Prije 11 godina – 2001. – Nacionalni muzej američke povijesti, u sklopu muzejske ustanove Smithsonian, u Washingtonu, pokrenuo je koncept Jazz Appreciation Month, u čast jazza kao autohtonog američkog umjetničkog izraza. Diljem Amerike, a i izvan njenih granica, koncertima i raznim drugim programima, slave se, svake godine, doprinosi prošlih i sadašnjih jazz glazbenika, slavi se jazz kao živuća i kao povijesna glazba.
Jedan od razloga zbog kojih je upravo travanj određen za Mjesec jazza činjenica je da su u travnju rođene neke od vodećih ličnosti jazza, među njima Ella Fitzgerald, Bessie Smith, Billie Holiday, Lionel Hampton, Charles Mingus, Gerry Mulligan, Tito Puente, Herbie Hancock... i band leader i pijanist, po mišljenju mnogih - najveći američki skladatelj, čovjek čija glazba je ljudski duh uzdizala i nadahnjivala i slavila slobodu izražavanja i slobodu izbora - Duke Ellington.
“Take the ‘A’ Train”... tom je skladbom započinjao svaki nastup orkestra Dukea Ellingtona. Vjerojatno najslavnija od mnogih skladbi koje su nastale kao rezultat suradnje Ellingtona i njegova pijanista Billyja Strayhorna.
Najplodniji skladatelj Amerike 20. stoljeća - ne samo po broju skladbi i kompozicija (oko 2 000 poznatih i još 3 000 nikad transkribiranih ili snimljenih), već i po raznolikosti glazbenih oblika, Ellington je imao neizmjeran utjecaj na popularnu glazbu 20. stoljeća. Često i kažu - ono što je Picasso bio za suvremenu umjetnost, to je Ellington bio za suvremenu glazbu. Kažu i – Ellingtonov je utjecaj bio jednako širok kao što je dug bio njegov put od podija segregiranog (crnci na podiju, bijelci u publici) Cotton Cluba do pozornice Carnegie Halla.
Bio je prvi američki skladatelj koji je dušu afro-američkog izraza sjedinio s orkestralnom glazbom i tako proširio opseg našeg razumijevanja onoga što glazba jest i što ona sve može biti. Njegova prva ostvarenja bila su pisana u trominutnoj formi, kao “East St. Louis Toodle-oo”, Ellingtonov prvi uspjesni singl; kasnije, eksperimentira s produljenim kompozicijama i piše glazbu za najrazličitije kontekste, od plesnih dvorana, noćnih klubova, kino-dvorana do kazališta, koncertnih dvorana i katedrala.
Premijerom, 1943. godine, u Carnegie Hallu, svoje ambiciozne jazz simfonije “Black, Brown and Beige,” Ellington je inaugurirao seriju godišnjih koncerata u toj slavnoj koncertnoj dvorani New Yorka.
Njegove su kompleksne kompozicije odredile standarde za jazz skladatelje. Ellingtonova je glazbena mantra bila – integrirati, integrirati, integrirati. Spajao je i sjedinjavao najrazličitije kulturalne i glazbene ideje jer u potpunosti je razumio ne samo ono što je njegova zemlja bila nego i ono što će ona postati. Korijeni Ellingtonove glazbe duboko su usađeni u američko društvo. Njegove kompozicije sinteza su elementarnih oblika američke glazbe, uključujući radne pjesme i povike na plantažama pamuka, vjerske pjesme Shakera, reelove i jigove fiddlera, pjesme putujućih pjevača i svirača, ragtime, Tin Pan Alley melodije, glazbene tradicije prenesene na tlo Amerike iz Evrope i - blues, iznad svega, najvažniji od svega, blues! Ellington je razumio da je blues bio način komuniciranja, kao telefonska žica. Znao je i da blues-stav dopušta mnoge i razne načine slušanja života, od tragičnoga do pobjedonosnoga. Duke je od bluesa naučio važnu lekciju: najveća je radost ona koju zavrijeđujemo za najtežih vremena.
