Jedna od poznatih teorija zavjera tvrdi kako Amerikanci nikada nisu došli na mjesec ili da jesu, ali su snimci prvog slijetanja fabricirani. Grupa ljudi koji tvrdi nešto ovako je mala, ali perzistentna i ova teorija zavjere ima vjerne poklonike. Tačno je da je slijetanje na Mjesec bio proizvod hladnoratovskih političkih težnji u svemirskoj utrci i da ovaj ogroman projekat – program Apollo – nije nastao samo iz naučne radoznalosti i ljubavi prema istraživanju, ali se slijetanje dogodilo i nije fabricirano u holivudskim studijima.
Tvrdnju je među prvima iznio 1976. godine Bill Kaysing u knjizi „Nikada nismo otišli na Mjesec: američka prevara od trideset milijardi dolara“. Neki tvrde da je ova knjiga naručena kao satira, ali da je Kaysing otišao predaleko te knjigu izdavač nije htio objaviti. Poslije će Kaysing tvrditi da je izdavač bio u dosluhu sa NASA, te da mu je rukopis cenzurisan te će knjigu objaviti kao „samizdat“ i slavu steći na formiranju mita da je objavio nešto što establišmentu nije odgovaralo.
Neke od teorija zavjere priznaju da se slijetanje dogodilo, ali da su fotografije prepravljane i namještene kako bi se prikrilo postojanja baza vanzemaljaca na Mjesecu. Neke idu do tog nivoa suludosti da tvrde kako su na Mjesecu smješteni nacisti koji se kriju.
Postoji nekoliko stvari na koje teoretičari zavjere skreću pažnju kao „dokaz“ tvrdnje da slijetanja na Mjesec nikada nije bilo.
- Nema zvijezda na snimku
Da, na snimku se ne vide zvijezde. Ali probajte ih uslikati običnim mobitelom ili nekim slabijim fotoaparatom i na tim fotografijama zvijezde također neće biti vidljive. Zvijezde se mogu snimiti samo visokokvalitetnim aparatima i kamerama. To je zato što do nas od dalekih zvijezda dolazi samo slab trag emitovane svjetlosti i zbog toga ih ne možemo vidjeti za dana. Ljudskom oku potrebno je nekoliko minuta do sat vremena da se prilagodi gledanju svih zvijezda na nebu, čak i u čistoj noći s malo svjetlosnog onečišćenja, jer je našoj mrežnjači i šarenici potrebno vrijeme da se prilagode uslovima smanjene svjetlosti. Zapravo, kada tek pogledamo zvjezdano nebo, mi vidimo tek najsjajnije zvijezde, a poslije, kada se oko malo prilagodi, uspijevamo vidjeti još neke zvijezde koje u prvom trenutku nismo vidjeli. Dodajmo i to da je kvalitet kamera toga doba bio daleko slabiji i postaje jasno zašto se zvijezde ne vide.
- Zastava se vijori
Ovo teoretičari zavjera smatraju za jedan od krunskih dokaza da je slijetanje snimano negdje na Zemlji, jer samo tu postoji zrak koji će izazvati vijorenje zastava. Zapravo, to je više dokaz postojanja vakuuma, pa zato zastava ne pada i ne umiruje se. Zastava se ne vijori, nego stoji, lebdi bez pomjeranja, što se može i vidjeti ako se pogleda gif snimka gdje je jasno da nema pokreta zastave izmeću dva frejma.
- Sjene u različitim smjerovima
Da, na slikama sa Mjeseca se zaista vidi različit smjer određenih sjena i to teoretičari zavjera tvrde da je to dokaz da je korišteno nekoliko izvora svjetla. Na Mjesecu bi jedini izvor svjetla bilo Sunce i tako bi sve sjene trebale biti u istom smjeru. Međutim, čak i na Zemlji, kada gledamo sjene koje padaju po neravnom terenu, možemo zapaziti da ne idu u savršeno paralelnim linijama, u istim smjerovima. To nije zbog postojanja više izvora svjetla, nego zbog neravnina terena.
