„Amazonija su pluća planete“
Ovo je fraza koja se prečesto javljala u kontekstu požara u Amazoniji. Nažalost, poređenje je apsolutno netačno. Pluća su organ u kojem se vrši razmjena gasova, kisika i ugljičnog dioksida, dok se pravo disanje, proces suprotan od fotosinteze, odvija u svakoj ćeliji našeg organizma i organizma životinja, pa čak i biljaka. Fotosinteza je proces u kojem kisik nastaje kao nusprodukt niza vrlo komplikovanih biohemijskih reakcija u kaskadi. Ona započinje zahvaljujući jednostavnoj činjenici da foton Sunčeve svjetlosti praktično „izbaci“ jedan elektron iz atoma magnezijuma u hlorofilu biljaka i taj elektron započne čudesan proces. Amazonske prašume, kao uostalom i svi drugi šumski ekosistemi, uključujući niz drugih tipova tropskih šuma, mangrova, listopadnih i četinarskih šuma, kakve su tajge, jednostavno nisu „pluća“. Zaboravimo pod hitno ovu nesretnu konstrukciju.
„Amazonija proizvodi oko 20% svjetskog kisika“
Da, to je tačno. Međutim, šta to zapravo znači? Treba znati da biljke ne samo što oslobađaju kisik u fotosintezi, nego ga i troše u procesu disanja, noću. Naravno, omjer proizvedenog i potrošenog kisika nije jednak i ide u korist kisika koji se oslobodi, ali ne treba zamišljati kako biljke, pa tako ni one u Amazoniji, samo proizvode kisik.
Zapravo, najveći proizvođači kisika su marinski mikroorganizme, a po produktivnosti ih slijede višećelijske alge. Upravo su ovi organizmi i izmijenili atmosferu naše planete prije mnogo milijardi godina.
Ako je sve to tako, zašto su onda tropske šume, i naročito Amazonija, tako važne za nas? Zapravo, njihova vrijednost nije toliko u količini oslobođenog kisika, koliko u količini vezanog ugljika. Najvažnija stvar koja se dešava u procesu fotosinteze jeste to da se ugljik iz smjese zraka ugrađuje u organske molekule biljaka – u celulozu, šećere i niz signalnih molekula. Svo drvo koje vidimo zapravo je ugljični dioksid „otet“ iz atmosfere i „zaključan“ u biljnu građu. I što je biljka veća, kao što je to neko drvo, više ugljika veže. Manje ugljika u atmosferi za nas znači i manje utjecaja stakleničkih plinova na klimatske promjene. Ali, avaj – loženje drveta, truljenje iskrčenog drveta i potrošnjom fosilnih goriva mi zapravo vraćamo sav taj ugljični dioksid u atmosferu.
Ovo neće biti tragično za mikroorganizme i alge – oni su ovdje odavno i navikli su na visoke koncentracije ugljičnog dioksida. Međutim, škodiće nama. Nećemo se još ugušiti u takvoj atmosferi, ali izazivamo suše, poplave i činimo da neki dijelovi planete budu potpuno nepogodni za život. Glad usljed suša pokreće ekonomske lavine i sve više ljudi koji naseljavaju područja na koja klimatske promjene imaju najviše utjecaja će tražiti spas drugdje, bježeći od kriza i pokrećući rijeke migracija. Neke zemlje, poput Maldiva, nestaće usljed povećanja nivoa mora i oceana, a obale kakve znamo neće postojati. Konture naše planete biće izmijenjene.
Amazonske šume su visokoproduktivni ekosistemi sa jako izraženim biodiverzitetom, kao zapravo i svi šumski ekosistemi. Ekolozi ovakve ekosisteme zovu primarnim, za razliku od niskoproduktivnih ekosistema na kojima rastu korovi. Najveća zasluga Amazonije nije u proizvodnji kisika, nego u amortiziranju efekata klimatskih promjena i limitiranju povećanja koncentracije ugljičnog dioksida.
Ovo su najgori požari u Amazoniji dosad
Ne, ovo nipošto nije tačno. Radi se o tome da je situacija ove godine za oko 80% gora u odnosu na prethodnu godinu. U odnosu na deset godina unazad, ovo su najveći požari – zabilježeno je preko 83 000 požara samo na području Brazila, ne računajući požare u Boliviji, Peruu i drugim državama gdje se prostire Amazonija. Međutim, prema podacima brazilskog Nacionalnog instituta za istraživanje svemira (Instituto Nacional de Pesquisas Espaciais, INPE), koje prenosi BBC), 2010. je zabilježeno oko 125 000 požara, dok je taj broj 2005. i 2007. bio još veći za periode od 1. januara do 27. avgusta svake godine.
