Među njima je i fotograf Paul Gillespie.
"Sjedio sam za svojim kompjuterom i začuo glasnu lomljavu, glasan pucanj, a potom i zvuk razbijenog stakla. Bio je to on i pucao je na ulazna vrata", prisjeća se za Glas Amerike fotograf Gillespie.
U svom tom haosu, uz rotaciona svjetla, žute policijske trake i dolazak hitnih službi, novinari Gazzete su se okupili oko prikolice koleginog kamioneta i počeli da izvještavaju.
U julu 2021. godine, napadač koji je rekao da je bio uznemiren zbog načina na koji je list pisao o njemu, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistava. Ali za Gillespija, sjećanja su i dalje živa.
"Kada se osjećam jako loše, čini mi se kao da samo čekam da umrem, kao da čekam da me sustigne ono što mi se trebalo dogoditi tog dana", kaže Gillespie.
Dart centar za novinarstvo i traumu na Columbia univerzitetu u New Yorku navodi da je 80% novinara bilo izloženo nekoj vrsti traumatičnih događaja koji imaju veze sa poslom. Organizacije kao što je Grupa za praćenje slobode medija u Americi (U.S. Press Freedom Tracker) bilježe stotine prijetnji i napada na novinare.
Za Gillespija, pucnjava je događaj koji njegov privatni i poslovni život razdvaja na dva dijela:
"Postanem nervozan u smislu odlaska na neke događaje. I dugo vremena nakon pucnjave, čak i sada, dva puta razmisle prije nego me pošalju na bdijenje ili nešto slično za osobu koja je upucana. Jer ovdje, kad god neko spomene nasilje oružjem, uvijek govore o Capital Gazzeti.”
Njegova bivša koleginica Rachael Pacella je također preživjela napad. Kao novinarka, pokrivala je teme iz obrazovanja, pristup javnom zemljištu i smrtovnice za djecu.
"Nisam sebe vidjela da radim ništa drugo", kaže Pacella.
Na dan pucnjave, ona je bila u redakciji. Taj događaj je promijenio njen život. Pacella je tek nedavno prestala raditi za Capital Gazzetu, nakon što je prešla u komunikacije. To iskustvo ju je navelo da počne razmišljati o bezbjednosti novinara u Sjedinjenim Državama.
"S obzirom da se puno više radi na daljinu, pretpostavljam da više ne postoji neka centralna meta, ali brinem se o tome kako novinari mogu da ostanu bezbjedni u vlastitom domu, bez bilo kakve podrške i resursa od drugih ljudi", navodi Pacella.
U Anapolisu, Spomenik čuvarima Prvog amandmana odaje počast članovima redakcije koji su tog dana izgubili živote.
Gillespie čini to isto, putem izložbe.
"Ono što je sjajno sa mojim projektom, koji je svuda oko nas, jeste što sam razgovarao sa svim tim ljudima dok smo snimali ove fotografije. Oni bi došli u moj studio i sat, sat i po, imali bismo ono što smatram za kratke terapeutske sesije, među nama", kaže Gilespi.
Ideju je dobio kada je i sam imao poteškoće. Ali dokumentani film o fotografu kojem se divio dao mu je inspiraciju.
"Razmišljao sam da želim to da probam. Oslobodio sam prostor u svom podrumu i pretvorio ga u studio", navodi Gillespie. "Pomislio sam - koga bih mogao fotografisati? A onda sam rekao – svoju porodicu iz Capital Gazzete."
Gillespie je poslednji fotograf u Gazzeti koji je tu bio i u vrijeme napada 2018. godine. I dalje ide na zadatke, te je posvećen lokalnom novinarstvu.
"Mi nismo neprijatelji naroda. Mi smo vaše komšije. Mi smo vaši sinovi, vaše kćerke, vaši roditelji", kaže Gillespie.
