Linkovi

Tajne operacije: Razotkrivanje veza srpskih zvaničnika sa paravojnim jedinicama


Snimke s videozapisa događaja Jedinice za specijalne operacije iz 1997., prikazanog tokom suđenja, u kojem su Jovica Stanišić i Slobodan Milošević ispred mape mjesta za trening kampove. (Foto: IRMCT)

Uoči izricanja presude Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) šefovima Državne bezbjednosti (DB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koji se terete da su tokom ratova 1990-ih nelegalno kontrolisali paravojne jedinice, BIRN analizira kako su one bile raspoređene u sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U proljeće 1992. godine, visoki zvaničnik DB-a Srbije Franko Simatović Frenki stigao je u tajni paravojni kamp za obuku u blizini grada Iloka u Hrvatskoj – jedan od mnogih koje su navodno uspostavili zvaničnici DB-a Srbije u ratovima koji su izbili tokom raspada Jugoslavije, piše BIRN.

Simatović je srpskim borcima koji su se obučavali u tom kampu došao da kaže da će uskoro biti raspoređeni na ratištima u BiH, iako Srbija zvanično nije bila uključena u ovaj rat.

“Rečeno nam je kuda idemo, koje su nam dužnosti i to je bilo to”, kazao je, gotovo dvije decenije kasnije, dok je svjedočio na Simatovićevom suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, jedan od boraca koji je bio u ovom kampu.

“Rečeno nam je da treba da ostavimo sva svoja identifikaciona dokumenta”, dodao je on pojavivši se na suđenju kao zaštićeni svjedok JF-047.

On je kasnije objasnio da je jedan od razloga za ovo bio “da ne budu identifikovani preko lične karte i da se ne sazna da dolaze iz Srbije ukoliko budu ubijeni ili zarobljeni”.

MMKS, koji kompletira posljednje slučajeve MKSJ-a, u srijedu će donijeti presudu u ponovljenom suđenju Simatoviću i njegovom bivšem šefu Jovici Stanišiću, ratnom šefu DB-a Srbije.

Stanišić i Simatović optuženi su za organizaciju, finansiranje, obuku i raspoređivanje oružanih jedinica u ratovima u Hrvatskoj i BiH radi postizanja ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata koji je uključivao Slobodana Miloševića i političko, vojno i bezbjednosno rukovodstvo Srbije i lidere Srba u Hrvatskoj i BiH.

Prema tužilaštvu, cilj udruženog zločinačkog poduhvata bilo je nasilno uklanjanje Hrvata i Bošnjaka iz dijelova Hrvatske i BiH nad kojima je Srbija nastojala da uspostavi kontrolu.

Maratonski postupak traje od 2008. godine. Na prvom suđenju obojica su 2013. godine oslobođeni krivice, ali je ova presuda ukinuta 2015. Na početku ponovnog suđenja obojica su izjavila da nisu krivi.

Budući da je preminula većina onih za koje se navodilo da su zajedno sa Stanišićem i Simatovićem bili dio udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana, presuda bivšim šefovima DB-a je posljednja prilika da se pokaže da su visoki zvaničnici Srbije bili umiješani u ratove u Hrvatskoj i BiH.

“Ovo je istorijski značajna prilika. Posljednja koju Tribunal ima za donošenje presude o ulogama dva ključna člana udruženog zločinačkog poduhvata, koji su bili vrlo važni za rasplamsavanje sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže za BIRN Adam Weber, član tužilačkog tima u ovom slučaju od 2009. do 2013. godine.

“Borci su otišli tamo gdje im je rečeno”

Arhiv - Jovica Stanišić i Franko Simatović u sudnici u Hagu
Arhiv - Jovica Stanišić i Franko Simatović u sudnici u Hagu

Glavne borbene jedinice, za koje su Stanišić i Simatović optuženi da su ih kontrolisali i raspoređivali radi postizanja ciljeva Beograda u ratovima u Hrvatskoj i BiH jesu Jedinica za specijalne operacije (JSO) DB-a Srbije (poznata kao “Crvene beretke”), Srpska dobrovoljačka garda (poznata kao Arkanovi “Tigrovi”) i “Škorpioni”.

Kroz iskaze svjedoka i druge dokaze, tužilaštvo je na ponovljenom suđenju Stanišiću i Simatoviću nastojalo da sastavi sliku o načinu na koji su dvojica zvaničnika DB-a formirali i koristili ove jedinice.

Pojavivši se kao svjedok, Goran Stoparić, bivši pripadnik “Škorpiona”, izjavio je da su “‘Škorpioni’ i Arkanovi ljudi bile korisne jedinice za DB Srbije”.

