Slučaj narednika Roberta Balesa, optuženog za ubojstvo 17 afganistanskih civila, privukao je pažnju na načine na koje američka vojska dijagnosticira PTSP (post-traumatski stresni poremećaj) i na to kako tretira ozljede mozga i problem mentalnog zdravlja među njihovim pripadnicima. Bales je pretrpio ozljede mozga dok je služio u Iraku.
Za Willa Cooka povratak kući je bio jednako veliki izazov kao i odlazak u Irak. Liječnici vjeruju da taj 22-godišnjak, bivši specijalist američke vojske, pati od traumatske ozljede mozga zadobivene u eksploziji.
Izgubio je i dio noge i sada ima umjetnu.
Još uvijek prolazi kroz rehabilitaciju za ozljede mozga.
“Moje pamćenje nije bilo kao prije,” kaže Will Cook. “ Zadržavanje informacija je bilo teško. Kad sam pokušavao govoriti, nisam se uvijek mogao sjetiti pravih riječi.”
Will se žalio na anksioznost i teške glavobolje. Vojni su ga liječnici dijagnosticirali s post-traumatskim stresnim poremećajem. On sam znao je da je problem ležao negdje drugdje, da je bio fizičke prirode, da se radilo o nečemu što je promaklo liječnicima.
“Nisu mi predočili sve opcije. Mislim da se nisu dalje trudili jer mislili su da su problem odmah dijagnosticirali. Odlučili su – to je post-traumatski stresni poremećaj jer njihovo jedno skeniranje nije pokazalo traumatske ozljede mozga.
Dr. Stephen Xenakis, psihijatar i umirovljeni general američke vojske, koji sada vodi privatnu praksu – pažljivo je ispitao Willow slučaj, na način za koji, kako sam kaže, vojni liječnici ponekad nemaju vremena.
“U vojsci vlada jedna kultura, i s pravom, koja je potpuno fokusirana na vojnu misiju, što više ljudi u akciji, na ratištu.”
Slučaj narednika Balesa privukao je pažnju na vojnu bolnicu u njegovoj bazi, u saveznoj državi Washington. Ona je sad pod istragom nakon što je za stotine pripadnika baze povučena prvotna dijagnoza post-traumatskog stresnog poremećaja, odluka za koju kritičari kažu da je bila motivirana visokom cijenom liječenja mentalnih problema.
U vojsci tvrde da problem nije sistematičan.
Novac može biti faktor u donošenju odluka za način liječenja, kaže dr. Xenakis, ali mogu postojati i drugi razlozi – iskustvo, vrijeme provedeno s pacijentom i – puka sreća. “Da li to znači da je potrebno više senzitiviteta, da je možda bolje pogriješiti ako se previše dijagnosticira? Tim bi se pitanjem trebalo pozabaviti.”
Za Willa Cooka, više od 30 terapija hiperbaričnim kisikom znatno je promijenilo stvari.
“Nemam više glavobolje. Ne zvoni mi u ušima. Pamćenje mi se popravlja. Bolje zadržavam informacije. Bolje mi i lakše ide s riječima. Osjećaj tjeskobe puno je manji, mogu ga sam držati pod kontrolom.”
Will ne kani natrag na vojnu dužnost, planira dalje svoj život. Još samo prije nekoliko mjeseci nije se mogao sjetiti stvari kao što su telefonski brojevi. Sada se priprema za koledž.
