Linkovi

Priča iz Azovstala: Kako je bilo živjeti dva mjeseca u podzemnom bunkeru 


Tetjana Trocak je jedna od evakuisanih iz čeličane Azovstal u Marijupolju.

Tetjana Trocak je poslije dva mjeseca osjetila sunce na svojoj koži i vidjela nebo. Prethodni period je provela u bunkeru čeličane Azovstal sa još nekoliko stotina civila koji su tamo zarobljeni.

Jedna grupa od 100 evakuisanih iz čeličane uspjela je da stigne u grad Zaporožje, koji kontrolišu ukrajinske snage. Tetjana je bila među njima, sa svojim psom Dejzi. Gledala je okolo u čudu.

"Da pobjegnete i budete pod mirnim, plavim nebom. Pogledajte kako je vedro i sučano. Mislim da ćemo svi dobiti opekotine od sunca jer nismo dobijali vitamin D", rekla je pošto je provela prvu noć izvan bunkera. "Ali jako se brinem za civile i ranjene vojnike koji su tamo ostali."

Od 56 ljudi koji su ukupno bili sa njom u bunkeru, Tejtana kaže da zna da je samo njih 14 uspjelo da se do sada evakuiše.

Gradske vlasti Mariupolja kažu da je oko 200 civila i dalje u bunkerima Azovstala, među njima i 30-ero djece.

Kakav je bio život u Azovstalu?

Tetjana Trocak je radila u lokalnoj elektrani. Ispričala je da je njena porodica odlučila da se skloni u Azovstal pošto je granata pala blizu njihove kuće, odvalila im vrata i cijela kuća se tresla.

Pokupili su nekoliko ličnih stvari, posteljinu i premjestili se u podzemni bunker Azovstala. Hranu i vodu su dijelili sa drugim porodicama, a spavali su na improvizovanim krevetima od dasaka. Međutim, sve se jako brzo ubuđalo jer su podzemni bunkeri hladni i vlažni.

U martu se činilo da borbe i eksplozije dolaze sve bliže čeličani i grupa civila je počela da gubi nadu da će se uskoro vratiti kući.

"Kada je počelo žestoko granatiranje i udari blizu našeg skloništa, tresli smo se sjedeći na krevetima", ispričala je Tetjana i podsjetila se kako su svi u panici tražili nekakav izvor svjetla u bunkerima jer struje nije bilo.

Tetjana je, dok je govorila o tome kako je njena porodica preživljavala u bunkeru, bila smirena. Ipak, počela je da plače kada je pričala kako je ukrajinskog vojnika zamolila da ubije njenog starog psa, koji je bio slijep i nije mogao da izdrži u bunkeru.

Vojnik je odveo psa negdje i vratio se u suzama, rekla je Tetjana.

Radio je bio njihova jedina veza sa svijetom i u aprilu su čuli da se govori o tome da se pomogne zarobljenim civilima u Mariupolju.

"I to nam je dalo malo snage, osjećali smo da ćemo uskoro izaći i da će sve biti gotovo", rekla je Trocak.

Ali, kada je došao dan za evakuaciju, nije bilo mjesta za sve. Porodica Tetjane Trocak je uspjela da prođe u prvom talasu jer njena majka ima astmu.

"Bilo nam je jako neprijatno što smo išli među prvima", ispričala je.

Grupa civila se probijala kroz ruševine čeličane, u pratnji ukrajinskih vojnika. Bilo je toliko šuta, da je šetnja do autobusa trajala dva i po sata, umjesto 15 minuta.

"Prolazeći pored čeličane, vidjeli smo da je sve u plamenu i crni dim. Ne daj Bože da bacaju granate na bunkere gdje su civilli", rekla je Trocak.

Tetjana i njena porodica sada borave u hotelu koji je prenamijenjen za smještaj evakuisanih. Ipak, ne žele dugo da budu tu i zauzimaju prostor onima koji će se evakuisati iz Mariupolja i stići do Zaporožja.

"Ovdje je mirno, hvala Bogu ne čuju se eksplozije. I nadam se da više nikada nećemo čuti te zvukove, možda samo vatromet ili grmljavinu", kaže Trocak.

Komentari

XS
SM
MD
LG