“Bili su pod uticajem Državne bezbjednosti Srbije i otišli su tamo gdje im je rečeno. DB je znala gdje su, šta rade, gdje će ići i sve ostalo”, rekao je Stoparić sudu.

Weber ističe da su paravojne jedinice raspoređene u određena područja koja su “bila od presudne strateške važnosti za UZP [udruženi zločinački poduhvat] u cjelini, za izvođenje određenih operacija, što je za sobom povlačilo i počinjenje zločina”.

“Te su jedinice rijetko raspoređivane u područja u kojima nisu počinjeni zločini”, dodaje on.

Među dokazima u ovom predmetu je dokument od 16. juna 1991. godine, koji je potpisao Frenki (Simatovićev nadimak), u kom se nalaže premještanje oružja u Golubiću, u blizini Knina u istočnoj Hrvatskoj, gdje je nekoliko mjeseci ranije formiran kamp za obuku boraca JSO-a.

Jedinica za specijalne operacije formirana je 1991. godine u Golubiću “uglavnom učešćem Franka Simatovića i Kapetana Dragana, Dragana Vasiljkovića”, naglašava Weber.

“Oni su formirali Centar za obuku u Golubiću i u njemu je prvobitno bilo 28 pripadnika jedinice, od kojih su mnogi nastavili da rade kao istaknuti pripadnici jedinice narednih godina”, naglašava on.

Centar za obuku Golubić “korišten je kao obrazac za uspostavljanje kasnijih objekata za obuku u drugim područjima Bosne, Hrvatske i Srbije”.

Iva Vukušić, istoričarka na Univerzitetu Utrecht u Holandiji, kaže da je Golubić, pored toga što je bio kamp za obuku, bio i “inkubator za trenere drugih jedinica (…) gotovo poput paravojnog programa izgradnje kapaciteta”.

Kako se moglo čuti na prvom suđenju Stanišiću i Simatoviću pred MKSJ-om, jedinica je svoju prvu akciju izvela u ljeto 1991. godine, kada je učestvovala u borbenim aktivnostima protiv hrvatskih snaga u Glini, Strugi, Plitvicama i Kijevu u Hrvatskoj.

Zbog beretke koje su nosili njeni pripadnici, JSO je bila poznata kao “Crvene beretke”. Na rukavima uniforme koju su nosili bio je amblem s vukom, pa su ih ponekad zvali i “Sivi vukovi”.

DB je zatim uspostavila još jedan kamp u Ležimiru, u blizini Fruške gore na sjeveru Srbije, a nakon početka rata u BiH i u Pajzošu u Hrvatskoj, koji je navodno korišten kao baza tokom zauzimanja Bosanskog Šamca u aprilu 1992. godine.

Kampovi za obuku 1992. godine uspostavljeni su i u Brčkom, na planini Ozren i u Skelanima u BiH, te na planini Tari u Srbiji. Slijedilo je formiranje kampova u Bajinoj Bašti u Srbiji i Bratuncu u istočnoj Bosni.

Od 1991. do 1993. borbena jedinica DB-a uglavnom je djelovala pod nazivom Jedinica za posebne namjene (JPN), a od avgusta 1993. kao Jedinica za antiteroristička dejstva (JATD), kaže Weber.

On objašnjava kako je “do tada bilo još mnogo novopristiglih pripadnika koji su obučavani i regrutovani u ovu jedinicu, koja je porasla i čije su se operacije odvijale na različitim mjestima prvo u Hrvatskoj, a zatim i u BiH”. Kampovi su zatim formirani u Bilju i Sovi u Hrvatskoj, te ponovo u Pajzošu, gdje su srpski borci bili stacionirani do 1996. godine.

“Bili smo prisiljeni da djelujemo u potpunoj tajnosti”, istakao je Simatović u govoru koji je održao 1997. godine.

On je tada naglasio da je tokom sukoba devedesetih “47 vojnika ubijeno, a 250 ranjeno u borbenim operacijama na 50 različitih lokacija”. Takođe je naveo 26 kampova za obuku koji su bili upostavljeni u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.

Simatovićev govor, održan na svečanosti povodom obilježavanja godišnjice zvaničnog formiranja jedinice, bio je ključni dokaz na suđenju. Tužilaštvo je imalo stav kako ovo pokazuje stepen do kog je Simatović bio umiješan u ratne aktivnosti jedinice.

Ali neki svjedoci odbrane tvrdili su da je Simatović preuveličavao stvari u svom govoru kako bi impresionirao tadašnjeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je prisustvovao svečanosti.