Ellington je znao da istinska umjetnost, uz svu svoju virtuoznost i kompleksnost, mora biti jednostavna i izravna. Njegova glazba je i bila namijenjena masama. Inzistirao je na tome da ne sklada jazz nego da je ono što on piše – američka narodna glazba. Kad su ga počeli zvati “najvećim živućim skladateljem Amerike,” Duke je izjavio da bi više volio da ga Amerika zove “svojim pijanistom.”
Ellingtonove orkestracije bile su usporedive s onima u evropskoj klasičnoj glazbi, ali njegova je, po karakteru, ostajala istinski američka, konkretnije – afro-američka. Skladateljima i ravnateljima diljem svijeta, poput Stravinskog i Stokowskog, nije promakla činjenica da je među njima bio živući skladatelj koji je orkestralna djela stvarao s onom istom vitalnošću kojom su nastajala velika simfonijska djela u prošlosti, ali s jednim novim jazz senzibilitetom koji je mogla roditi samo Amerika.
Rođen 29. travnja 1899., trideset i četiri godine nakon američkog građanskog rata, u segregiranom gradu Juga - Washington, D.C.-ju, Duke Ellington, pravim imenom Edward Kennedy Ellington, na poticaj majke na glasoviru počinje svirati još kao dijete. Oba su roditelja svirala glasovir – majka ragtime, otac, koji je bio sluga u Bijeloj kući, klasične arije. Sa 17 godina, Ellington već profesionalno nastupa; ubrzo počinje i skladati. Njegovi su rani utjecaji bili stride piano majstori James P. Johnson, Willie “the Lion” Smith i Fats Waller. Godine 1923., Ellington prelazi iz Washingtona u New York i već slijedeće godine osniva vlastiti orkestar, The Washingtonians. Do glavne prekretnice u životu Ellingtona i njegova orkestra dolazi u prosincu 1927. godine, kad ih angažira Cotton Club, slavni klub Harlema, u kojemu će Duke definirati svoj elegantni amalgam sofisticiranog orkestralnog jazza. Orkestar tada i dobija ime Duke Ellington Orchestra. Duke je volio govoriti da je posao u Cotton Clubu dobio samo zato što je tri sata kasnio na audiciju, točno onoliko koliko je kasnio i vlasnik kluba, koji je onda čuo samo Ellingtona, niti jednog drugog od njegovih rivala.
Godine 1931., Ellington je napustio Cotton Club i krenuo na turneje svijetom, mnoge za američko Državno tajništvo, koje će trajati do kraja njegovog života – od New Yorka do New Delhija, od Chicaga do Caira, od Los Angelesa do Londona. Ta su ga putovanja inspirirala na pisanje mnogih djela, o ljudima, mjestima, vlakovima.
Ellington nikada nije radio sâm. On i njegov orkestar predstavljali su jedinstveni kontinuum: on je za njih skladao, oni su svirali za njega. Big band, za Ellingtona, nije bio samo orkestar sastavljen od 12 glazbala; za Ellingtona, big band je bio orkestar pojedinaca. Dok su drugi skladatelji i band leaderi išli za tim da sva glazbala ujedine u jedan zvuk, u jedan glas, u konsonancu, Ellington je vjerovao u disonancu, vjerovao da svaki član orkestra ima pravo na svoj glas. Govorio je: Disonanca je, u Americi, naš način života. Svi smo mi različiti, ali američkom društvu integralni!
Ellington je glazbu i pisao tako da ona istakne posebne stilove i vještine njegovih solista. Dugogodišnji suradnik Ellingtona, aranžer, skladatelj i pijanist Billy Strayhorn (orkestru se pridružio 1939.) rekao je: “Ellington svira klavir, ali njegov je pravi instrument njegov orkestar. Svaki je član orkestra za njega posebna igra zvukovnih boja i poseban sklop emocija i sve ih integrira u vlastiti stil. Time što piše specifično za svakoga od svojih ljudi, te im na taj način dopušta da sviraju prirodno i opušteno, Ellington je u stanju prodrijeti do najskrovitijih kutaka njihovih duša i pronaći ono što ni sami glazbenici nisu znali da se krije u njima.”
