumentima u koje je AP ušao. Nejasno je šta se dalje dogodilo u trenutku kada su emocije bile na vrhuncu, a ruski saboteri su se pojavljivali iza ukrajinskih linija.
Vlasti ne vjeruju da je nestali oficir imao povjerljive podatke ili vojnu opremu o sebi kada je nestao sa još dvojicom. Jedan od vojnika pronađen je mrtav u blizini od prostrelnih rana. Još uvijek nema komandira i drugog čovjeka.
AP ne navodi imena muškaraca kako bi izbjegao ugrožavanje bilo koga ko bi mogao biti zatvorenik.
NAPUŠTANJE AVDIIVKE
15. februara, Biliak je dobio naređenje za noćno povlačenje 110. brigade sa svoje tačke na južnom krilu Avdiivke. Dobio je zadatak da se povuče u četvrtoj grupi. Prva grupa je skoro odmah upala u zasjedu.
Druga grupa je upala u zasjedu i vratila se nazad. Lakše ranjeni gelerima, Biliak i ostali muškarci podijelili su se u manje grupe i iselili se u mraku. Na istoj raskrsnici, južno od Avdijevke, bio je nešto manje od dvije godine.
“Bilo bi radosno da se to dogodilo ranije. Uvijek smo bili spremni da sve bacimo i pobjegnemo odatle jer smo dugo znali da dolazi kraj”, rekao je on. “Ali tada smo već znali da je prekasno, i to iz očaja.”
Izašao je pješice, sa svježim zavojem na licu. Samo su mu naočare za noćni vid omogućile da pronađe put do sigurnosti, rekao je.
Ali otkrili su i čisti užas: muškarce koji su pali u kratere bombi i slomljene noge tokom povlačenja. Druge su razderali geleri i rečeno im je da čekaju da ih evakuiše auto, uključujući i jednog muškarca koji je pozvao svoju sestru dok je ležao ranjen u mraku sa još četvoricom muškaraca, prema njenom snimku razgovora. Do njih niko nije mogao doći.
Muškarci su i sutradan bili živi, ali tokom drugog poziva kući porodica je čula ruske vojnike: „Ustanite, izlazite, nećemo vas nositi.” Svo petoro je kasnije 110. brigada identifikovala kao mrtva.
3. jurišna brigada dobila je komandu za povlačenje dan nakon 110. brigade. Bilo je uredno, ali ishitreno.
Tim za zračno izviđanje sklopio je svoje dronove i stavio ih u ruksake. Razbili su sve što se nije moglo ponijeti kako bi zadržali opremu van ruskih ruku i nagurali se u oklopne transportere poput sardina, rekao je Lypen, operater dronova u brigadi.
Ukrajinske snage znale su da Rusi prisluškuju njihove radio razgovore, pa su komunicirali licem u lice kada je to bilo moguće. Do 5 ujutro, koksara u kojoj je prethodnog dana bilo više od 1.000 ukrajinskih vojnika bila je smanjena na samo nekoliko kamiona.
Rusija je 17. februara preuzela kontrolu nad Avdijevkom i njenom koksarom.
Ukrajinska vojska je saopćila da je velika većina vojnika koji su se povukli iz Avdiivke uspjela sigurno izaći i da su ruski gubici daleko veći.
Dana 29. februara, novi ukrajinski vojni načelnik, general-pukovnik Oleksandr Syrskyi objavio je izjavu u kojoj je naglasio važnost iskusnih i odlučnih komandanata. On je rekao da je njegova inspekcija trupa u regionu Donjecka otkrila da su neki komandanti "napravili određene pogrešne procjene u savladavanju situacije i procjeni neprijatelja, što je direktno uticalo na stabilnost odbrane u određenim pravcima".
Mnogi muškarci brinu o tome šta gubitak Avdiivke znači za budućnost Ukrajine. Malo je vremena za gubljenje.
„Trudim se da ne osjećam očaj, izdaju“, rekao je Andrii, koji se borio u Avdijevki u sastavu 110. brigade od 2022. „Rat je još uvijek ovdje. Moramo se oporaviti i nastaviti dalje.”
