Stigma je riječ grčkog porijekla i predstavlja žig koji se robovima stavljao kao znak da su nečijem vlasništvu, odnosno, da su nekom podređeni. Stigmatizira se određena grupa ljudi ili pojedinac radi karakteristike koju kao društvo smatramo u tom trenutku nepoželjnom ili čak negativnom. Naravno, jača društvena grupa stigmatizira manje moćnu društvenu grupu, ne može obrnuto. Proces stigmatizacije proizilazi najviše iz straha i neznanja, vrlo često prisutnih kod (infektivnih) bolesti. Stigmatizacija nije nov fenomen: stigmatizirani su oboljeli od lepre još od antičkog doba, do danas, jer ova bolest, nažalost još nije eradicirana i slučajevi se još uvijek dešavaju, primjerice, u Indiji. Stigmatizirana su i HIV – pozitivna lica, a stigma je pojačana načinom transmisije ove bolesti.
„Kada želimo da se distanciramo od nekoga, vrlo često vršimo omalovažavanje jer nam to olakšava distancu“, objašnjava Sandra Muratović, profesorica psihologije i nastavlja „U svijesti nam se javljaju već postojeći stereotipi da su možda oboljeli od neke bolesti i sami krivi za to, da su sebični jer se ne pridržavaju uputa.“
„Na taj način počinje etiketiranje pojedinaca ('Eno onog što je bio u Njemačkoj'), a zatim i stigmatizacija. Vjerovanje da su oni u samoizolaciji nekako sami odgovorni za to jer su putovali, bili u kontaktu sa nekim koji je tek kasnije ispoljio simptome je jako opasno vjerovanje u tzv. pravedni svijet, gdje svako dobije ono što je zaslužio, a takvo vjerovanje doprinosi jačanju i održavanju stereotipa i diskriminacije. Međutim, kada se nama ili nekom našem desi tako nešto, onda se percepcije pravednog svijeta mijenja, ne vrijedi više da sam ja dobila ono što sam zaslužila.“, dodaje Muratović.
Posljednjih dana svijet trese panika oko respiratorne infekcije COVID-19, što je razumljivo do neke mjere jer se ljudi, možda prvi put u svom životu, sreću sa ovakvom zdravstvenom prijetnjom nad kojom misle kako nemaju kontrolu, a i ne poznaju dovoljno sam virus niti imamo vakcinu protiv njega. Jača nam strah iz neznanja, a njegovo rasplamsavanje pospješuju neprovjerene informacije koje agresivno iskorištavaju medijski prostor. „Više puta sam čula pravdanja ljudi nakon što su se nakašljali ili kihnuli da je ovo evo prvi put bilo danas, nije COVID-19 sigurno, sigurno ste i vi“, priča Muratović.
S ovim se slaže i Bojan Šošić, psiholog, član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka ANUBiH te član Stručnog odbora Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK „Feniks“: „Javnost mora razumjeti kako se ovaj virus ponaša. On ima neke vrlo nezgodne osobine, u nezgodnoj kombinaciji.“ i nastavlja „Zarazu šire ljudi koji nemaju pojma da su i sami zaraženi. Niko nije tražio da bude zaražen. A vjerovatnoća je velika da ćemo prije ili kasnije svi biti pogođeni virusom. Ko će tad iz okoline reagovati s prekoravanjem kad red dođe na nas?“
Međutim, stigmatizacija, a naročito javno objavljivanje imena osoba u izolaciji, što samo pojačava stigmatizaciju, jako nepovoljno djeluju na kontrolu epidemije. Naime, ljudi, ukoliko imaju simptome, neće tražiti pomoć, kriće simptome i svoje kontakte samo da ne bi bili stigmatizirani. Stigmatizacija zapravo dobrinosi da određeni slučajevi prolaze „ispod radara“.
„Ključno je naglasiti da će proliferacija takvih stigmatizirajućih stavova u javnosti, kao i na njima utemeljenih diskriminatornih ponašanja, neumoljivo pomoći jedino širenju zaraze.“, konstatuje Šošić. „Iz straha da ne budu odbačeni, ljudi će kriti simptome. Drugim riječima, mogu se, jedino zato što se brinu za to šta će drugi misliti, ponašati na načine koji pogoduju širenju virusa na druge, a da i ne govorimo o tome kako time mogu naškoditi sebi, odlažući javljanje ljekaru i dalje ugrožavajući vlastito zdravlje.“
Šošić se osvrće i na problematiku stigmatizacije određenih kategorija bolesnika u svjetlu pandemije, naročito korisnika usluga službi za zaštitu mentalnog zdravlja. „Oni se i sami hronično nalaze u takvoj poziciji i u najnormalnijim uslovima su po pravilu među socijalno izolovanijim kategorijama stanovništva. Zatim, starije osobe koje imaju malo kontakata, čija je rodbina udaljena ili u nemogućnosti da dođe do njih.“, podsjeća Šošić na nekoliko ranjivih kategorija, koje su naročito pogođene ovom vanrednom situacijom.
„Zar ikome treba da se te ranjive osobe prije ili kasnije nađu u položaju dvostrukog odbacivanja od društva, samo zato što neko misli da bi mogli biti zaraženi? Ovo je vrijeme kad nam treba solidarnost, ali i ta solidarnost treba biti utemeljena na racionalnom.“, naglašava Šošić.
Jako bitan faktor jeste i to da nadležni objasne mjere, da znaju zašto određene stvari rade, jer ako ne ponude racionalno objasnjenje, ostavljaju mogućnost difuznih interpretacija, a to u ovoj situaciji nikako nije dobro. To je utiranje puta pojavi panike, stigmatizacija i diskriminacije.
„Ljude kojima je određena samoizolacija ili su se sami izolovali, osobe koje se prijavljuju sa simptomima novog virusa ne želimo imati u blizini, prozivaćemo im javno imena, komšiluk će ih nadgledati gdje su i šta su, prijavljivaće sumnjiva (ne)kretanja. Zašto to radimo, u čemu su ti ljudi pogriješili? Ovako je puno puta počelo u historiji, pa se taj proces nije više mogao zaustaviti. Radi toga, budite razumni i prihvatite da je (samo)izolacija uputa od nadležnih jednako kao i pranje ruku i držanje socijalne distance. A svi se možemo razboliti, pa čak i od COVID-19.“, naglašava za kraj Sandra Muratović.
