Šta je PISA?
PISA je jedno od najpoznatijih oblika testiranja učenika i nikako ne predstavlja neki oblik takmičenja zemalja, kako se to ponekad pokušava predstavljati. Tu nema gubitnika ili pobjednika, osvojenog prvog, drugog ili trećeg mjesta. Ali, gubitnici itekako postoje, a to su one samo zemlje koje nisu uspjele revidirati svoje obrazovne programe tako pruže učenicima – budućim nosiocima ekonomske snage te zemlje – dobar start i znanja relevantna za moderno doba. To su one zemlje koje se ne osvrću na preporuke, na iskustva drugih zemalja i čije institucije uporno tvrde kako je baš njihov obrazovni sistem dobar.
Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokrenula je 1997. godine program PISA, koji procjenjuje sposobnost 15‑godišnjaka u području čitanja, matematike i prirodnih nauka te mjeri vještine učenika u primjeni onoga što su naučili u školi na situacije iz stvarnoga života. Taj čuveni akronim PISA dolazi od Programme for International Student Assessment, odnosno Međunarodni program procjene učeničkih postignuća i pruža uvid u obrazovne politike i prakse te pomaže u praćenju trendova u stjecanju znanja i vještina učenika u različitim zemljama i u različitim demografskim podgrupama u svakoj zemlji. Suštinski, PISA testiranjem se ne testiraju ni učenici ni nastavnici ni pojedinačne škole, nego cjelokupni sistem, uključujući i obrazovni sektor.
Cilj PISA je uočiti slabosti u obrazovnom sistemu i reagovati, dati određene preporuke vladama zemalja kako bi se ove slabosti otklonile i obrazovanje unaprijedilo. OECD prepoznaje obrazovanje kao jedan od ključnih faktora društvenog i privrednog napretka. Naime, PISA daje podatke i o nekim socioekonomskim činiocima, jako važnim za razvoj zemlje, poput, primjerice, pravednosti sistema obrazovanja. Praktično, daje matematičke podatke koji mogu biti osnova za predikcije šta će se događati sa ekonomijom neke zemlje.
Vrlo je važno objasniti bar jedan od faktora zašto se testiranje provodi među 15-godišnjacima. Preciznije, radi s o učenicima starosti između 15 godina i tri mjeseca i 16 godina i dva mjeseca. Kod nas u BiH, to su učenici koji ili završavaju 9. razred osnovne škole ili su u 1. razredu srednjih škola.
Neki od njih će tražiti posao nakon završene srednje škole, za 4-5 godina, a neki će krenuti na fakultete i po završetku studija tražiti posao. Ali, to znači da će za desetak godina oni tražiti posao ili biti zaposleni, a za još neko vrijeme postati i glavni zamajac privrede neke zemlje. Oni će za 15-tak godina biti tridesetogodišnjaci, nadajmo se sretno zaposleni, iz čijih će se bruto plata izdvajati različiti doprinosi – od onih za vode, šume, do onih za socijalno i penziono osiguranje. Iz njihovih poreza na dobit, akciza koje budu plaćali i poreza na dodanu vrijednost koje će plaćati prilikom kupovine bilo kojeg proizvoda, puniće se budžet neke zemlje, a iz njega bi se trebalo preraspoređivati za školstvo, zdravstvo, te uposlenicima u državnoj administraciji kao i inim drugim budžetskim korisnicima, kakvi su, primjerici poslanici u skupštinama, osobe koje donose neke odluke. Treba dodati i to da je postotak 15‑godišnjaka koji su postigli barem minimalne razine znanja u čitanju i matematici važan indikator za praćenje napretka zemalja u postizanju cilja cilja 4 UN-ovih Ciljeva održivog razvoja (Cilj 4 je „Kvalitetno obrazovanje“).
