Linkovi

Pojava dječije paralize u New Yorku: nevakcinisani u riziku


Ova ilustracija iz 2014. iz američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti prikazuje česticu poliovirusa.

Nakon detekcije virusa polija (dječije paralize) u otpadnim vodama u New Yorku i Londonu te identifikacije jednog slučaja paralitičkog polija, zdravstveni autoriteti u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD pozivaju nevakcinisane žitelje, pogotovo ovih gradova, da se vakcinišu.

Državni zdravstveni dužnosnici New Yorka potvrdili su da je nevakcinisana odrasla osoba u okrugu Rockland, predgrađu New Yorka, dobila polio i imala paralizu. Dječja paraliza je naknadno otkrivena u kanalizaciji okruga Rockland i susjednog okruga Orange.

U izjavi državna povjerenica za zdravstvo dr. Mary T. Bassett izjavila je: „Otkrivanje poliovirusa u uzorcima otpadnih voda u New Yorku je alarmantno, ali ne i iznenađujuće. … Najbolji način da odrasli i djeca budu slobodni od dječje paralize je kroz sigurnost i učinkovitu imunizaciju.“

Soj kojim je zaražena nevakcinisana odrasla osoba genetički je povezan s uzorcima kanalizacije u okruzima Rockland i Orange. Nejasno je gdje je započeo lanac prenosa, ali zdravstveni dužnosnici rekli su da uzorci kanalizacije pokazuju da postoji lokalno širenje virusa u metropolitanskom području New Yorka.

U junu su u londonskoj kanalizaciji detektovani tragovi virusa dječije paralize, a sada se osim nevakcinisanim, vakcina protiv ove bolesti nudi kao buster i vakcinisanoj djeci, njih oko milion u dobi od 1 do 9 godina.

Šta treba znati o poliju

Poliomijelitis je zarazna virusna bolest koju izaziva jedan tip Enterovirusa poznat kao poliovirus (PV), a kolonizira crijeva. Prenosi se s čovjeka na čovjeka i to preko fekalno-oralne rute, ali i preko kontaminirane vode i hrane. Iako, kao većina Enterovirusa, kolonizira probavni sistem i tu se replicira, virus preko krvi i limfnog sistema napada nervni sistem i izaziva paralize.

Naziv „poliomijelitis“ je deriviran od dvije riječi grčkog porijekla: polio, u značenju „siv“ i „myelon“, u značenju „srž“ tj. kičmena moždina. Upravo dejstvo virusa na kičmenu moždinu i dovodi do paralize. Ako bolest zahvati mišiće važne za disanje, može doći do gušenja pacijenta. Prije otkrića vakcine protiv poliomijelitisa, osobe kod kojih je došlo do ovoga stavljane su u tzv. „čelična pluća“ – jednu vrstu respiratora koji je održavao disanje uprkos paralizi mišića. Nažalost, neki pacijenti su ostali ovisni o radu ovog uređaja.

Paul Alexander je kao dječak od pet godina dobio polio i ostao je ovisan o ovom aparatu. Rođen je 1946. godine, a u 6. godini je obolio i postao paraliziran od vrata naniže. On je posljednji čovjek koji živi na čeličnim plućima.

Jedna od 25 osoba koja se zarazi dječjom paralizom razvije virusni meningitis, a 1 od 200 će postati paralizirana. Većina ljudi koji se zaraze dječjom paralizom ne razviju simptome, a neki imaju simptome slične gripi, poput upale grla, vrućice, umora, mučnine i bolova u trbuhu. Za bolest nema lijeka, ali se može spriječiti vakcinacijom.

Dvije vrste vakcina protiv polija

U većini zemalja ova bolest je iskorijenjena, jer nema drugog domaćina osim čovjeka, a kampanje vakcinacije u prošlosti su bile uspješne. Međutim, postoji kao endemska bolest u Afganistanu i Pakistanu, a politička situacija i pandemija COVID-19 su otežali kampanju vakcinacije živim vacinama protiv dječije paralize u ovim zemljama.

Iako je bolest eradicirana u većini zemalja, pa tako i našoj te SAD i UK, u tim zemljama se daje inaktivna vakcina protiv polia (IPV) i to u sastavu multivalentnih vakcina.

U BiH ova vakcina se daje prvo u tri doze petovalentnom vakcinom Pentaxim, koja ujedino štiti od difterije, tetanusa, velikog kašlja, polija i hemofilusa tip B, dok se u mnogim drugim zemljama, poput Hrvatske, UK i SAD daje u okviru šetovalentne vakcine, koja, pored ovih bolesti, štiti i od hepatitisa B. Djeca se revakcinišu u drugoj godini i između 5. i 7. godine života.

U zemljama s endemskim poliomijelitisom daje se i oralna – živa vakcina protiv dječije paralize (OPV), koja se daje kao kapi. Kod nas u BiH ova vakcina se prestala davati.

Naučnici koji su zaslužni za stvaranje inaktivne i žive vakcine protiv ove opasne bolesti su američki naučnici Jonas Salk I(inaktivna) i Albert Sabin (živa).

Oralna vakcina protiv polija ima jednu manu: živi virus putem fecesa može dospjeti u kanalizaciju i prirodu i biti sposoban inficirati nevakcinisane indvidue, dok za vakcinisane nema opasnosti nakon što prođe period razvoja imunološkog odgovora (oko 15-tak dana).

Ovo, što se stručno naziva „osipanje“ („shedding“) vakcina je dobro poznata i opisana pojava. Zato se danas u zemljama bez kolanja divljeg virusa polija ova vakcina ne daje, a prije par godina vakcina je redizajnirana tako da ne sadrži soj virusa koji ima najviše tendenciju da se osipa i izaziva polio.

Virusi pronađeni u kanalizaciji su vakcinalni, ali to ne znači da su vakcine loše. Moguće je da se virus osipao od osoba nedavno vakcinisanih oralnom vakcinom, ali onda kada su visoki procenti vakcinisanosti inaktivnom vakcinom, ne dolazi do zaraze. Nažalost, obuhvati vakcinacijom su u padu i ako neko nije primio vakcinu protiv polija, to vjerovatno znači da nije zaštićen ni protiv difterije, tetanusa i drugih bolesti protiv koji ista vakcina štiti.

Vakcinalni obuhvati u BiH su u padu i u Federaciji BiH je svega 66.5% djece primilo treću dozu petovalentne vakcine, dok je u Republici Srpskoj situacija nešto bolja: 94.2% djece je primilo treću dozu ove vakcine. Ljekari pozivaju na vakcinaciju, s obzirom da se radi o teškoj i nelječivoj bolesti.

XS
SM
MD
LG