- Otisci na Mjesecu ne odgovaraju izgledu đona astronautske na fotografiji svemirskog odijela koje je nosio Neil Armstrong iz 2016.
Na snimku „prvog otiska stopala na Mjesecu“ se lijepo vide rebra i sam otisak je postao ikoničan. Čak se nalazi na prigodnim srebrenjacima i zlatnicima napravljenim povodom 50. godišnjice. Međutim na fotografiji odijela, tačnije na detalju đonova, ne vide se nikakva rebra, nego je đon potpuno ravan.
Ipak, kao prvo – snimci su zapravo snimci otisaka Buzza Aldrina. No zbog čega bi NASA dala jednom astronautu obuću sa rebrastim uzorkom, a drugom sa ravnim? Naravno da nisu. Oba astronauta su imala i specijalne navlake preko obuće, koje su imale taj rebrasti otisak, a poslije bi se skidale.
- Slike astronauta na Mjesecu
Neil Armstrong je uspio napraviti „selfie“ u viziru Buzza Aldrina. Međutim, kada povećate ovaj protret, u viziru ne vidite da Armstrong drži kameru. Za teoretičare zavjera, ovo je dokaz da ih je neko treći snimao. Međutim, naravno da astronauti nisu držali kamere u rukama – to bi značilo da im ruke nisu slobodne, a i držanje aparata bi bilo mnogo nezgodno u takvim odijelima i na takvoj misiji. Kamere su bile pričvrćene u predjelu prsa astronauta.
- Radijacija Van Allenovih pojasa
Jedan od „argumenata“ da slijetanja nije bilo je to da postoje područja radijacije koja okružuju Zemlju, a koja potječu od Sunčevog vjetra zarobljenog Zemljinim magnetskim poljem. Teoretičari zavjera tvrde da ljudska bića ne mogu proći ovaj pojas i ostati živa, usljed radijacije.
Jedna mana ovog zaključka je vrsta radijacije koja se nalazi u Van Allenovim pojasima. Radijacija ovdje se sastoji isključivo od nabijenih čestica koje potječu iz Sunčeve korone, a to su prvenstveno protoni, elektroni i alfa čestica (nukleusi helijuma). Alfa čestice se mogu zaustaviti listom papira, a elektroni (beta čestice) sa nekoliko milimetara aluminija. Gama zračenje se ne zaustavlja tako lako, ali u Van Allenovim pojasevima nije toliko prisutno. Također, za vrijeme misije Apollo, astronauti su izbjegli unutrašnje pojaseve i prošli kroz tanje dijelove vanjskih pojaseva velikom brzinom kako bi minimalizirali izlaganje radijaciji.
Zapravo, postoje jasni dokazi kako su se slijetanja na Mjesec – ne samo misije Apollo 11, nego i nekoliko drugih misija u kojima je još 10 ljudi hodalo po površini Mjeseca – zaista dogodila. I ti dokazi nisu samo sa američke strane.
2007. godine japanska sonda SELENE počela je mapirati površinu Mjeseca. Rezolucija kamere je bila slabija, ali se vide određene promjene terena koje se mogu pripisati pristajanJu Apolla na tu lokaciju. Podaci SELENE korišteni su za stvaranje 3D rekonstrukcija lunarnog terena koji se podudaraju s slikama astronauta Apolla.
Godine 2009., indijski orbiter Manda Chandrayaan-1 snimio je fotografije mjesta slijetanja Apollo 15 (1971.) i staze lunarnog rovera.
Također. 2009. godine, NASA je lansirala Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO) kako bi mapirala površinu Mjeseca. Čak i prije lansiranja, istaknuto je da će rezolucija kamera omogućiti slikanje mjesta slijetanja misije Apollo dovoljno detaljno kako bi se vidjele faze spuštanja Lunarnih modula. LRO je snimio stranice najmanje četiri puta, a 2012. naučnici iz ovog programa su potvrdili kako zastave SAD stoje na svojim lokacijama, osim jedne. LRO je čak uspio snimiti otiske stopala astronauta.
2013. kineski rover Yutu je napravio snike koji su konzistetni sa snimcima napravljenim u toku misije Apollo.
