Započeti novi život u nekoj zemlji kao izbjeglica ponekad može biti poput slijetanja na drugi planet. Privići se na drugačiji svakodnevni život nije lako, kao ni suočiti se s izazovima koje predstavlja traženje novog posla. Jedan program na američkom Sjeverozapadu ima za cilj olakšati izbjeglicama prijelaz u drugu zemlju i omogućiti im da u novoj zemlji ‘puste korijenje’ – doslovce – kroz poljoprivredu.
Prije nekoliko godina, jedan mali komad zemlje u jugoistočnom Portlandu, savezna država Oregon, bio je napušten. Danas je to farma s gusto zasađenim usjevima. U jednom uglu sazrijevaju rajčice, u drugom krastavci. No, David Beller, koordinator farme, nije zadovoljan rezultatima.
Farmeri s kojima David Beller radi izbjeglice su iz Butana, male zemlje u himalajskom gorju, na južnoj kineskoj granici. U Portland su stigli prije dvije godine. Pohađaju program poljoprivredne obuke pri organizaciji MercyCorps Northwest koja se bavi međunarodnim razvojem. John Haines zadužen je za njihov lokalni odsjek, koji pomaže izbjeglicama smještenim na području država Washington i Oregon: “Počeli smo raditi na angažiranju izbjeglica u urbanoj poljoprivredi 2004. godine. Smatramo da hrana povezuje ljude, a ovdje vlada sve veće zanimanje za lokalno uzgojeno voće i povrće. Vidjeli smo da za to postoji i motivacija kod izbjeglica te da su neki već imali iskustva u obrađivanju zemlje”.
Ideja o malim urbanim farmama koje donose dodatni prihod domaćinstvima pored njih, danas je dio programa za preseljenje izbjeglica diljem Sjedinjenih Država. Primjerice, narodu Bantu iz Somalije dodijeljene su farme u mjestu Boise u državi Idaho, a izbjeglice iz Burundija uzgajaju usjeve u Seattleu, u državi Washington. Kad se Bal Tiwari iz izbjegličkog logora u Nepalu preselio u Portland, radovao se što će ponovno moći obrađivati zemlju. Prije toga nije niti znao da Amerika ima farme. Međutim, postati američkim farmerom još uvijek predstavlja veliku prilagodbu za izbjeglice. Kao prvo, vrlo malo govore engleski i često imaju tek nekoliko završenih razreda osnovne škole. To ih u tečajevima ograničava u korištenju materijala. Osim toga, na farmama u svojim matičnim zemljama, uzgajali su voće i povrće u minimalnim količinama, tek da bi prehranili obitelj. No, u Americi se od njih očekuje da uzgajaju usjeve na gusto zasađenim urbanim parcelama kako bi urod bio što veći i profitabilniji, kaže David Beller: “Na primjer, oni žele posaditi grah s puno većim proredima. Uvjereni su da je to najbolji način sadnje graha jer će se lakše brati i biti bolje kvalitete. A ja sam uvjeren da je pravilno upravo ono suprotno”.
Izbjeglice se ne podučava samo obradi zemlje. Organizcija MercyCorps također ih obrazuje kako ocijeniti kvalitetu njihovih usjeva za prodaju na američkom tržištu te kako ih upakirati da se ne oštete. Rezultati njihovog truda već su vidljivi: većina farmi daje dovoljno povrća za prodaju na lokalnim tržnicama, za nekoliko restorana i za one koji su se pretplatili na redovitu dostavu voća i povrća s tih farmi. Direktor John Haines kaže da se ne radi samo o ekonomskoj koristi: “Izbjeglice smo na taj način povezali sa širom zajednicom. Nije im više problem putovati autobusom na drugi kraj grada niti prodavati svoje proizvode na tržnici. Shvatili smo da obrada zemlje za njih nije samo način da prehrane svoje obitelji i nešto zarade, već i da premoste društvenu izolaciju”.
Međutim, izbjeglice iz Nepala kažu da neke vrste povrća nemaju isti okus kao u njihovoj zemlji. Rajčice su, na primjer, tamo kisele, dok je njihov okus u Sjedinjenim Državama puno slađi. Stoga se nadaju da će jednog dana moći nabaviti sjeme za nepalske rajčice i grah i uspjeti ih uzgojiti na američkom Sjeverozapadu.