Amerika slavi 100. obljetnicu rođenja svojeg najdražeg chefa

Od Californije do Massachusettsa, od Pasadene do Cambridgea... vrhunski chefovi Amerike, ali i mnogi kulinari-amateri diljem zemlje, “lože” svoje peći ovog tjedna u odavanju počasti kulinarskom nasljeđu koje im je ostavila Julia. Pripremaju se posebni jelovnici sa “JC klasicima” – Vichyssoise, Boeuf Bourguignon, Coquilles St. Jacques à la Provençale, Coq Au Vin, Tarte Tatin – jer 15. kolovoza bio bi 100. rođendan Julije Child, američke grande dame kulinarstva.

Za slučaj da ne znate... Julia je, svojim knjigama i svojim televizijskim kuharskim emisijama, pod geslom “visoka kuhinja – za običnog čovjeka!”, čuda francuske kuhinje uvela u kuhinje američkih domova, Amerikancima otvorila čudesni svijet gastronomskih užitaka, stubokom izmijenila način na koji Amerika jede; svojim nepretencioznim nastupom, svojom istinskom, neskrivenom strašću za hranom, demistificirala je, za Amerikance, haute cuisine i milijune njih inspirirala da se i sami u njoj okušaju, naučila ih kako uživati u hrani i vinu. I postala prva televizijska kuharska zvijezda, a onda, prešavši granice svijeta hrane, i “nacionalna ikona”, “narodno blago” Sjedinjenih Država. Kuhinja iz njezina doma u Cambridgeu, u Massachusettsu, koja je poslužila i kao set za nekoliko prvih TV-showova, nalazi se, od 2001. godine, u fundusu Smithsoniana i od 15. kolovoza do 3. rujna bit će ponovno za javnost izložena. Julia Child je preminula 13. kolovoza 2004. godine, dva dana prije svojeg 92. rođendana.

Sjećanje na Juliju ostaje vrlo živo; ona i dalje ima utjecaja, i dalje baca dugu sjenu na američku kolektivnu kulinarsku i popkulturnu svijest. I ne samo zato što je, sa 1,88 cm visine, bila impozantna pojava! Julijin dugogodišnji izdavač, njujorški Alfred A. Knopf, koji je, 1961., objavio njezinu prvu knjigu, kapitalnu “Mastering the Art of French Cooking” (Svladajte umijeće francuske kuhinje), i PBS, neprofitna TV-mreža, čija je preteča National Educational Television, odnosno njezina lokalna, bostonska postaja WGBH, od 1963. do 1973. godine, emitirala Julijin utjecajni kuharski show The French Chef, pokrenuli su, pod nazivom JC100, višetjedno slavlje stote obljetnice Julijinog rođenja. Upravo je objavljena i nova biografija, ne zaboravimo i već spomenutu izložbu u Smithsonianu, u njegovom Muzeju američke povijesti... nije loše, za nekoga tko je rekao:
“Ne razmišljam o tome hoće li me ljudi pamtiti ili neće. Kao osoba sam okay. Sama sam puno učila, a usput sam i druge naučila stvar-dvije. To je ono što je najvažnije.”

Julia Child. Već i samo ime donosi osmjeh na lice svakog “foodieja”. Nema tog (odraslog) Amerikanca, žene ili muškarca, koji na spomen njezina imena istog časa ne dolazi u napast imitirati onaj njezin jedinstveni i nezaboravni glas, koji je uvijek zvučao kao da su joj usta puna špekula, dok izgovara “Welcome to the French Chef, I am Julia Child”, riječi kojima je započinjala svaki show, ili one kojima bi show završavala – “This is Julia Child, Bon Appétit!”

“Mastering the Art of French Cooking”, iako željno očekivana i prijeko potrebna knjiga, označila je spori početak Julijine karijere, ali jednom kad je krenula njezina (crno-bijela) TV-emisija, dvije godine kasnije, kad je njezina poruka počela dopirati do širokih masa, Julijina se karijera munjevitom brzinom otisnula. Trajat će nekih 40 godina, a započela je u 51. godini njezinog života!

