Administracija predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Baracka Obame nastoji pomoći snaženje sirijske političke opozicije i njeno ujedinjavanje u suprotstavljanju režimu predsjednika Bashara al-Assada. Istovremeno, Bijela kuća nastoji doprinijeti poboljšanju odnosa sirijskih Kurda i anti-asadovskih političkih snaga, jer su u proteklom dijelu "sirijskog proljeća" lideri sirijskih Kurda bili vrlo suzdržani u uključivanju u otpor sirijskom vlastodršcu. Jedan od razloga što se sirijski Kurdi još uvijek drže po strani mogao bi biti i to što je njihov cilj veća regionalna autonomija, a nisu sigurni koja im opcija - Sirija sa Assadom ili Sirija poslije Assada - nudi veće izglede da ostvare taj cilj.
U najkraćem, politički protivnici Bashara al-Assada još uvijek nisu definirali snažnu zajedničku strategiju kojom bi ga prisilili da ode sa vlasti. Sjeme te opozicione nesloge Assad je posijao dajući i neke nove političke slobode i ustupke sirijskim Kurdima, željnim veće automonije unutar Sirije.
Malou Innocent, analitičarka vašingtonskog instituta Cato ističe:
„Zbog tih ustupaka sirijski Kurdi su u dilemi da li se pridružiti opoziciji ili čekati i vidjeti da li će Assad uspjeti zadržati vlast.“
Lideri sirijskih Kurda odbili su pozive da se pridruže opoziciji navodeći kao razlog to što nema adekvatnog odgovora na njihove stavove o autonomiji.
Steve Heydemann, analitičar Američkog instituta za mir kaže:
„Odnosi glavne struje sirijske opozicije i Kurda koji žive u Siriji uglavnom su antagonistički i zategnuti. Nedostaje im obostranog povjerenja.“
Glasnogovornica američkog State Departmenta Victoria Nuland naglašava da Bijela kuća nastoji podstaći sirijsku opoziciju da prihvati i uključi Kurde u svesirijiski otpor i dodaje:
„Iz Sirije stižu brojni izvještaji sa oslobođenih područja koji ukazuju da sirijski Kurdi i suniti dobro sarađuju. Tu saradnju ohrabrujemo.“
Odnos Sjedinjenih Država prema Kurdima varira od države do države u kojoj žive. Primjera radi, prema kurdskoj populaciji u Turskoj postoje određene rezerve zbog Radničke partije Kurdistana koju i Evropska unija i Bijela kuća smatraju terorističkom organizacijom. A u Iraku, američke snage su još od vremena Saddama Huseeina štitile kurdsko stanovništvo i nakon pada iračkog diktatora potpomogle vrlo dinamičan razvoj iračkog Kurdistana.
Gospodin Haydemann smatra da su i ciljevi sirijskih Kurda koji uključuju i Kurde u Turskoj i u Iraku takođe razlog sporom i oneodlučnom opredjeljivanju Kurda u Siriji:
„Ne mislim da će biti uz Assadov režim, a protiv opozicije. Osjećaju da imaju mogućnost da iskoriste sadašnje stanje i da riješe neka od dugo otvorenih pitanja na koja njima, Kurdima, do sada ni jedna strana nije odgovorila.“
Sukobi snaga lojalnih Basharu al-Assadu i sirijskih pobunjenika u posljednje vrijeme intenziviraju se u sjevernim dijelovima Sirije, upravo na područjima sa brojnim kurdskim stanovništvom. Hiljade izbjeglica sklanja se sa tih područja u Tursku i Irak, tako da i te okolnosti aktueliziraju nužnost odgovora na mnoga, za Kurde, bitna i dugo vremena otvorena pitanja.
U najkraćem, politički protivnici Bashara al-Assada još uvijek nisu definirali snažnu zajedničku strategiju kojom bi ga prisilili da ode sa vlasti. Sjeme te opozicione nesloge Assad je posijao dajući i neke nove političke slobode i ustupke sirijskim Kurdima, željnim veće automonije unutar Sirije.
Malou Innocent, analitičarka vašingtonskog instituta Cato ističe:
„Zbog tih ustupaka sirijski Kurdi su u dilemi da li se pridružiti opoziciji ili čekati i vidjeti da li će Assad uspjeti zadržati vlast.“
Lideri sirijskih Kurda odbili su pozive da se pridruže opoziciji navodeći kao razlog to što nema adekvatnog odgovora na njihove stavove o autonomiji.
Steve Heydemann, analitičar Američkog instituta za mir kaže:
„Odnosi glavne struje sirijske opozicije i Kurda koji žive u Siriji uglavnom su antagonistički i zategnuti. Nedostaje im obostranog povjerenja.“
Glasnogovornica američkog State Departmenta Victoria Nuland naglašava da Bijela kuća nastoji podstaći sirijsku opoziciju da prihvati i uključi Kurde u svesirijiski otpor i dodaje:
„Iz Sirije stižu brojni izvještaji sa oslobođenih područja koji ukazuju da sirijski Kurdi i suniti dobro sarađuju. Tu saradnju ohrabrujemo.“
Odnos Sjedinjenih Država prema Kurdima varira od države do države u kojoj žive. Primjera radi, prema kurdskoj populaciji u Turskoj postoje određene rezerve zbog Radničke partije Kurdistana koju i Evropska unija i Bijela kuća smatraju terorističkom organizacijom. A u Iraku, američke snage su još od vremena Saddama Huseeina štitile kurdsko stanovništvo i nakon pada iračkog diktatora potpomogle vrlo dinamičan razvoj iračkog Kurdistana.
Gospodin Haydemann smatra da su i ciljevi sirijskih Kurda koji uključuju i Kurde u Turskoj i u Iraku takođe razlog sporom i oneodlučnom opredjeljivanju Kurda u Siriji:
„Ne mislim da će biti uz Assadov režim, a protiv opozicije. Osjećaju da imaju mogućnost da iskoriste sadašnje stanje i da riješe neka od dugo otvorenih pitanja na koja njima, Kurdima, do sada ni jedna strana nije odgovorila.“
Sukobi snaga lojalnih Basharu al-Assadu i sirijskih pobunjenika u posljednje vrijeme intenziviraju se u sjevernim dijelovima Sirije, upravo na područjima sa brojnim kurdskim stanovništvom. Hiljade izbjeglica sklanja se sa tih područja u Tursku i Irak, tako da i te okolnosti aktueliziraju nužnost odgovora na mnoga, za Kurde, bitna i dugo vremena otvorena pitanja.