Zbog toga, ali i iz niza drugih razloga, mnogi su s Ellingtonom i ostajali duga vremenska razdoblja. Ellington je primao samo najbolje glazbenike; oni su s njim išli na turneje, svirajući ogroman opus originalne glazbe. Punih pet desetljeća - kroz ratove, prohibiciju, Veliku depresiju, borbu za građanska prava – oni su većinu vremena bili na putu, odvojeni od svojih najdražih i najmilijih. Ono što ih je sve držalo, iz godine u godinu, bila je ljubav za glazbu i za ljude za koje su tu glazbu svirali. Saksofonist Ben Webster, klarinetist Barney Bigard, basist Jimmy Blanton, saksofonist Johnny Hodges, trubač Cootie Williams, saksofonist Paul Gonsalves, pijanist Billy Strayhorn, saksofonist Harry Carney... samo su neka od poznatijih imena. Carney je s Ellingtonovim orkestrom proveo punih 47 godina. Unatoč ogromnim troškovima, Ellington je svoj orkestar držao netaknutim 50 godina jer mu je omogućavao da čuje, gotovo istog časa, svaku novu stvar koju bi skladao – njegov način zadovoljavanja nezasitnog umjetničkog ega.
“U velikom mozaiku američke glazbe,” rekao je trubač Wynton Marsalis, “nema presedana za sve one glasove Ellingtonova orkestra, za sve one razne načine na koje su njegovi članovi harmonizirali, jedan drugoga podržavali, jedan drugoga nadglasavali, jedan s drugim raspravljali i, na koncu, u jednoglasju završavali. Ellington je ono što jazz jest. Njegova glazba zvuči kao Amerika.”
Ellingtonova je bila izrazito demokratska vizija glazbe, u službi zvuka cijelog orkestra, i više od bilo kojeg drugog sladatelja, Ellington je bio taj koji je kodificirao zvuk Amerike 20. stoljeća. Pisac Charles Remnay ovo je rekao za Ellingtonov orkestar: “Radeći unutar okvira konvencionalnog big-banda... Duke je pisao glazbu koja je bila izvanredno raznolika. Njegove su teme bile upravo zapanjujuće u svojoj jednostavnosti, kao da ih je, zrele, ubirao sa stabla. Tonalne odlike orkestra – onaj jedinstveni Ellingtonov zvuk, temeljile su se na isticanju pojedinaca. Glazba je mogla biti lirska, mogla je biti pobjednička, mogla je biti tužna ili slavljenička (iako nikad suviše daleko od bluesa!), ali uvijek je završavala kao pozitivna.”
Iako je Ellington nastavio skladati i redovito nastupati i tijekom 40-ih i 50-ih godina, pojavom televizije, rock-and-rolla, a i zbog nekih drugih zbivanja zanimanje javnosti za big-band glazbu počelo je polako jenjavati, ona postaje staromodna. Trijumfalnim nastupom, međutim, 1956., na Newport Jazz festivalu (s nezaboravnom izvedbom njegove “Diminuendo and Crescendo in Blue”, jednim od najdinamičnijih događaja u povijesti jazza), Ellington se opet vratio na scenu kao jedan od najvažnijih glasova u suvremenoj glazbi.
Dotada uglavnom skladatelj i bandleader, Ellington-pijanist bio je mahom u drugom planu. Ali potkraj 50-ih i tijekom 60-ih godina, počeo je surađivati s nizom drugih glazbenika, legendarnih vokalista i instrumentalista tog vremena - Johnom Coltraneom, Maxom Roachom, Charlesom Mingusom, Colemanom Hawkinsom, Countom Basiejem, Rosemary Clooney, Ellom Fitzgerald, Louisom Armstrongom...
