Mladi ljudi napuštaju porodična imanja i odlaze u gradove u potrazi za poslom i boljim uslovima za život. Iako se mnogi nikad ne vrate, postoje i oni koji ruše predrasude o tome da je nemoguće živjeti od rada na selu. Aleksandar Mijatović i njegova supruga Snježana nisu imali dilemu, zajednički život započeli su na seoskom imanju. Početak je bio težak, ali danas imaju svoje domaćinstvo, prepoznatljiv brend proizvoda koje sami prave, a djecu odgajaju u prirodnom i zdravom ambijentu.
„Supruga i ja smo djeca sela. Djetinjstvo smo proveli na selu radeći sa roditeljima poslove vezane za poljoprivredu. Naše odrastanje je bilo slično, osjetili smo sve čarolije i radosti koje selo nudi još od malih nogu i nismo bili u dilemi da li da biramo život na selu ili u gradu. Selo Šušnjari, gdje je smješteno naše domaćinstvo, je udaljeno 15km od Banja Luke tako da se može reći da živimo u predgrađu, to je još jedan od razloga zašto se nismo odlučili za grad. Zdrava hrana, čist zrak i prekrasna priroda, gdje sa djecom provodimo svaki dan, su ključni razlozi zašto živimo na selu, a ne u sivilu i prljavštini koju nudi grad“, kaže za Glas Amerike Aleksandar Mijatović, koji je u Banjaluci završio Poljoprivredni fakultet smjer Agrarna ekonomija i ruralni turizam.
Odluka da porodični život nastave na selu uslijedila je nakon što je supruga Snježana ostala bez posla, a Aleksandar je radio u poljoprivrednoj apoteci za malu platu. U tom trenutku pojavio se poziv Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu za dodjelu sredstava nezaposlenim mladim agronomima i Aleksandar je odlučio da napusti slabo plaćen posao i počne da se bavi poljoprivredom na seoskom imanju.
„Naslijedili smo 11 ovaca od moje bake i uskoro smo stado povećali na 100 ovaca. Pored ovaca bavili smo se proizvodnjom paradajza, ljekovitog bilja i drugog organskog povrća. Supruga Snježana je pravila i unikatni nakit, a ja sam radio usluge sa poljoprivrednim mašinama kako bi skupili dovoljno novca za normalan život. Prije četiri godine kada je Snježana ostala u drugom stanju odlučili smo da kupimo kravu kako bi naša beba imala zdravog domaćeg kravljeg mlijeka. Uskoro su nas počeli zvati prijatelji tražeći mlijeko i za svoje bebice, tako smo od jedne krave stigli do broja 11 koliko ih danas imamo“, priča Mijatović.
Radni dan na selu traje i do 15 sati
Domaćinstvo Aleksandra Mijatovića danas čini mala farma od 11 krava, plastenik površine 100m2 gdje se proizvodi organsko povrće, 100 koka nosilica, a bavi se i proizvodnjom kravljeg mlijeka, 15 različitih vrsta začinskih sireva od kravljeg mlijeka, organskog povrća, domaćih jaja i zimnice od organskog povrća.
„Radni dan na selu traje u prosjeku 10 sati. Ujutro počinje muža i hranjenje krava, zatim prerada i pakovanje sirovog mlijeka, odlazak na njivu ili u baštu, radovi na domaćinstvu, priprema hrane za krave, večernja muža krava, te dostava mlijeka na kućni prag. U zimskom periodu radni dan traje oko 8 sati, a u ljetnom periodu kada je sezona traje čak od 12-15 sati“, objašnjava Mijatović.
On ističe da su prednosti života i rada na selu mnoge, između ostalog, proizvodnja zdrave hrane za sebe i druge, čist zrak, ogromna prostranstva za djecu i njihove svakodnevne igre, privatnost, manje buke i saobraćaja, te mogućnost da djeca steknu radne navike i nauče mnoge stvari koje će im biti od koristi u životu.
Život na selu bi, prema njegovom mišljenju, bio daleko prihvatljiviji mladim ljudima ukoliko bi postojala bolja saobraćajna povezanost sa gradskim sredinama i kada bi marketi , škole i vrtići bili više dostupni stanovnicima sela. Iako se mnogi bračni parovi plaše odlaska na selo upravo zbog udaljenosti vrtića i škola, za Aleksandra odgajanje djece na selu nema alternativu, jer se djeca svakodnevno igraju u prirodi na čistom zraku okružena domaćim životinjama i jedu zdravu i ukusnu hranu koja se danas može proizvesti jedino na selu.
„Djeca na selu su zdravija i kreativnija. Sloboda kretanja je mnogo veća nego u gradu i lakše stiču radne navike za razliku od djece iz gradova. Fizička sposobnost djece sa sela je mnogo veća“, smatra Aleksandar.
Rad na selu iziskuje i veliki fizički napor, a tome u prilog nikako ne ide nedostatak radne snage i mladih ljudi. Aleksandar ističe da je upravo to razlog što mnogo mladih ljudi napušta selo i odlazi u grad.
„Ne žele da rade teške fizičke poslove i da nastave stopama svojih roditelja, ali ni njihovi roditelji ne žele da se njihova djeca muče i rade teške poslove misleći da u gradovima sve pada sa neba i da je dovoljno samo otići iz sela. Takođe, napuštaju sela zato što kod većine još uvijek vlada mišljenje da je sramota živjeti na selu, imati krave, svinje i ostale životinje i imati neugodan miris štale na garderobi. Većina svoje komplekse liječi tako što ulaze u ogromna kreditna zaduženja čiji je rok otplate nekoliko desetina godina i kupuju velike stanove i skupa auta. Za taj novac bi mogli biti svoje gazde i urediti njive, objekte i kuće na selu koje već imaju i omogućiti svojoj djeci, sebi i svojim roditeljima jedan normalan život bez nepotrebnog stresa“, zaključuje Mijatović.
U domaćinstvu Mijatović nema stresa, kako kažu naporno se radi, ali se i uživa u plodovima samostalnog rada. U zemljama Zapadne Evrope na njihov potez odlučuje se sve više mladih ljudi. S obzirom na to da je u bh. gradskim sredinama sve manje mogućnosti za pronalaženje adekvatnog posla, možda bi trend samostalnog rada i života u zdravom okruženju uskoro mogao zaživjeti i u našoj zemlji.
