Stephen Kress, direktor restauracijskog projekta za morske ptice pri National Audubon Society putovao je širom svijeta, pomažući u obnovi ptičjih populacija. Proslavio se time što je vratio sjevernog tupika natrag u saveznu državu Maine, gdje su lovci potpuno uništili populaciju ovih ptica tijekom 20-og stoljeća. Josie Huang donosi prilog o čovjeku koji stoji iza 'Projekta Tupik'.
Svakog ljeta, Stephen Kress ukrcava se na brod s volonterima i praktikantima, te se vraća na mjesto gdje je sve i počelo, mali otočić bez stabala zvan Easter Egg Rock. Nekih pola sata od obale savezne države Maine, silueta ovog malog otoka izranja iz morske pjene.
„Na sjevernom kraju otoka, može se vidjeti mala zgrada u kojoj provodim istraživanja i još par koliba. Kako se prilazi bliže otoku, možemo vidjeti dosta aktivnosti, i ptica. Na ovom otoku od tri hektara nalazi se oko 7 tisuća morskih ptica koje se gnijezde,“ kaže Kress.
Uz obalu, kraj brodice proleprša malena crno-bijela ptica, velikog, dijelom naranđastog kljuna. Nalik je smanjenom, debeljuškastom pingvinu. Ove male morske ptice, sjeverni tupik, uobičajene su na sjevernom Atlantiku. No, tijekom 300 godina, naseljenici u Maineu lovili su ih zbog njihovog perja, mesa i jaja, te je do početka dvadesetog stoljeća, na čitavoj istočnoj obali, južno od kanadske granice, na životu bio samo jedan par sjevernih tupika.
Godine 1973, kao mladi instruktor u Maineu, Kress je počeo prenositi stotine mladunčadi tupika iz Newfoundlanda na Eastern Egg Rock, a kasnije i na neke druge otoka u Maineu. Danas, rekordnih 109 parova ovih ptica mirno šetka otokom Eastern Egg Rock, okruženi čigrama i galebovima, čiji kliktaji paraju nebo. Neke od prvotnih ptica u ovom projektu, koje nose identifikacijske oznake, vraćaju se svake godine.
Kress ih je mamio na otok pomoću nove metode, koristeći drvene ptice-mamce i ogledala: „Nakon nekog vremena, oni otkriju da su te ptice načinjene od drveta. Pokušavaju ih trljati kljunom, no nakon nekog vremena odu. No, onda sam došao na ideju da te drvene ptice animiram uz pomoć ogledala, u kojima ptica vidi svoj vlastiti odraz, i pokrete. Kada se okrenu da odu, vide svoj odraz koji ih privlači natrag. Pokušavamo ih tu zadržati dok se ne pojavi i druga ptica, s kojom će se, nadamo se, pariti.“
Stephen Kress se načekao da ova metoda 'upali', čitavih osam godina. Sada više ne treba dovoziti ptice u Maine, niti koristiti mamce i ogledala. No, on uvijek smišlja nove načine da zaštiti ove ptice i druge ugrožene vrste koje su nastanile Eastern Egg Rock. Za taj se rad oslanja na volontere i praktikante, koji na ovom otoku žive preko ljeta.
Postdiplomantica Juliet Lamb provela je na ovom otoku zadnja tri ljeta. Stiže tu u svibnju, i radi na rastjerivanju velikih galebova koji love male tupike: „Odgovornost nas biologa jest da pokušamo popraviti neke od stvari koje je ljudska vrsta uništila.“
To je lekcija kojoj Stephen Kress uči svoje studente, kao i one koji se bave zaštitom i obnovom prirode diljem svijeta. On kaže da je ovaj projekt – prva uspješna obnova ptičje kolonije u svijetu! - zahtijevao mnogo odricanja i donošenja teških odluka. No, dodaje, ovaj je otok bio drevni dom ovih ptica; one zaslužuju da na njemu žive.