Gledano ne u broju požara, nego u emisiji ugljičnog dioksida, prema podacima INPE, za periode od 1. januara do 31 avgusta, situacija je slična: najveća emisija ovog gasa izmjerena je sredinom 2004. i iznosila je preko 400 megatona-ekvivalenta emisija ugljičnog dioksida. 2019. ova emisija je iznosila oko 200 megatona, a 2018. je bila ispod 100 megatona.
Da li ovo znači da situacija nije alarmantna, da ne trebamo roniti suze nad Amazonijom, jer je situacija zapravo bolja nego prosjek zadnjih 15 godina?
Naravno da ne. Požari, ali i drugi oblici deforestacije imaju kumulativan efekat. Iz godine u godinu, gubimo sve više površina produktivnih ekosistema, koji se sporije obnavljaju, bivaju zamijenjeni manje produktivnim zajednicama koje mogu fiksirati manje ugljičnog dioksida iz atmosfere.
Gubitkom ma i djelića Amazonije, niz rijetkih biljaka i životinja gubi dom i teritoriju ili bivaju živi spaljeni u jedinom domu za koji znaju.
Niti su požari u Brazilu jedini, niti su oni u Amazoniji najgori ove godine
Pored područja u Brazilu gdje se javljaju požari, ne treba zaboraviti da se Amazonija ne prostire samo na teritoriji Brazila. Zahvaćene su i Kolumbija, Bolivija, Venecuela, Peru Ekvator te još neke države.
Požari u tropskim šumana Afrike ove godine čak su i gori nego požari u Amazonu. Prema Weather Source Bloomberg), najgore je u Angoli, gdje je samo u periodu 22.-23 avgust 2019. zabilježeno preko 7000 požara. Situacija je strašna i u Demokratskoj Republici Kongo i Zambiji.
Pa ipak, pažnja medija je bila usmjerena uglavnom na Brazil, vjerovatno zbog dovođanja problema u politički kontekst situacije sa predsjednikom Brazila, Jairom Bolsonarom.
Međutim, predstavljanje ovih požara kao najgorih u istoriji bi moglo biti kontraproduktivno za shvatanje čitave tragedije. Uporno manipulisanje podacima koje se ponekad plasira u medijima, ali naročito putem društvenih mreža će jednom, kada bude debunkano, zapravo imati suprotan efekat, poput onog dječaka koji je stalno vikao da dolazi vuk i kada je vuk stvarno došao, niko mu nije vjerovao.
Već smo vidjeli kako se dijele slike „požara iz Amazonije“ sa životinjama koje drže svoje „mrtve“ mladunce ili fotografije uginulih životinja, međutim nigdje na ovim slikama nema potvrđeno da se zaista radi o slikama iz Amazonije od ove godine. Na nekima, iako tako piše, nisu mrtve životinje. Šokantni efekat i tuga su garant plasmana ovakvih slika iako neke od njih zapravo nisu bile iz Amazonije 2019. godine. Ipak, klik na podjelu je brža reakcija od zamornog i dosadnog procesa fact-checkinga.
Oni koji namjerno dijele ovakve sadržaje ili imaju skrivenu agendu povećanja dosega na društvenim mrežama ili ne shvataju da manipulacijom i poluistinama zapravo štete amazonskim šumama i čitavom procesu dizanja svijesti o težini problema.
Za Notre Dame je začas skupljena milijarda eura, a za Amazoniju niko ne daje novac
Zapravo, netačno. Mediji su u aprilu ove godine, nakon tragičnog požara, izvještavali o tome kako su najbogatije porodice obećale da će donirati stotine miliona eura i dolara u obnovu Notre-Dame u Parizu te kako je za obnovu potrebno oko 600 miliona eura. Međutim, oni koji su to obećali, obećanja nisu održali, a obnova će najviše ovisiti o samoj vladi. Od obećane jedne milijarde eura, u maju ove godine je bilo skupljeno svega oko 13 miliona eura.
Sa druge strane, članice G7 su ponudile pomoć od 22 miliona dolara za Amazoniju, ali je predsjednik Brazila Bolsonaro ovu pomoć odbio. Glumac Leonardo di Caprio je otvorio fondaciju i donirao 5 miliona dolara za borbu sa požarima u Amazonu dok organizacija Rainforest Trust sakuplja novac za nekoliko projekata konzervacije amazonskih prašuma, ali i drugih tropskih ekosistema širom svijeta.
Drugim riječima, stvari su malo drugačije od fejsbuk retorike: niti je za Notre-Dame skupljeno onoliko koliko prosječan konzument društvenih mreža misli, niti je tačno da nema donacija za Amazoniju ili volje svjetskih moćnika.