Bile su kao stvorene jedna za drugu – televizija i Julia. Visoka i simpatično nezgrapna, duhovita i zabavna (a da joj to uopće nije bila namjera), flegmatična, a puna entuzijazma, Julia bi se, zasukanih rukava, odmah laćala pileta, jastoga, ribe, zeca... vitlala onim svojim divovskim nožem ispred kamera ili golim rukama tranširala pečenog purana ili juneću pržolicu i rebra, po vlastitom bi se tijelu pljesnula kad je trebalo demonstrirati s kojeg dijela goveđe polovice je, recimo, odrezak za steak Diana... stalno bi joj nešto padalo sa stola ili mimo tave i lonca.

Samo pokupite i vratite, nitko neće znati, u kuhinji ste sami, ležerno bi komentirala i onda sama, pred milijunskom publikom, skupljala dijelove omleta koji su umjesto u tavi završili po cijeloj površini štednjaka ili prstima u nju vraćala palačinku koja joj je, dok ju je okretala u zraku, pobjegla. I usput demonstrirala komplicirane kulinarske tehnike Francuza, zastrašujuće nehajno flambirala, predstavljala sastojke i jela za koje Amerika nikad nije čula, svakako im imena nije izgovarati mogla. Julia je, jednoručno, podigla kulinarske standarde Amerike. Milijuni Amerikanaca bili su opčinjeni njezinim programima, milijune je Julia i uvjerila da kuhanje ne mora biti dosadan svakodnevni posao i gnjavaža nego umjetnost koja je dostupna i njima. Milijune Amerikanaca oslobodila je straha od kuhanja, ulila im samopouzdanja – ako može Julia, mogu i ja!, razvila u njih osjećaj pustolovnoga, pokazala im kako svladati umjetnost francuskog kuhanja i istovremeno uživati u radostima stola. U milijunima je želja za kuhanjem uvijek i bila veća od želje za jelom, nakon njenih programa. Bila je smiješna i duhovita, znatiželjna, spontana, jednostavna, praktična, zarazno zdravog apetita, bila je “od naroda.”

Njen se telefonski broj lako mogao naći u imeniku Massachusettsa i mnoga bi ga upaničarena duša i okrenula, a demokratska Julia svakome se javljala i stvar spašavala kad bi nekome souffle pao ili se tijesto za baguette ne bi diglo ili Thanksgiving puran ne bi “surađivao”.

Žena koja će postati najvažnija kulinarska ličnost i, zbog toga, jedna od najznačajnijih žena Amerike 20. stoljeća, žena čije ime je postalo sinonimno s dobrim kuhanjem i dobrom hranom, prva osoba koja je Ameriku pozdravila onim krepkim “Bon Appétit!” i postala vodeći američki simbol okusnih zadovoljstava, do svoje 34. godine nije kuhaču u ruke ni uzela, znala je samo jesti, često bi ponavljala. Tek je zbog supruga Paula, gurmana, poznavatelja biranih jela i vina, počela učiti kako se kuha. Na njemu bi i isprobavala jela koja je naučila kad se u Parizu upisala u Cordon Bleu školu kuhanja.

U Julijinom obiteljskom domu, u Pasadeni, služavka je pripremala jela; od majke je samo ponekad dolazio prekuhani grašak i prepečena govedina, nasljeđena britanska kuhinja. Zahvaljujući suprugu-američkom diplomatu, kojeg je upoznala na Cejlonu, kamo je i sama došla radeći za Office of Strategic Services, preteču CIA-e, Julia će, s Paulom, kasnije živjeti u nekoliko evropskih metropola, ali godine provedene u Parizu, u društvu Simone “Simce” Beck (Fischbacher) i Louisette Bertholle, s kojima je osnovala neformalnu školu kuhanja – L’Ecole des Trois Gourmandes, i potom, zajedno s njima, na osamsto stranica knjige “Mastering the Art of French Cooking”, opisala kako ovladati umjetnošću francuskog kuhanja... te pariške godine bit će ključne za Julijinu američku karijeru. Dvije godine po objavljivanju, 1963., ta će knjiga dovesti Juliju na američku televiziju.

