Linkovi

BiH

GLAS PREŽIVJELOG IZ SREBRENICE: Organizatori ne zaslužuju slobodu


Zaštićeni svjedok u predmetu Krstić

“Mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje i mislim da organizatori toga ne zaslužuju da budu na slobodi, a ako bih imao pravo i hrabrosti u ime svih nevinih, u ime svih žrtava, ja bih oprostio onim neposrednim egzekutorima jer oni su zavedeni. Toliko.”

Svjedok O je upravo navršio 17 godina kada su 11. jula 1995. snage bosanskih Srba, Vojska Republike Srpske (VRS), pregazile Srebrenicu, grad u istočnoj Bosni i Hercegovini. Tog dana, on i njegov otac su odlučili da se pridruže više hiljada vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice u pokušaju da pobjegnu na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana strepeći za svoje živote.

“ Nakon što je prestala pucnjava i nakon što su vojnici otišli, svjedok O je vidio da se ispred njega neko pomjera i prošaputao je 'Jesi li živ?' Čuo je jednog muškarca kako odgovara: 'Živ sam'.”

Dana 13. jula 1995., dok su se krili u šumi, svjedok O je čuo vojnike bosanske Srbe kako ih preko magnetofona pozivaju da se predaju i obećavaju da će se s njima postupati u skladu sa Ženevskim konvencijama. Tog popodneva, svjedok O se pridružio grupi od nekoliko hiljada muškaraca koji su izašli iz šume. Rekao je da nije znao da će se predati.

“Pored nas su prolazili vojnici i tražili novac i, kada su svi predali šta su imali, psovali su nam balijsku mater,” rekao je svjedok O. Vojnici VRS-a su naredili njemu i ostalim zarobljenim muškarcima bosanskim Muslimanima da trče cestom sjeverno od Srebrenice prema gradu Bratuncu s rukama podignutim uvis. Dok su trčali, na smjenu su nosili ranjene. Snage bosanskih Srba su ih takođe prisilile da podižu tri prsta u znak srpskog pozdrava dok su prolazili pored autobusa u kojima su žene i djece bili deportovani na teritoriju pod muslimanskom kontrolom.

Nakon što su ih neko vrijeme držali na jednoj poljani, vojnici bosanski Srbi su svjedoka O i ostale zarobljenike ukrcali u kamione u kojima su proveli noć. Svjedok O je izjavio da su kamioni bili prenatrpani i da je u njima bilo tako zagušljivo da su se neki gubili svijest. “Bili smo jako žedni,” rekao je svjedok O, “Ljudi su čak pili vlastiti urin.”

Popodne 14. jula, snage bosanskih Srba su odvele svjedoka O i druge zarobljenike u nekoliko učionica u jednoj školi. Jedan od vojnika bosanskih Srba je upitao: “Čija je ovo zemlja?”, a onda je sam odgovorio: “Ovo je srpska zemlja, uvijek je bila i uvijek će biti.” Srpski vojnici su takođe pitali: “Čija je Srebrenica?” Zatim bi sami odgovarali: “Srebrenica je uvijek bila srpska. Uvijek je bila i uvijek će biti srpska.”

Svjedok O je izjavio da je zrak u učionici na početku bio svjež u poređenju sa zrakom u kamionu, i da se u poređenju s tim strahotama, osjećao kao da je slobodan. Međutim, uskoro je i u učionici nestalo zraka. Svjedok O je u svom iskazu izjavio da, kada je neko pokušao da otvori prozor, jedan vojnik bosanski Srbin je počeo pucati i ranio je čovjeka pored njega. Osim jedne kante, u kojoj je bilo tek toliko vode da je svaki zatočenik mogao dobiti po kap, uopšte im nisu dali vode.

Kada se smračilo, svjedok O je čuo kako muškarce iz susjedne učionice prozivaju da izađu u manjim grupama. Nakon što bi izašli ispred škole, začuli bi se rafali. To je trajalo skoro do ponoći.

Zatim je došao jedan vojnik i rekao da je došao red na njih i da trebaju izaći dvojica po dvojica. Svjedok O je pitao svog ujaka da li da izađe zajedno s njim. Ujak mu je odgovorio: “Ne, nećemo izaći zajedno.” Svjedok O je izašao prije njega, s jednim drugim muškarcem i nakon toga više nikada nije vidio svog ujaka.

“ Iz svega onoga što sam pričao i što sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano.”