Dvadesetčetvrtog svibnja 1974., Duke Ellington je umro, u New Yorku, u 75. godini života. Za svoju gotovo pedeset godina dugu karijeru, bio je nominiran za Pulitzerovu nagradu – nije je dobio jer je odbor za dodjeljivanje nagrade, 1965., iz rasnih predrasuda, odbio jednoglasnu preporuku da se Ellingtonu uruči posebna nagrada za životni doprinos američkoj glazbi i kulturi. Ellingtonov je odgovor bio tipičan: Sudbina mi je naklonjena. Ne želi da postanem suviše slavan dok sam još suviše mlad. Ellingtonu je tada bilo 66 godina. Pulitzerova mu je nagrada tek posthumno dodjeljena, 1999., na stotu obljetnicu njegova rođenja, “u znak priznanja glazbenom geniju... koji je jazzom širio demokratska načela i tako dao trajni, neizbrisivi doprinos umjetnosti i kulturi Sjedinjenih Država.”
No, bio je Ellington dobitnik već mnogih drugih nagrada i priznanja, stranih i američkih, među njima Grammyja za životno djelo, 1966., i Predsjedničke medalje za slobodu, 1969., iz ruku predsjednika Richarda Nixona. Najvažnije od svega, Duke Ellington je postavio temelje na kojima se potom gradilo ono najbolje od američke glazbe.
Više je pravih zvukova Amerike u njegovoj negoli u glazbi bilo koga drugoga. Negoli u bilo čijoj drugoj umjetnosti. Možda se usporediti može s Faulknerom, možda s onim drugim piscem - Fitzgeraldom, možda sa slikarom Winslowom Homerom... ali nijedan nije tako široko svoju mrežu bacio, niti jedan nije tako nevjerojatno bogato i raznoliko nasljeđe za sobom ostavio. Ellington je bio izvan kategorije, jedan istinski div Amerike!
Glazbeni kritičar Raoul Hernandez pisao je:“Zamislite zvuk koji sadrži sve zvukove, zvuk koji sadrži sva iskustva – svaki oblik postojanja. Zvuci koji su iz drevne Afrike potekli, glazbeni ritmovi koji su ulogu govora preuzeli, zvuci koji tisućama godina kasnije na ovim obalama izranjaju, kao krik bez riječi, istrgnut iz majčinih grudi. Zvuk čovječanstva koje se grčevito drži života. Zvuk najdublje boli doveden u ravnotežu s najdubljim zvukom vjere, nade, i u konačnici – sreće. Zvuk ljudskog iskustva. Zvuk Edwarda Dukea Ellingtona, Dukea Ellingtona i njegova orkestra. Sve što najviše cijenimo u glazbi, originalnost, maštovitost, tehnička znanja i vještine, strast, sve je to u glazbi Dukea Ellingtona dovedeno do najvišeg stupnja.”
Svaki pokušaj da se bogatstvo Ellingtonove glazbe pretoči u puke riječi unaprijed je osuđen na neuspjeh. Jedini pravi način da se shvati veličina njegova glazbena izraza je – slušanje. Slušanje njegovih svita – “Far East Suite”, “New Orleans Suite”, “The Afro-Eurasian Eclipse,” “Togo Brava Suite”, “Ellington Suites”; filmskih partitura – “Black and Tan Fantasy”, “Anatomy of a Murder”, “Paris Blues”; simfonija, baletne glazbe, kompozicija i bilo kojega od bezbrojnih standarada tog karizmatičnog i sofisticiranog džentlemena američke glazbe – “It Don’t Mean a Thing (If It Ain’t Got That Swing)”, “In A Sentimental Mood”, “East St. Louis Toodle-oo”, “Old Man Blues”, “Come Sunday”, “Rocking In Rhythma”, “Reminiscing In Tempo”, “Bluebird In Delhi”, “The Blues I Love to Sing”, “Things Ain’t What They Used to Be”, “Prelude To a Kiss”, “Cotton Tail”, “Don’t Get Around Much Anymore”, “Solitude”, “Caravan”, “Mood Indigo”, “In a Mellotone”, “Satin Doll”, “Black Butterfly”, “Sophisticated Lady”...
Dame su bile posebna slabost Ellingtona, ali glazba je bila njegova jedina metresa.
Mislim da bi se na jedan određeni dan svi glazbenici trebali okupljati, svaki put na koljena pasti i Dukeu zahvaliti, riječi Miles Davisa.