Julia se nikad nije povodila za trendovima, za “modom dana,” zaobilazila ih je mudro i samo je svoj kurs slijedila. Prezirala je gotova, smrznuta jela, juhe u vrećicama... rugala se pomodnim, kvazi-zdravim trendovima, govorila “to je neprirodna i nemoralna hrana.” Kad je svatko počeo jesti povrće sa grilla, Julia je govorila – mrzim povrće s grilla, u isto vrijeme i sirovo i izgorjelo!

Zgražala se nad američkom opsesijom držanja dijeta, sama kuhala s epskim količinama maslaca i vrhnja; kalvinizmu, ponavljala je, u kuhinji nema mjesta, osim ako tako ne nalaže vaša zdravstvena situacija. Sve treba jesti, ali umjereno i uvijek naglašavala: Ali umjerenost je najbolja onda kad je i sama umjerena! Je li život vrijedan živjeti bez – malo maslaca?! Jedite, pijte, budite pametni i uživajte, bio je Julijin savjet Amerikancima. I još jedan – nađite u životu ono što volite, i to, sa strašću i ljubavlju, radite do kraja!

No, iznad svega, Julia Child se borila protiv snobizma, protiv vjerovanja da je francuska kuhinja rafinirana, komplicirana, stoga nepristupačna, i samo za one dubokog džepa. Francuske je metode kuhanja slobodno i velikodušno, i na onaj svoj poslovično nespretan način, primijenjivala, ali koristila stalno sastojke Made in the USA.

Autorica 11 kapitalnih knjiga o kuhanju, dobitnica nebrojenih nagrada, kulinarskih jednako kao i televizijskih, za kvalitet programa, te najvišeg francuskog odličja, Ordre national de la Légion d'honneur (200.), za zbližavanje dviju zemalja, i najvišeg američkog – Presidential Medal of Freedom (2003.), Julia je, s Robertom Mondavijem utemeljila American Institute of Wine and Food (1981.), obrazovni centar posvećen umjetnosti kulinarstva, koji danas ima ogranke diljem Sjedinjenih Država.

Julia nije samo radikalno promijenila način na koji Amerika doma kuha; zahvaljujući dobrim dijelom upravo njoj, restorani New Yorka, San Francisca, Las Vegasa i mnogog drugog američkog grada danas su jednako dobri kao i oni Pariza! Zato joj ovih dana i odaju poštu najpoznatija kulinarska imena, od San Francisca do New Yorka.

Nešto od svega toga ipak vam je najvjerojatnije već bilo poznato... ako ne preko njezinih kuharica i s televizije onda preko filma, onog iz 2009. godine - “Julie & Julia”, u režiji i prema scenariju nedavno preminule Nore Ephron, s Meryl Streep u glavnoj ulozi. O Juliji je napisano niz knjiga, a i ona nam je ostavila autobiografiju – “My Life In France” – napisanu zajedno s Alexom Prud’Hommeom, tijekom zadnjih osam mjeseci svojega života. Sada smo dobili još jednu biografiju o toj, jednoj od najfascinantnijih i najutjecajnijih među svim Amerikancima naseg vremena – “Dearie: The Remarkable Life of Julia Child” (Knopf), novinara Boba Spitza, autora vrlo uspješnih biografija Beatlesa i Boba Dylana.

I makar mislimo da je sve već o njoj rečeno, da sve što bismo trebali o njoj znati već znamo, Spitz, koji je četiri godine pripremao i istraživao materijal za biografiju Julije Child, razgovarajući s brojnim njezinim prijateljima, rođacima, chefovima koji su je poznavali i s njom radili, njezinim štićenicima, drugim suvremenicima, svima koji su zalazili k Juliji i uvijek bili dobrodošli u njezinoj toploj kuhinji, i prosijavajući mnoštvo njezinih papira i drugog materijala pohranjenog na Harvardu (Schlesinger Library) dobio je i mnoštvo kvalitetnih, i posve novih, svježih sastojaka za svoju knjigu.

