Potres jačine 7,8 stepeni po Richterovoj skali od prošlog februara, najsmrtonosniji u modernoj Turskoj, ubio je nekoliko Yanarovih rođaka i oštetio njegov stan, primoravši njega i njegovu ženu, kćer i sina da se prvo usele u šator, a zatim u jednu kontejnersku kuću pa drugu.
"Hvala Bogu da imamo krov nad glavom. Ali malo je teško živjeti u kontejneru sa dvoje djece", rekao je Yanar u svojoj kući u Hatayu, provinciji koja je najteže pogođena potresom koji je zahvatio južnu Tursku i sjevernu Siriju .
Yanar, koji ima 38 godina i radi za lokalne vlasti, kaže da će, uprkos nekim obnovama, biti potrebno mnogo vremena da se obnovi historijska prijestolnica provincije Antakya.
Suočen s nepristupačnim zakupninama "pravih domova" i nepredvidivim snabdijevanjem vodom i strujom u svojoj kontejnerskoj kući od 21 kvadratni metar, on nema nade u pogledu budućnosti svoje porodice.
"Nemam nikakva očekivanja. Uopšte ne uživamo u životu. Ali ipak, hiljadu puta hvala Bogu", rekao je.
Potres koji je pogodio u ranim satima 6. februara sravnio je gradove i dijelove nekih gradova na jugoistoku zemlje. Ubio je više od 53.000 ljudi u Turskoj i skoro 6.000 u susjednoj Siriji, a milione je ostavio bez krova nad glavom.
Godinu dana kasnije, oni koji su preživjeli i ostali u provinciji Hatay i dalje žive pod utjecajem zemljotresa.
Veći dio pokrajine se srušio u potresu, ali stotine uništenih zgrada tek treba da budu srušene, a mnogi od dvije trećine stanovnika Hataya koji su ostali u pokrajini sada žive u kontejnerskim domovima.
U oktobru se Yanarova porodica uselila u još jedan kontejnerski dom, koji ima mali dnevni boravak sa otvorenom kuhinjom, jednu spavaću sobu i kupatilo. On kaže da četverostruki skok stanarina u tom području znači da nema mogućnosti za iseljenje.
U istom kontejnerskom naselju, Ali Riza i Sunay Gazaloglu sjede na sofi sa svojom kćerkom Elom između njih. Devetogodišnjakinja je bila jedina od njihove tri kćerke koja je preživjela kada se njihov dom srušio prije godinu dana.
Ela se bez riječi igra sa crvenim medvjedom. Plaši se ulaska u zgrade i ne ide u svoju četvorospratnu školu.
"Bili smo sretna porodica prije zemljotresa. Imao sam posao, sada više ne mogu da radim nakon tri operacije", rekao je Ali Riza, koji je u potresu zadobio teške povrede leđa.
Za sada, njegova porodica pokriva svakodnevne troškove sredstvima koje žrtvama daje turski Crveni polumjesec.
Mučna sjećanja
Nakon katastrofe, vlada predsjednika Tayyipa Erdogana obećala je da će obnoviti 680.000 domova u 11 provincija tokom dvije godine, uključujući oko 250.000 u Hatayu. Zvaničnici su predstavili najnovije domove za porodice uoči jednogodišnje godišnjice.
Stanovnici kažu da su kontejnerske kuće uglavnom dovoljno tople noću. Ostali raseljeni stanovnici su završili u montažnim kućama koje su nešto veće sa dvije spavaće sobe i dnevnim boravkom.
Među njima je Gulcan Yilmaz, 47, majka dvoje djece, koja je čudom spašena iz ruševina osmospratnice pet dana nakon potresa.
"Moje noge i ruke su visjele u vazduhu", rekla je kada je bila zarobljena ispod ruševina.
"Kada sam oslobodila ruke, čupala sam kosu koja se zaglavila. Onda mi je slomljena ruka pala u krilo. Pet dana sam sjedila na tankoj dasci. Nisam mogla da pomjerim noge. Došle su ptice, razgovarala sam s njima pod ruševinama."
Jilmaz je kasnije helikopterom prebačena u provinciju Adana. Kada je otvorila oči na jedinici intenzivne njege, vidjela je da su joj noge amputirane nakon što je dobila gangrenu od hladnoće. Potom se vratila u Hatay na fizioterapiju sa ciljem pomoći oko proteza za noge i, nakon što je živjela u šatoru, preselila se u septembru u montažnu kuću u naselju Ekinci u gradu Antakya.
"U mojim očima, ova montažna kuća je palata. Ali želim da živim u jednom od ovih novih stanova koje vlada gradi", rekla je ona.
Snovi o poslu
Neki preživjeli potres i dalje žive u šatorima uprkos temperaturama koje se spuštaju na 4 Celzijusa preko noći.
U Samandagu, mediteranskom primorskom gradu na najjužnijem dijelu Turske, Ozden Kar, 42, živi sa svojom porodicom i rođacima u šatorima postavljenim ispred zgrade općinske vlade, koja je također oštećena i sada se sastoji od kontejnera.
Kar kaže da su zimu proveli bez grijača u šatorima. Vlasti su ih uputile u grad kontejnera u Antakyi, udaljen 40 minuta vožnje, ali žele da ostanu zbog škole za djecu i posla njenog muža kao stočara.
"Sve je ovdje, ne mogu da idem u Antakju", rekla je.
Dvanaest njenih rođaka je poginulo u zemljotresu. Ona je rekla da porodica ne može da se preseli u stan zbog visokih kirija i straha.
"Moja kćerka se uplaši i od najmanjeg zveckanja. Svi se plašimo", rekla je.
Nadire Cabbaroglu, Karina 75-godišnja majka, pacijent je s astmom i od potresa mora redovno da ide kod doktora. Otrovna prašina oslobođena iz srušenih zgrada izazvala je njene napade astme i ne može napustiti svoj šator bez maske.
Drugi stanovnici šatora govorili su o želji da ostanu u blizini rodbine i poznatih zajednica uprkos ponudama kontejnerskih kuća na drugim mjestima u Hatayu.
Sada su evidentna ekonomska opterećenja kada je trećina stanovnika i turista, nekada tako vitalnih, nestala.
"Turisti više ne posjećuju Hatay i mnogi mještani su napustili grad ili žive u kontejnerskim kućama koje se nalaze na periferiji grada. Oporavak će potrajati", rekao je Fatih Uzunparmak, vlasnik poznatog lokalnog proizvođača deserta, Cinaralti Kunefe, ispred čije prodavnice su nekada redovno bili dugi redovi.
Obućar Mustafa Okay kaže da su vlasnici radnji u Uzun Carsi Bazaru još uvijek u finansijskim poteškoćama. Ali nada se da će stvari biti bolje u narednim mjesecima.
"Dobio sam kredit od banaka i sada ih moram vratiti", rekao je. "Posao je za sada spor, ali se nadam da će biti bolje nakon zime."