Sada, PISA testiranje ima mnogo više smisla. Vezano je za tržišnu ekonomiju, a ona ovisi o sposobnostima i obrazovanosti ljudi, najjednostavnije rečeno. Veće kompetencije, veća usaglašenost sa pritiscima modernog doba, fleksibilnost, sposobnost pojedinaca u baratanju informacijama koje praktično zagušuju egzistenciju, stvarajući od nje splet refleksa potrebnih za preživljavanja u jednoj takvoj džungli – sve to znači i stabilniju ekonomiju. Praktično, ovo je OECD-ov lakmus-papir za potencijal investiranja: one zemlje koje imaju bolji rezultat na PISA tesiranju, na nivou OECD-ovog prosjeka, iznad ili malo ispod će biti i dobre i stabilne zone za investiranje.
Kako smo prošli?
U PISA 2018 testiranju učestvovalo je oko 600 000 učenika iz 79 zemalja, uzorak koji je predstavljao oko 39 miliona. Sam uzorak za svaku pojedinu zemlju se pažljivo bira i ne može doći do toga da neka zemlja u uzorku da svoje najbolje učenike, pa bude bolja na testiranju. Uzorak jedne zemlje bi trebao predstaviti i one najbolje i one prosječne i one ispod prosjeka i one iz dobrostojećih porodica i one koji dolaze iz porodica slabijeg socio-ekonomskog stanja, i one učenike koji dolaze iz ruralnih sredina, i one iz urbanih sredina. PISA se 2018. godine prvi put provela u BiH i njeni rezultati predstavljaju početno stanje, nultu tačku, prema kojoj će se mjeriti progres ili nazadovanje.
U BiH je u ovom testiranju učestvovalo 6.480 učenika uz ravnomjeran odnos dječaka i djevojčica (3148 djevojčica i 3332 dječaka) iz 213 osnovnih i srednjih škola iz BiH, a istraživanje je provela Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO). Prema Izvještaju o PISA 2018 BiH , U Bosni i Hercegovini prosječno postignuće u matematici je 406 bodova, u čitanju 403, a u prirodnim naukama 398 bodova, što je znatno ispod OECD prosjeka.
Razlika prosjeka postignuća u Bosni i Hercegovini u matematici prema OECD prosjeku je 83 boda, u čitanju 85 bodova, a u prirodnim naukama 91 bod. Inače, 30 bodova na ovom istraživanju se računa kao ekvivalent jedne školske godine, pa bi to značilo kako su prosječni bosanskohercegovački 15-godišnjaci u vrijeme testiranja po postignućima bili na na nivou 12-godišnjaka OECD prosjeka. Probajmo te razlike ovako objasniti: prosječno postiguće ispitanika u Češkoj na ovom testiranju je 490 bodova u čitalačkoj pismenosti, 499 u matematici i 497 iz prirodnih nauka. Češka je 25. na rang-listi, nešto malo iznad OECD prosjeka, dok je BiH na 62. mjestu. Dakle, prosječan učenik iz BiH postiže 80-90 bodova manje nego njegov vršnjak iz Češke, odnosno, njegova funkcionalna pismenost, matematička i naučna pismenost su na nivou oko tri godinje manje u odnosu na učenike iz Češke.
Funkcionalna (ne)pismenost
Ovdje dolazimo do termina „funkcionalna pismenost“, koji mnogi pogrešno tumače i izjednačavaju sa pismenošću ili informatičkom pismenošću. Istraživanje je pokazalo je da je svaki drugi učenik u BiH funkcionalno nepismen i najveća razlika između BiH i OECD prosjeka je u naučnoj pismenosti, možda zbog toga što predmeti Hemija, Biologija i Fizika nisu zahvaćeni eksternom maturom, a maternji jezik i matematika jesu, pa učenici više vremena i truda posvete maternjem i matematici. Funkcionalna pismenost je zapravo sposobnost razumijevanja pročitanog, sposobnost razlikovanja mišljenja od činjenice, sposobnost izvođenja zaključka iz mase podataka koji su pročitani, stvaranja korelacija i analogija. Najviši nivoi funkcionalne pismenosti podrazumijevaju shvatanje dubinskog značenje pročitanog teksta, ono što nije rečeno „crno na bijelo“ – ono što mi zovemo „čitanje između redova“.
