Linkovi

Smrću Davida “Honeyboy” Edwardsa završila i jedna era


David 'Honeyboy' Edwards
David 'Honeyboy' Edwards

“Edwards je imao vlastiti, osebujni stil, bio je to 75 godina stari stil i bio je sinteza svih onih prije njega i onih iz njegova vremena.”

Svijet bluesa je, 29. kolovoza, izgubio jedno od svojih najvećih imena – gitarista i vokalista Davida “Honeyboy” Edwardsa. Legendarni bluesman umro je u 96. godini života. Vjerovalo se da je bio najstariji Delta bluesman; njegovi su korijeni sezali sve do one druge blues legende – Roberta Johnsona. Bio je zadnja živuća veza s Mississippi Delta bluesom, zadnji u cijelom nizu izuzetno utjecajnih, originalnih blues glazbenika koji su ne samo definirali jedan glazbeni stil koji je korijene imao u Africi, u crkvenom pjevanju, u radnim pjesmama robova nego i glazbu koja je snažno utjecala na gotovo svaki drugi oblik sjevernoameričke popularne glazbe nastalog otada.

Rođen 1915. godine, u mjestu Shaw, savezna država Mississippi, u obitelji napoličara, David Honeyboy Edwards je gitaru počeo svirati kao dječak, učio i od majke i od oca. Njegov prvi pravi kontakt s bluesom bio je 1929. godine, kad je na istu plantažu pamuka, Wildwood Plantation, kraj Greenwooda, na kojoj su radili njegovi roditelji, došao, također raditi, slavni country bluesman Tommy Johnson. “Danju bi brali pamuk, noću svirali na gitarama,” pisao je Honeyboy Edwards u autobiografiji pod naslovom The World Don’t Owe Me Nothing, objavljenoj 1997. godine. “Pio se onaj bijeli, moonshine whiskey i ja bih sjedio, gledao ih i slušao i u sebi mislio – da je i meni tako svirati!”

Sa 14 godina, Edwards je napustio dom, u društvu bluesmana Big Joe Williamsa. Njegov će život, idućih 20 godina, biti život putujućeg glazbenika; skrasit će se, konačno, u Chicagu, 50-ih godina. Ali za svojih lutalačkih godina, svirao je i s Robertom Johnsonom, “Kraljem bluesa.” Dobar dio onoga što uopće znamo o Robertu Johnsonu, sve do one kobne noći, u kolovozu 1938., i znamo od Honeyboy Edwardsa. U intervjuu za blues povjesničara Roberta Palmera, Edwards je rekao: “Putovali smo autostopom, prebacivali se iz kamiona u kamion, a kad ne bi kamion mogli uhvatiti, uhvatili bi neki vlak. Čovječe, za koliko smo samo ljudi svirali tada.” Tridesetih godina, ta su dvojica, putujući zajedno američkim Jugom, svirala na uličnim uglovima, na piknicima, na plesnjacima... Godine 1942., folklorist i muzikolog Alan Lomax prvi je snimio Honeyboy Edwardsa, u Clarksdaleu, u Mississippiju; snimke su bile načinjene za Kongresnu knjižnicu i jedini su dokumenti Edwardsove glazbe iz vremena dok je još živio u Delti. “Wind Howling Blues” je bila jedna od 15 tada snimljenih; mnogi su povjesničari mišljenja da je ona, s međusobnim djelovanjem između Edwardsovog emocionalnog, naricateljskog glasa, ekscentričnog stila, i njegove sinkopirane gitare, klasičan primjer ruralnog bluesa koji je oblikovao ritam-i-blues i rock-and-roll....

Honeyboy Edwards neće komercijalno snimati sve do iza Drugog svjetskog rata, početkom pedesetih godina, i to samo sporadično. Ali vrlo je često nastupao u klubovima Chicaga. S oživljavanjem bluesa, 60-ih godina, i Edwards je stekao novu popularnost. Godine 1978., izdao je cijeli LP – I’ve Been Around. Snimat će i tijekom 80-ih, ali i nastaviti, već dobro u svojim 90-im godinama, s lutalačkim načinom života i održavati po sto nastupa godišnje, sve do 2009., kad je prestao odlaziti na svjetske turneje. Te je godine zadnji puta bio u Evropi. Svoj zadnji nastup održao je u travnju ove godine, na Juke Joint blues festivalu u Clarksdaleu.

Honeyboy Edwards dobitnik je dvije nagrade Grammy. Godine 2008., za najbolji album tradicionalnog bluesa – Last of the Great Mississippi Delta Bluesmen: Live in Dallas, kolaboracija s Henryjem Townsendom, Pinetop Perkinsom (koji je umro u ožujku) i Robertom Lockwoodom, Jr. (Townsend i Lockwood umrli su 2066.). Godine 2010., primio je Grammy za životno djelo. U Blues Hall of Fame primljen je 1996., a 2002. godine primio je i prestižnu nagradu Nacionalne zaklade za umjetnost (National Endowment for the Arts).

Karijera Honeyboy Edwardsa protezala se tijekom nekih osam desetljeća, gotovo jednako duga koliko i snimana povijest bluesa, od njegovih početaka u Mississippi Delti do njegove migracije u noćne klubove Chicaga do njegova prerastanja u svjetski fenomen. Edwards je poznavao gotovo svaku važnu ličnost u svijetu bluesa i svirao s mnogima, uključujući Charleyja Pattona, Johnnyja Shinesa, Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa, Magic Sama, Big Waltera, Little Waltera, Willieja Dixona, Lightnin’ Hopkinsa, Buddyja Guya... Njegova smrt gubitak je zadnje izravne veze s prvom generacijom Mississippi blues glazbenika.

Iako je Edwards, tijekom cijele karijere, svirao manje-više u istom tradicionalnom stilu, uživao je i reputaciju jednog od prvih Delta blues glazbenika koji je nastupao uz saksofonista i bubnjara. Najpoznatiji ostaje po svojem fingerpickingu i svojem načinu sviranja na bottleneck gitari. Njegov dugogodišnji menadžer Michael Frank, koji je također svirao usnu u Edwardsovom triju, rekao je: “Edwards je imao vlastiti, osebujni stil, bio je to 75 godina stari stil i bio je sinteza svih onih prije njega i onih iz njegova vremena.”

David Honeyboy Edwards je prvenstveno izvodio blues drugih umjetnika, ali i sâm je napisao nekoliko dobro poznatih, među njima “Just Like Jesse James,” “Long Tall Woman Blues” i “Gamblin’ Man”...

XS
SM
MD
LG