Spitz priznaje da se u Juliju zatreskao do ušiju, za jednog zajedničkog putovanja Sicilijom, prije mnogo godina. Ono što ga je najviše impresioniralo bile su njezina otvorenost, poštenje, srdačnost, duhovitost, znatiželjnost i iznad svega – njezina nepatvorenost. “A bila je superzvijezda 60-ih godina jednako kao i Jackie Onassis.”
Iz pozamašnog sveska, na preko pet stotina stranica (ali još uvijek dobrih 200 stranica manje od Julijine prve kuharice “Mastering the Art of French Cooking!) saznajemo više o nekim manje poznatim aspektima Julijinog ranog života, u Pasadeni, s roditeljima. Spitzovo je štivo prožeto i anegdotama pa tako saznajemo i da je Julia je svakog jutra vježbala na stroju za veslanje kako se ne bi zadihala kad je pred kamerom morala tuči snijeg od bjelanjaka; da je jednom, isprobavajući recept za savršeni baguette, potrošila 129 kilograma brašna; da je chefu Sari Moulton (Food Network, Gourmet), koja joj se, po svojem povratku iz Francuske, sa strukovnog naukovanja u jednom od najprestižnijih restorana, požalila da ju je glavni chef stalno napastovao i jurio po vinskom podrumu, rekla: Oh, dearie, a što si očekivala? Pa, svi su ti oni isti. Preboli i zaboravi!; ali i da je bila glasan i neumoran borac za jednakost žena – organizirala je, nebrojeno puta, prikupljanje financijskih sredstava za Planned Parenthood, a u kulinarskom svijetu, njezina je misija bila da što više žena dobije svoje mjesto u profesionalnim kuhinjama. Kad je sama izlazila u restorane, Julija je često znala umarširati u kuhinju, s pitanjem: Koliko žena upošljavate? Govorila chefovima muškarcima: Treba vam ovdje više žena! Najstariju i najpoznatiju kulinarsku školu u Americi, Culinary Institute of America (CIA), opetovano je opominjala zbog malog broja žena među studentima.

Pojavivši se na sceni u isto vrijeme kad i Betty Friedan i njezina “Feminine Mystique”, ističe Bob Spitz, i Julia Child je, svojim TV-showom “The French Chef”, revolucionirala način na koji su žene do tada gledale ne samo na kuhanje nego i na sebe. Julia im je otkrila ljepotu pripremanja ukusnog jela za cijelu obitelj, umjesto nečeg sklepanog na brzinu. Davala im je osjećaj da one mogu raditi isto ono što je i ona radila. “Željela je da žene budu ponosne na ono što su same stvarale. To joj je bilo važno. Taj ponos. Ona ga je našla, htjela je da ga nađu i drugi. Za Juliju, kuhanje je bilo veselje, a ono je bilo integralan sastojak u svakom receptu s njezina repertoara”.

Sama je i govorila: “Naučite kuhati. Isprobavajte nove recepte, učite na svojim pogreškama, budite neustrašivi i, iznad svega, uživajte, dobro se zabavite.”

“This is Julia Child, Bon Appétit!” Tim je riječima završavala svaka njezina emisija. Julia je Ameriku naučila kako kuhati i što je još važnije – kako jesti, kako u jelu uživati. Te dvije riječi – Bon Appétit! - bile su prve koje su Amerikanci naučili s pouzdanjem izgovarati i najbolji su i najjednostavniji recept koji je Julia Child ikome mogla ostaviti!

“Dearie” je priča o jednoj ženi u potrazi za vlastitim jedinstvenim izrazom. No, ona je i više od samo priče o jednoj talentiranoj ženi i njezinoj raskošnoj umjetnosti. “Dearie” je i “priča o sazrijevanju Amerike, njezinoj rastućoj sofisticiranosti, od razdoblja Velike depresije do burnih šezdesetih, neumjerenih osamdesetih i do ozelenjivanja američke kuhinje. Julia je utjecala na, a i na nju su imali jednakog utjecaja, baby boom razdoblje, seksualna revolucija i početak pokreta za ženska prava. Uz stotu obljetnicu rođenja, Julia je dobila biografiju kakvu u potpunosti zasluzuje.”

Happy birthday, JC!