I tu dolazimo do onog tragičnog, poražavajućeg zaključka, šamara u lice svima onima koji tvrde da je kod nas dobro i da nam je obrazovni sistem i sistem uopšte dobar – prosječan učenik iz BiH umije čitati, zna slova, ali ne razumije esenciju pročitanog.
Minimalni nivo postignuća ne dostiže oko 58% učenika u matematici, 54% u čitanju, a u prirodnim naukama 57%, dok je OECD prosjek: 24% učenika u matematici, 23% u čitanju i 22% u prirodnim naukama. Tek oko oko 8% učenika u BiH ima postignuća iznad razine 3 u svim trima područjima. To je i dobrim dijelom posljedica toga što se kod nas učenje često svodi na repetitivni nivo, puko ponavljanje, vrlo često doslovno, onoga što je pročitano, bez razvoja interpretacije teksta. Ponekad, tu su i nastavnici tzv. „diktatori u učionicama“ koji insistiraju upravo na tome da im učenici izdeklamuju pročitani tekst, kako iz knjiga, tako i onaj koji su sami nastavnici prethodno diktirali. Ponekad se nastavni proces svodi upravo na to diktiranje, što je nezamislivo, praktično tiranski i bespotreban proces koji ne daje rezultate.
Upravo je taj problem sa funkcionalnom (ne)pismenošću ono što u krajnjoj liniji dovodi do toga da odrasli ljudi nisu u stanju čitati kompleksne tekstove, podložni su propagandi, pseudonauci, šarlatanstvu nepovjerenju u vakcine, vjerovanju lažnim vijestima i spinovima.
Kada tome dodamo i problem o kojem se malo priča – utjecaj političkih stranaka na škole, fenomenu o kojem je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) pisao i dokazao njegovo postojanje još 2016. godine, jasno je da ni napredak u rangiranju neće doći preko noći, pogotovo ne 2021. godine, kada bismo trebali učestovovati u narednom PISA testiranju.
Da li su problem petnaestogodišnjaci?
Možda bi se našao neko dovoljno kuražan i površan da ustvrdi kako su ovo tek rezultati testiranja petnaestogodišnjaka, moderne generacije „koja samo u bulji u mobitele i ništa ne čita“ te da bi rezultati onih koji su se školovali po starijim programima bili bolji. Međutim, jednostavno, nije tako. Rezultati nedavno provedene ankete naučne pismenosti na platformi U-Report koreliraju sa onim što se pokazalo u PISA2018 testiranju. U-Report je platforma koju je razvio UNICEF, a služi za poboljšanje angažmana građana, naročito mladih. Anketa je pokazala kako je naučna pismenost u BiH na nezavidnom nivou u svim dobnim skupinama (0-14, 15-19, 20-24, 25-30, 31-34 i 35+) koje su učestovale.
Manje od polovine ispitanika je ovdje tačno odgovorilo kako se i Sunce kreće (njih 47%, ostali su ubijeđeni da se Sunce ne kreće), imamo oko 10% ispitanika koji smatraju kako je Zemlja stara svega nekoliko hiljada godina i taj procenat je prevelik, a 20% misli kako su ljudi nastali od čimpanzi, što je očigledno posljedica nedovoljne nastave i prelijetanja preko gradiva o evoluciji.
Također, više od trećine ispitanika (37%) je ubijeđeno kako antibioticima možemo liječiti i virusne i bakterijske infekcije, a ova zabluda je jedan od razloga širenja antibiotik-rezistentnih sojeva bakterija, koji su praktično kuga modernog doba i istinska opasnost po ljudsku civilizaciju. Tek nešto iznad polovine ispitanika (54%) zna kako neki virusi mogu izazvati rak, dok ostatak ili nije siguran u odgovor ili smatra kako virusi ne izazivaju rak.
