Naša planeta velikom brzinom gubi ogromne količine leda: radi se o 28 biliona tona u manje od 25 godina, pokazuje analiza, objavljena krajem januara u časopisu Cryosphere.
U ovoj studiji su naučnici koristili satelitska promatranja i računalne modele za procjenu globalnih trendova gubitka leda. Izračunali su da je od 1994. do 2017. planeta Zemlja izgubila 7.6 biliona tona arktičkog morskog leda, 6.5 biliona tona leda na Antarktiku i 6.1 biliona tona leda s planinskih glečera. Kombinovani ledeni pokrivači Grenlanda i Antarktika izgubili su dodatnih 6.3 biliona tona leda.
Gubitak leda na kopnu povećao je prosječnu globalnu razinu mora za gotovo 35 milimetara, procjenjuje tim koji stoji iza ove analize. Također, povećala se i godišnja stopa gubitka leda i to za 57% u poređeju sa stopom tokom 1990-ih.
Zašto bi nas, koji n živimo u arktičkom pojasu i nemamo planinske glečer ipak trebalo zanimati što se događa s ledenim pokrivačem? Po principu „Butterfly efekta“, sve pojave na planeti su povezane i promjene na jednom kraju svijeta imaju utjecaj i na druge dijelove.
Sve ovo ima dubokosežne posljedice na živi svijet ekosistem polarnog pojasa. Prema radu, objavljenom u julu u Nature Climate Change, nedostatak leda utječe na preživljavanje polarnih medvjeda (Ursus maritimus).
Ove životinje koje toliko volimo, ovise o ledu kako bi lovili tuljane. Procjene ove studije, koju su vodili Péter K. Molnár s Univerziteta Scarborough u Torontu i Cecilia M. Bitz, s Univerziteta Washington u Seattleu, kažu da bi ova vrsta mogla nestati za svega 80 godina. Duži periodi izgladnjivanja, usljed dužiš perioda bez leda, već sada negativno utječu na populacije polarnih medvjeda duž polarnog pojasa. Sve više je izgladnjelih životinja koje nemaju dovoljno snage i umiru iscrpljene od gladi.
"Vrlo je mala šansa da polarni medvjedi opstanu bilo gdje u svijetu, osim možda na vrlo visokim geografskim širinama Arktika u jednoj maloj podpopulaciji, ako nastavimo poticati klimatske promjene uobičajenim razinama emisija", kaže Peter Molnar. Međutim, prema modelu umjerenih emisija stakleničkih plinova kakv je ugljični dioksid, nade za ovu vrstu ima.
Ovo nije kraj lošim vijestima iz polarnog pojasa. Studije ukazuju na to da bi klimatske promjene utjecale na topljenje permafrosta i da bi to dovelo do oslobađanja dodatne količine stakleničkih plinova koji su bili zarobljeni u permfrostu.
Permafrost je naziv za sloj zaleđenog zemljišta u polarnim regionima Arktika i Antarktika, koji ostaje zaleđen cijelu godinu, u nekim slučajevima, taj sloj je stoljećima zaleđen. Jako je važan za dinamiku ekosistema i regulaciju klime jer pohranjuje dvostruko više ugljičnog dioksida nego što ga ima u atmosferi.
Ključno je razumjeti kako klimatske promjene rade po principu pozitivne povratne sprege, kao „domino efekt“: više ugljičnog dioksida u atmosferi znači više zagrijavanja, a više zagrijavanja znači otapanje permafrosta koji će tako osloboditi još više ugljičnog dioksida koji će još više utjecati na klimatske promjene.
Zaključci internacionalnog tima naučnika je i da s većim otapanjem permafrosta sve je više korijena biljaka izloženo mikroorganizmima koji zauzvrat emituju više ugljičnog dioksida. Rizosfera – što je naziv za sloj korijenja u zemljištu – usljed topljenja permafrosta prodire dublje u tlo i pobuđuje mikroorganizme koji kroz svoje životne procese oslobađaju ugljični dioksid. Ove emisije ugljičnog dioksida nisu nešto na što smo prije računali. Došlo bi do nastavka nekada ledom zaustavljenog procesa truljenja, u kojem se oslobađa ugljični dioksid. Naučnici su utvrdili da bi fenomen mogao do 2100. godine dodati čak 40 milijardi tona ugljika u atmosferu.
Ovo nije sve: u permafrostu se ne nalazi samo korijenje biljaka, nego i organski ostaci biljaka iz prethodnih sezona. Usljed otapanja ovog zaleđenog sloja, mikroorganizmi bi djelovali na sav taj materijal koji bi počeo truliti. Naučnici već godinama upozoravaju da bi se ovo moglo desiti i da bi utjecaj klimatskih promjena na permafrost imao odraza na cijeli svijet. Postoje procjene koje kažu i da bi topljenje permafrosta dovelo do oslobađanja davno zaleđenih patogena.
Naučnici su procijenili da globalne emisije moraju padati za 7.6% svake godine tokom sljedećih 10 godina kako bi se postigao cilj od 1.5 ° C iz Pariškog sporazuma. Međutim, Pariški sporazum nije računao na ovako velike efekte emisija iz permafrosta te autori ove studije smataju kako bi antropogene emisije ugljičnog dioksida koje čovječanstvo sebi može dozvoliti trebale biti još niže, odnosno restrikcije emisija bi trebale biti još strožije.
Da bismo zadržali globalno zagrijavanje ispod praga od 1.5 °C, naučnici su procijenili da moramo smanjiti emisiju ovog gasa na 200 milijardi tona, a trenutno se odmrzavanjem permafrosta oslobađa novih 50 do 100 milijardi tona.