Centralni kompleks Amazonije se nalazi na UNESCO listi svjetskog naslijeđa, a 1991. je na listu uvrštena i Notre-Dame. Zapravo, ovo su jednako važna mjesta i trebalo bi nas jednako biti briga i za kulturno naslijeđe naše vrste- svjetsku kulturnu baštinu, kao i za Svjetsku prirodnu baštinu. Potpuno je suludo i ignorantski zanemarivati jedno ili reći da je jedno važnije od drugog.
Šumski požari su prirodni i dobri za šume
Kako za koje. Ne i za amazonsku prašumu. Recimo, eukaliptusove šume u Australiji se održavaju zahvaljujući požarima, koji prirodno izbijaju u toku sušnog perioda. Ove šume rastu brzo, ali gustoća lišća ne dozvoljava mladim biljkama da izrastu. Zbog velike količine volatilnih tj. lako hlapljivih i ujedino lako zapaljivih tvari u lišću eukaliptusa, povremeno dolazi do požara, ali ti događaji oslobađaju prostor za podmlađivanje šume.
No, tropske šume, naročito Amazonija, nisu evoluirale u ovom pravcu i njima požari ne donose nikakvu korist za novo rastinje i obnovu šume. One se i zovu tropske prašume i džungle baš zbog toga što su jako vlažne, sa svojih 1500 do 3000 mm padavina godišnje, i trebaju takve biti ili ih nema.
Šume ne „gore“. One su zapaljene
Kako požari nisu dio prirodnog ciklusa obnove šume u tropima, tako je potrebno uložiti dodatni napor da bi one gorile. Odnosno, potrebno ih je zapaliti. Seljaci u ovom području redovno pale određene dijelove šume kako bi „oslobodili“, zapravo oteli, dio zemlje od šume i bića koja žive u njoj. Oteta zemlja se nasađuje komercijalnim monokulturama ili koristi za uzgoj stoke.
Međutim, treba znati da je zemljište u Amazoniji jedno od najsiromašnijih na našoj planeti. Ovo tlo nije duboko niti je bogato hranljivim sastojcima. Zapravo, život u tropskoj šumi se odvija zahvaljujući iznimno efikasnoj reciklaži – sve što ugine, svako stablo koje padne, truli velikom brzinom zahvaljući klimi pogodnoj za život razgrađivača kakve su bakterije i gljive. Sve što umre u ovim šumama brzo da život drugim bićima. Jednom kada uništimo stabla koja su najveći izvor biomase, tada praktično presiječemo prirodni ciklus kruženja hranljivih tvari.
Bez jakog korijenja, tanki pokrov zemlje erodira usljed djelovanja rijeke, vjetra i drugih faktora i brzo osiromašuje. Zbog toga je nemoguće na duže periode uzgajati monokulturne plantaže bilo čega u ovom području. Zemlja se izjalovi te se nova područja moraju krčiti kako bi se uzgajala stoka, uljana palma ili nešto treće.
Naš mesožderski stil života je kriv za požare
Ovo i jeste i nije tačno. Ovako formulisano nije tačno, ali ako kažemo da je uzgoj stoke, naročito goveda, važan negativan faktor za amazonsku prašumu, onda govorimo istinu.
Početkom avgusta 2019. godine objavljen je UN-ov Izvještaj o klimatskim promjenama koji je bio rezultat rada Međuvladinog panela za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change - IPCC). U ovom Izvještaju je navedeno kako bu prehrana baziran na biljama mogla biti jedan od glavnih načina amortiziranja posljedica klimatskih promjena. Drugim riječima – trebamo jesti manje mesa, a više hrane biljnog porijekla.
Naravno, Izvještaj nije okoštao i nipošto ne osuđuje ishranu mesom ili govori kako u potpunosti trebamo prestati sa jedenjem mesa. Naime, trebamo razmišljati o tome kako su generacije prije nas imale meso tek za nedjeljni ručak, ili čak samo za goste te da nisu puno izvoljevali sa vrstom mesa. Jeli su sve, a koristili su i iznutrice. Danas smo mi probirači i ne želimo jesti određene komade mesa i želimo imati meso svaki dan na meniju. U velikim količinama. Pa ipak, načela zdrave prehrane kažu da bi nam povrće trebalo biti osnova, a meso tek „ukras“ na tanjiru.
Brazil je jedan od najvećih izvoznika govedine i kože na svijetu. Ova proizvodnja je odgovorna za oko 80% deforestacije regiona Amazonije i za oko 15% svjetske deforestacije. Jedan od najvećih uvoznika brazilske govedine je Kina, ali ovo meso dospijeva i na druga tržišta. I ne samo to – transport ogromne količine mesa na ogromne udaljenosti zahtijeva povećanu potrošnju goriva, što povećava ugljični otisak, odnosno globalnu emisiju ugljičnog dioksida. Avionski i brodski transport jesu efikasni, ali bismo trebali razmišljati o tome da ih racionalnije koristimo i izvučemo maksimum iz brzine transporta i količine robe i ljudi koju mogu prevesti.