Sve ovo pokazuje da način na koji smo školovani decenijama ne daje dobre rezultate i kako obrazovanost, pa i zapošljivost i funkcionalna pismenost pojedinca ovise ponajmanje o sistemu, a mnogo više o podršci u porodici, ekonomskom statusu porodice, broju knjiga koju porodica ima u kući i individualnim naporima, željom za znanjem i radoznalošću.
Gdje je problem i šta uraditi?
Vrlo je lako reći „hajmo pogledati kako to rade druge zemlje, one zemlje koje su visoko na rang-listi, poput Finske ili Estonije“. Međutim, prosti copy-paste sistem nije primjenljiv. Neke stvari iz estonskog primjera, jer se radi o zemlji koja nema enormno visok budžet za obrazovanje, nego izvlači najbolje iz onoga što ima, a na listi testiranja se našla na 5. mjestu, jesu dobre prakse i primljenljive su možda i kod nas. Recimo, ovdje se ističe model podsticanja nastavnika finansijski, privlačenje najboljih studenata da budu nastavnici, sloboda nastavnika da odaberu svoj pristup, umjesto skučenosti nekom tačno određenom formom.
Također, disciplina u nastavi i smanjenje izostajanja sa časova su neki od indikatora koji se vezuju za bolji uspjeh učenika na PISA. Pa ipak, mi ne bismo mogli primijeniti kineske i singapurske modele discipline, pa čak ni kopirati neke prakse iz Finske. Neke zemlje su to već pokušale i nije imalo efekta. Zapravo, otkriti ono što ima efekta u određenoj zemlji na pojedinačnim primjerima, na regijama i školama koje su imale nešto viši rezultat je ključ prvih koraka poboljšanja.
U školama ruralnih sredina u BiH, minimalnu razina postignuća u matematici ne dostiže oko 70% učenika, u čitanju oko 68%, a u prirodnim naukama oko 70% učenika. Učenici gimnazija su nešto bolji od učenika ostalih obrazonih programa. Također, učenici povoljnog socioekonomskog statusa (SES) u odnosu na učenike nepovoljnog SES-a imaju bolja postignuća u svim trima područjima. U matematici razlika je 63 boda, u čitanju 58, a u prirodnim naukama 54 boda.
Recimo, trebamo utvrditi zašto su djevojčice u prosjeku bile bolje za oko 30 bodova od dječaka i vidjeti šta bi mogao biti uzrok toga. Ili zašto djeca koja pohađaju gimnazije imaju bolje rezultate. Jedna od mjera jeste i poboljšanje socioekonomskog položaja porodica, posebice u ruralnim sredinama jer je to usko povezano sa uspjehom učenika.
Kako se može stimulirati nastavnike, a da to nije puko povećanje plate na osnovu povećanja obima posla i obaveza? Šta to nastavnike čini sretnijima i zadovoljnijima? Da li naši nastavnici imaju dovoljno slobodnog vremena ili se kreću između nastave, ispitivanja 500 učenika i sjednica nastavničkog vijeća, pisanja planova, bez dovoljno vremena za sebe, u situaciju u kojoj su na pragu burnouta? Da li takvi nastavnici mogu dati najbolje djeci? Zašto osobe koje su sposobne prenijeti znanje učenicima na zanimljiv način nisu u učionicama – da li je to zbog korupcije i nepotizma u sistemu, da li zato što ne ispunjavaju formu ili im rad u školi nije stimulativan jer bi se osjetili ušančenima?
Dok ne odgovorimo na ova i još desetke pitanja i nakon toga ne nađemo način da amortiziramo problem, dotle se nećemo ni za jotu pomjeriti na rang listi, nećemo biti interesatni za investicije i slaćemo radnike u druge zemlje uz puko lamentiranje kako nam mladi odlaze i kako ovdje nema života.