Na videosnimku događaja vidi se kako se Milošević rukuje sa raznim visokim oficirima JSO-a, uključujući i njihovog komandanta Milorada Ulemeka Legiju. Ulemek trenutno izdržava zatvorsku kaznu zbog organizovanja atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine i drugih kriminalnih radnji.

Arkanovi “Tigrovi”, slavni paramilitarci

Arkan za vrijeme postrojavanja Tigrova u Prijedoru.
Arkan za vrijeme postrojavanja Tigrova u Prijedoru.

Dok su “Crvene beretke” bile tajna jedinica, koja se trudila da se ne ističe u javnosti, Srpska dobrovoljačka garda na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, poznata kao Arkanovi “Tigrovi”, privlačila je publicitet, pa čak se Arkan i fotografisao sa svojim ljudima ispred tenka, držeći mladunče tigra u rukama.

“Arkan je tražio pažnju, dovodio je kamere, takođe je bio u vezi sa Cecom [folk pjevačicom Svetlanom Ražnatović], bio je neka vrsta javne ličnosti na način na koji niko povezan sa ‘Crvenim beretkama’ nikada nije bio”, ističe Vukušić.

Prema Stanišićevoj i Simatovićevoj odbrani, Srpska dobrovoljačka garda osnovana je u oktobru 1990. godine. Bivši pripadnik garde Stojan Novaković na ponovljenom suđenju je rekao da je Ražnatović pozvao 20-ak svojih prijatelja, uglavnom žestokih navijača Fudbalskog kluba “Crvena zvezda”, i kazao im: “Braćo, idemo u manastir Pokajnica da se zakunemo da ćemo, ako bude ugrožen, braniti srpski narod.”

Arkanovi ljudi imali su dobro opremljenu bazu u Erdutu u Hrvatskoj. Prema izvještajupukovnika Jugoslovenske narodne armije (JNA), u bazi su bila 172 kreveta za borce.

“U objektu se nalazilo 80 do 100 vojnika Srpske dobrovoljačke garde koji su bili naoružani ‘škorpionima’ (automatima) sa prigušivačima kao ličnim naoružanjem i automatskim i snajperskim puškama, takođe sa prigušivačima”, navodi se u izvještaju.

U njemu stoji da su lokalni mještani radili kao kuvari ili su prali veš i da je “u objektu bio određeni broj žena (8-12), koje su vjerovatno pružale seksualne usluge, ali su bile obučene u uniforme i tvrdilo se da su vojnici”.

Srpska dobrovoljačka garda je u jesen 1991. godine bila aktivna na području istočne Slavonije u Hrvatskoj i počinila je razne zločine u selu Dalj. Kad je počeo rat u BiH, pripadnici jedinice su poslani tamo da se bore.

“Kao i Jedinica (za specijalne operacije), i ‘Tigrovi’ prolaze kroz period pripreme i obuke, pripremajući se za operacije u Bosni 1992. godine, iz Erduta su raspoređeni u Bijeljinu i Zvornik, tamo su prisutni određeni period, a zatim učestvuju u operacijama etničkog čišćenja koje se sprovode duž područja u istočnoj Bosni”, kaže Weber.

U Sanskom Mostu su navodno za nekoliko dana ubili oko 65 ljudi.

Jedna od njihovih žrtava, koja je bila ranjena ali je preživjela, na ponovljenom suđenju Stanišiću i Simatoviću ispričala je kako su zatočenici odvedeni u obližnje selo i da su ih u garaži strijeljali Arkanovi ljudi.

“Odmah sam vidio mrtve i lokve krvi. Samo što sam zakoračio, metak me pogodio u leđa”, rekao je svjedok.

“Škorpioni” snimili sopstveni zločin

Snimak ubistava Škorpiona u Trnovu 1995. godine. (Foto: IRMCT)
Snimak ubistava Škorpiona u Trnovu 1995. godine. (Foto: IRMCT)

“Čekaj, čekaj da malo snimim”, kaže čovjek iza videokamere dok grupa vojnika stoji ispred napuštene, napola uništene kuće.

Sljedeći snimak prikazuje dvojicu ljudi čija mrtva tijela leže na zemlji – dvojica od šestorice bošnjačkih civila koji su ubijeni u šumi u blizini sela Trnovo nakon što su u julu 1995. pobjegli iz Srebrenice.

Videosnimak ubistava, koji je snimila jedinica “Škorpioni”, korišten je kao dokaz na suđenju Stanišiću i Simatoviću.

