Mjesto Sparkman u državi Arkansas, znano po drvnoj industriji, od 1950. godine napustila je preko polovina žitelja. Ako se taj trend nastavi, ovaj gradić od 500-tinjak stanovnika mogao bi potpuno nestati. Međutim, žitelji Sparkmana imaju plan o tome kako održati njihovo rodno mjesto na životu.
Stephanie Harmon rođena je u Sparkmanu, u Arkansasu, prije 27 godina. Kaže da joj je mjesto priraslo srcu i da je uvijek bilo dio nje. Osim šest godina koje je provela na fakultetu i postdiplomskom studiju iz pedagogije u obližnjem gradu, Stephanie je uvijek živjela u Sparkmanu.
"To je vrlo prisan gradić u kojem su svi međusobno povezani, kao jedna velika obitelj. Svatko poznaje svakoga i svi se brinemo jedni o drugima na različite načine," kaže ona.
Stephanie je udana za jednog svog sugrađana i radi kao nastavnica u jedinoj osnovnoj školi u gradu. Budući da, zajedno s ostalim nastavnicima, ulaže puno truda u obrazovanje svojih učenika, žao joj je što mnogo njih na kraju žele otići.
Po završenoj srednjoj školi, učenici odlaze na fakultet. No, mnogi od njih nakon završenog fakulteta nađu posao u velikom gradu i nikad se ne vrate. Zbog toga su Stephanie i njeni kolege odlučili da učine nešto čime bi ih potakli njihove da se nakon studija vrate: osnovali su Zakladu za stipendije Sparkman.
Sama ideja nije ništa novo. Mnoga manja mjesta u državi Arkansas i drugdje u Americi financiraju fakultetsko školovanje svojih đaka. No, Stephanie Harmon kaže da je stipendija Sparkman po nečemu ipak jedinstvena: "Većinu stipendija poput naše financiraju bogati privatni donatori, korporacije ili zaklade. Naša je stipendija jedinstvena po tome što nismo imali bogatog dobročinitelja ili zakladu koja nas financira, već novac za nju dolazi izravno od žitelja Sparkmana i drugih koji mare za naš grad."
Jedan od tih ljudi je Bill Sorrells, umirovljeni vlasnik trgovine miješovitom robom koji je skoro cijeli život živio u Sparkmanu. Iako nema vlastite djece, u fond za stipendije donirao je 500 dolara: "Namjera mi je pokloniti svake godine sve više novca. To su naša djeca. Ako im mi ne pomognemo, nitko im neće pomoći. Nadamo se da će ih stipendije motivirati da ostanu ovdje, a možda i neke druge da se ovdje dosele i pomognu nam obnoviti populaciju našeg grada."
Kao uvjet za prihvaćanje novca, učenici se moraju nakon diplome vratiti u Sparkman te tu živjeti i raditi. Renee Brown, koja ima dvije male kćerke, kaže da je ovakav program financiranja ‘dobar za sve’ jer pomaže roditeljima da djecu pošalju na fakultet, što oni sami ne bi mogli financirati. A Brenda Garrett, članica Zaklade za stipendije Sparkman, kaže da su od osnivanja zaklade u ožujku prošle godine sakupili preko 56 tisuća dolara.
Taj uspjeh Brenda Garrett pripisuje plemenitosti i velikodušnosti građana Sparkmana: "Ljudi koji su već dulje vrijeme odsutni iz Sparkmana zvali su nas kad su u novinama čitali o zakladi. Svojim donacijama poručuju nam da su nam zahvalni na tome što činimo za njihov rodni grad."
Četiri od ukupno 12 maturanata iz Sparkmana prošlo je ljeto dobilo sveučilišne stipendije. Među njima je i Sam, sin Brende Garrett. On sada studira strojarstvo na Sveučilištu Arkansas State. Kaže da se nakon diplome planira vratiti i zaposliti u Sparkmanu. Možda će, kaže, njegov povratak ohrabriti i druge njegove vršnjake da se vrate i ostanu u svom gradu.
Međutim, Sparkman nije jedini mali grad u Americi čija je populacija u opadanju. Mark Mather, demograf u Zavodu za statistiku, kaže da problem ne leži u općenitom rastu populacije u Sjedinjenim Državama, koji je očit, već u tome što je on krajnje neujednačen: "Procjenjuje se da oko 16 posto populacije u Sjedinjenim Državama živi u okruzima koji su kategorizirani kao ne-velegradski ili ruralni. Popis stanovništva, koji se u Americi provodi svakih deset godina, pokazao je da je u tim okruzima tijekom posljednjih 100 godina broj stanovnika svakih deset godina bio sve manji."
Ključ opstanka tih manjih mjesta je zapošljavanje. Stephanie Harmon iz Sparkmana kaže da je upravo to cilj programa stipendija – zajamčiti opstanak i uspjeh njihovog grada.