Rizik za ovu pojavu iznosi oko 9 u milion datih doza, dok je smrtnost još manja i bitno je na vrijeme prepoznati potencijalne znake, poput specifične glavobolje.
Naučnici pokušavaju bolje shvatiti mehanizam putem kojeg se ova reakcija događa kod nekih ljudi kako bi mogli djelovati tako da ovaj rizik još više umanje. Njemački naučnici s Univerziteta Goethe u Frankfurtu, predvođeni Rolfom Marschalekom su krajem maja izašli sa radom koji djelimično objašnjava šta se događa i zašto se ovaj nemili fenomen dešava s adenovirusnim vakcinama, ali ne i s mRNA vakcinama poput Pfizer i Moderna.
Treba naglasiti da je rad još uvijek u preprintu, na platformi ReseachSquare što znači da još nije prošao skrutinizaciju naučne zajednice niti je objavljen u recenziranom naučnom radu. Treba biti veoma oprezan kod tumačenja ovakvih nalaza i to mogu samo stručnjaci u oblasti. Ponekad radovi u preprintu čak i ne budu objavljeni u naučnim časopisima.
Bit ovog rada, ako se potvrdi hipoteza i rezultati, leži u tome da zbog različitog načina unosa sekvence koja kodira Spike protein koronavirusa SARS-CoV-2 (protein na koji reaguje naš imunološki sistem) kod mRNA i adenovirusnih vakcina, dolazi i do raličitog ponašanja sekvence. Podsjetimo - kod adenovirusnih vakcina se koristi jedan adenovirus koji je bezbjedan za ljude, ali i dodatno inaktiviran time što je u njegov glavni gen potreban za umnožavanje virus ubačen gen za Spike protein. Adenovirusi ulaze u ćelije vakcinisanih osoba, dolaze do nukleusa stanice (kontrolni centar stanice gdje se nalazi DNK) i ubacuju kroz pore nukleusa svoj genetički materijal. Međutim, kod mRNA vakcina, genetička sekvenca zapakovana u lipidni mjehurić, ne ulazi u nukleus, nego ostaje u sadržaju stanice koji zovemo citoplazma, odnosno, preciznije, citosol.
Glas Amerike se za stručno mišljenje o rezultatima ovog rada obratio dr. Ivanu Đikiću, molekularnom biologu, koji je direktor Instituta za biokemiju (IBC2) u Frankfurtu.
„U tom radu znanstvenici su opisali pojavu novih oblika stvaranja Spike proteina kod korištenja adenovirusnih vektora zbog pojave različitih mRNA tijekom prepisivanja gena u jezgri. U genu koji kodira S protein postoji nekoliko mjesta gdje se može vršiti sljepljivanje mRNA procesom splicinga- tj. spajanja dijelova glasničke RNK (op.a. informativne RNK tj. mRNA) u jednu cijelinu. Kada stvaramo nekoliko varijanti glasničke RNK, one prepisuju na ribosomima nekoliko varijanti istog tog S proteina. Među tim novim oblicima mRNA postoje i one koje kodiraju manje S proteine koji nisu pričvrsćeni za membrane“, pojašnjava dr. Đikić.
Dakle – sekvenca za Spike protein, taj protein SARS-CoV-2 kojim se on „kači“ na receptore na našim stanicama i ulazi u njih – kod ovih vakcina ima određena mjesta koja su „slabe karike u lancu“. Onda, kada ovaj genetički materijal dospije u nukleus, zbog toga može dpći do stvaranja nekoliko varijanti Spike proteina i to je ono, što prema autorima ovog rada, potencijalno pravi problem.
Međutim, ovaj preprint rad još ne objašnjava samu trombocitopeniju i trombotičke događaje, niti veću pojavnost trombotičkih događaja u venama područja glave, kao ni to što je učestalost nešto viša kod mlađih žena.
„Ovaj rad nije istraživao to pitanje nego se referirao u svojoj diskusiji na prijašnje objavljene radove, koji su pokazali da plutajući S proteini mogu dovesti do upalnih reakcija na endotelnim stanicama, što je početni korak u stvaranju tromba. To se ne događa samo kod primjene Spike proteina nego se vjeruje da i kod pojava tromboembolija kod prirodne infekcije virusima može nastati zbog ekspresije S proteina na virusima“, objašnjava dr. Đikić.
„No još uvijek nije jasno zašto je to toliko rijetko i samo kod određene grupe ljudi. Postoje li dodatne individulne razlike kod pojedinaca koje nam još nisu poznate. O tome trebamo razmišljati ne samo kod ovakvih slučajeva adenovirusnih splicing događaja, nego i kod primjene cjepiva koja koriste cjelokupne proteine poput Novavax cjepiva“, dodao je on.
Ovaj rad je zanimljiv jer se u njemu prvi put ukazuje na mogući problem kod prepisivanja gena za Spike protein u nukleusu kao mogući uzrok tih rijetkih komplikacija.
„Želio bih takode naglasiti da znanstvenici otkrivaju sve više i više detalja o utjecaju samog virusa ali i antigena koje koristimo u cjepivima. Važno je naglasiti da trebamo biti oprezni u prezentaciji ovakvih otkrića za javnost, bez prenošenja straha ili senzacionalizma“, poručio je za kraj dr. Đikić.