Na snimku, koji je pušten u sudnici, prikazano je kako nekoliko pripadnika “Škorpiona” iz kamiona izvlače šest osoba i odvode ih u šumu, gdje četvorici pucaju s leđa u potiljak, a zatim pojedinačnim hicima u glavu.

Ostala dvojica zarobljenika prisiljeni su da odvuku tijela ubijenih, a zatim su i njih pripadnici “Škorpiona” ubili pored napuštene kuće.

Kasnije je sud u Beogradu zbog ovog zločina osudio četvoricu pripadnika “Škorpiona”. Presudom je utvrđeno da je jedinica “Škorpioni” osnovana u selu Đeletovci, u blizini Tovarnika u istočnoj Hrvatskoj, 1991. godine. Njihova glavna svrha bilo je obezbjeđivanje naftnih polja koja su se nalazila u ovom selu.

“Škorpioni” su uglavnom bili aktivni u Đeletovcima, ali su se 1994. i 1995. godine borili oko Bihaća i Velike Kladuše na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.

Na početku se jedinica sastojala od 20 do 30 ljudi, ali je 1993. godine, kada je i službeno nazvana “Škorpioni”, imala oko 200 do 300 pripadnika.

Weber ističe da oni “od 1993. godine postaju usklađeniji s DB-om Srbije” i da platne liste DB-a iz tog vremena pokazuju da su dnevnice isplaćivane pripadnicima “Škorpiona” i Arkanovim “Tigrovima”.

Ovo je potvrdio i Goran Stoparić, koji je tokom rata bio pripadnik različitih srpskih jedinica, rekavši na ponovljenom suđenju Stanišiću i Simatoviću da je “Škorpione” “sponzorisala” DB Srbije.

Nakon završetka rata u Hrvatskoj, većina pripadnika jedinice pronašla je sigurno utočište u Srbiji, prije nego što se ponovo okupila 1999. godine kako bi otišla u rat na Kosovu.

Vukušić navodi da dokazi upućuju na to da su Stanišić i Simatović bili uključeni u formiranje oružanih jedinica i osigurali da djeluju na način na koji su djelovale.

Ali imajući u vidu da su neki svjedoci svjedočili iza zatvorenih vrata, teško je znati koje su konkretno naredbe oni davali borcima, naglašava ona.

“Mislim da su se na mnogo načina ovakve komunikacije odvijale klimanjem glavom i namigivanjem. Ne kažete: ‘Idi i ubij civile i siluj neke ljude’ (…) Mislim da to više ide kao ‘ovaj i ovaj grad treba da se zauzme, uzmite te i te jedinice’, a onda samo radiš ono što se treba uraditi”, objašnjava ona.

MMKS će 30. juna odlučiti jesu li Stanišić i Simatović zaista bili odgovorni za formiranje ovih jedinica i njihovo slanje u rat.

Operacija “Pauk”: Srpske jedinice pomažu bošnjačkom moćniku

Operacija “Pauk”, niz vojnih akcija u sjeverozapadnoj BiH koje su započele u novembru 1994. i trajale do ljeta 1995., jasno osvjetljava veze između Stanišića i Simatovića i srpskih paravojnih jedinica. Zapisnici sa sastanaka, vojni dnevnik i platni spiskovi iz operacije, pokazuju kako su njih dvojica koordinisali raspoređivanje jedinica.

“Zanimljiva stvar u vezi sa operacijom ‘Pauk’ je (to da) očito imate sve tri specijalne jedinice raspoređene u tim operacijama koje je nadzirao Franko Simatović, a Jovica (Stanišić) je bio prisutan tokom operacija takođe”, kaže Weber.

U okviru operacije “Pauk”, Srbija je poslala pripadnike ”Crvenih beretki”, Arkanovih “Tigrova” i “Škorpiona” u pomoć bošnjačkom vođi Fikretu Abdiću, nekadašnjem direktoru jugoslovenskog preduzeća “Agrokomerc”. Naime, Abdić se pobunio protiv ratne vlade u Sarajevu i proglasio takozvanu Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, čiji je “glavni grad” bila Velika Kladuša. Abdić se borio protiv Bošnjaka koji su bili lojalni vladi u Sarajevu.

Prema knjizi novinara Miloša Vasića, on je “plaćao vojnike i vojne usluge (vazduhoplovnu i artiljerijsku podršku)” pobunjenih Srba samoproglašene Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i onih iz Srbije.

Srpski borci pomogli su Abdićevoj državici da se održi do ljeta 1995. godine. Abdić je kasnije osuđen u Hrvatskoj za ratne zločine, ali nakon što je pušten, izabran je za gradonačelnika Velike Kladuše.

Komentari

XS
SM
MD
LG