I tu dolazimo do činjenice da ni insistiranje na „zdravim“, „supernamirnicama“ nije dobro za okoliš. Osim za uzgoj stoke, amazonske šume se krče i za uzgoj nekoliko biljnih kultura, posebice soje i uljane palme, ali i kafe i kakaa. Rast cijene soja u 2003. godini doveo je i do dodatnog pritiska na tropske šume i povećanje krčenja. Ova soja djelomice ide za potrebe proizvodnje stočne hrane te tako stočarstvo u ovom području indirektno ugrožava ove šume, a dijelom na takozvane „zdrave namirnice“ toliko popularne u recepturama organske i (naizgled) zdrave pomodarske ishrane. Također, transport ovih produkata na mjesta krajnje konzumacije je dodatni pritisak na planetu usljed emisija ugljičnog dioksida, kao, uostalom i sve ono što nije uzgajano lokalno.
Suštinski, ako su nam planeta i naša djeca bitni, trebali bismo smanjiti konzumaciju ne samo mesa, nego i svega onoga što ne dolazi iz naše blizine – uključujući tropsko voće, avokado, kafu, čokoladu te kozmetiku i dodatke prehrani koji sadrže ove sastojke.
Požari pogoršavaju klimatske promjene
Da. Svaki požar je reakcija burne oksidacije ugljika, koji se vezuje sa kisikom i tvori ugljični dioksid, uz nusprodukt otrovni ugljični monoksid ako sagorijevanje nije potpuno. Ovaj ugljični dioksid nema drugdje da ide nego u atmosferu, dižući onu čuvenu razinu emisije još više iznad tužnog praga od 400 ppm.
Umjesto da fiksiraju ugljični dioksid i zaključaju ga u obliku drveta, šume u požarima rade suprotno, kao da nam se svete za ubistvo. Ovaj novi ugljični dioksid ne ostaje tek tako na jednom mjestu, nego postaje dijelom cijele naše atmosfere i utječe na sve dijelove planeta tako što apsorbuje i emituje energiju koju zrači Sunce u infracrvenom spektru. Drugim riječima, zagrijava atmosferu.
Nama nije važno šta se događa u Amazoniji
Netačno. Efekti klimatskih promjena u kojima imaju udjela i ovi požari, kako smanjenom fiksacijom ugljičnog dioksida, tako i povećanjem emisija ovog gasa usljed požara, imaju utjecaja i na naše područje.
Stvari koje se dešavaju na jednom kraju planete imaju utjecaja na druge, sasvim udaljene dijelove. Ovaj efekat je poznat kao „Butterfly efekat“ prema priči unutar jednog predavanja američkog matematičara i meteorologa Edwarda Lorenza o tome kako treperenje krila leptira u Brazilu može izazvati tornada u Teksasu. Ovo je samo metafora toga kako na velikim skalama male promjene u nedeteminističkim sistemama, kakvi su ekosistemi, mogu dovesti do velikih efekata i katastrofa.
Ono što treba istaći kao jedan od problema u razumijevanju opsega ovog problema i reperkusija po naš region, jeste i činjenica da tropski ekosistemi nisu dovoljno dobro obrađeni u našem obrazovnom sistemu. Čak i kada se uče – u četvrtom razredu gimnazije, ove teme su obrađene izuzetno suhoparno. Sav sjaj i ljepota ekosistema tropskih šuma, njihove osobine, osobine biljaka, životinja, zemljišta i problematika konzervacije svedena je u nekoliko jadnih paragrafa koje je teško čitati, a još teže učiti. U nekim udžbenicima čak stoje i stari podaci o koncentraciji ugljičnog dioksida u atmosferi od oko 300 optimističnih ppm. Učenici u srednjim usmjerenim školama, ukoliko ih ova tema zaobiđe u osnovnim školama, nikada i ne čuju ništa o tropskim šumama i klimatskim promjenama.
Ukoliko kod roditelja i nastavnika ne postoji inicijativa da sa djecom gledaju dokumentarce kakvi su oni sa BBC ili Animal Planet i Discovery, teško da će učenici išta naučiti o ovim izuzetnim ekosistemima i imati rezon da shvate kakva tragedija se događa.
Područje Amazonije je dom za oko 10% svjetske bioraznolikosti i područje iz kojeg dolazi oko 15% vode u svjetski ocean. Preko 30 miliona ljudi živi u ovom području i ovisi od njega direktno, dok ostatak populacije ovisi indirektno.