U hodniku im je jedan vojnik naredio da se svuku do pasa i da izuju cipele. Svjedok O nije imao cipele jer ih je izgubio negdje u šumi, ali je skinuo čarape. Vojnici su svjedoku O ruke vezali na leđima nekom vrlo jakom žicom, a onda ga stavili u jednu drugu učionicu gdje je pod nogama mogao osjetiti odjeću. Nakon što su svim muškarcima zavezali ruke, vojnici su ih izveli iz zgrade i ukrcali na kamion. Svjedok O je čuo pucanj i neko na kamionu je vrisnuo. Vozili su ih oko 10 minuta. Vojnici bosanski Srbi su naredili petorici muškaraca da siđu s kamiona i onda se začula pucnjava.

Jedan čovjek koji se nalazio iza njega, a koji je uspio osloboditi ruke, pitao je svjedoka O da li želi da i njega odveže. Svjedok O je odgovorio “Ne. Ne, ne želim to, jer ću biti ubijen.” Čuo je neke ljude kako viču: “Dajte nam prvo vode pa nas onda ubijte.” Svjedok O je u svom iskazu rekao da je u tom trenutku razmišljao kako mu je stvarno žao što će umrijeti žedan.

U ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. vojnici su svjedoka O skinuli s kamiona i odveli do mjesta gdje je mogao vidjeti red za redom ubijenih ljudi. Dok je silazio s kamiona, svjedok O je pomislio da će umrijeti brzo i da neće patiti: “I mislio sam samo na to da moja majka nikad neće saznati gdje sam skončao.”

Kada je počela pucnjava, svjedok O je pao na zemlju i, kako je izjavio, osjetio je bol na desnoj strani grudi i u desnoj ruci. Sa svoje desne strane čuo je jednog čovjeka kako stenje, ali nije viknuo ili se odazvao. Svjedok O je izjavio da je očekivao da ga pogodi novi metak. Dok je čekao da umre, čuo je rafalnu paljbu kako se nastavlja i ljude kako padaju. Kada su vojnici završili s pucanjem, čuo ih je kako govore: “Pa, vaša će vas vlada razmijeniti iako ste mrtvi”. Svjedok O je izjavio kako bi vojnici pogledali u nekoga i izrugivali se: “Vidi ovoga, izgleda kao kupus.”

Nakon što je prestala pucnjava i nakon što su vojnici otišli, svjedok O je vidio da se ispred njega neko pomjera i prošaputao je “Jesi li živ?” Čuo je jednog muškarca kako odgovara: “Živ sam”.

Svjedok O se dokotrljao preko mrtvih tijela i pokušao da zubima odveže povez kojim su bile zavezane ruke tog muškarca. Dok je to radio, svjedok O je vidio kako se približava jedan kamion. Drugi muškarac je insistirao da ga svjedok O odveže jer se bojao da će ga svjedok O ostaviti, a i sam je želio pobjeći. Iako je još bio zavezan, muškarac je počeo da korača preko tijela, a svjedok O je puzao za njim na rukama i nogama jer nije mogao ustati, a noga ga je jako boljela.

“I dok smo išli preko tijela, nisam mogao vidjeti ko je ko, ali je to bio užasan prizor. Neko je bio pogođen u glavu i iz nje je iscurio mozak . Nisam vidio nikoga živog”, rekao je svjedok O.

Nakon nekoliko dana lutanja po šumama, svjedok O i drugi preživjeli stigli su do teritorije pod bosanskom kontrolom.

Prema svom običaju, sudija Almiro Rodrigues je pitao svjedoka O da li želi još nešto da doda. Svjedok O je izjavio sljedeće:

“Iz svega onoga što sam pričao i što sam vidio, mogao sam zaključiti da je to bilo vrlo organizovano, sistematsko ubijanje i mislim da organizatori toga ne zaslužuju da budu na slobodi, a ako bih imao pravo i hrabrosti u ime svih nevinih, u ime svih žrtava, ja bih oprostio onim neposrednim egzekutorima jer oni su zavedeni. Toliko.”

Svjedok O je svjedočio u predmetu protiv starješine vojske bosanskih Srba Radislava Krstića 13. aprila 2000. Međunarodni sud je Radislava Krstića proglasio krivim i osudio ga na 35 godina zatvora, između ostalog, za zločine koje je pretrpio svjedok O.

izvor: icty.org

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG