U intervjuu za Glas Amerike pred odlazak u BiH, Garza je rekao da da se raduje što ne igra Ljetnu NBA ligu, pa će moći ranije otići u BiH, radi bolje aklimatizacije i upoznavanja sa saigračima.
Dvadestčetverogodišnji centar nedavno je potpisao novi jednogodišnji ugovor sa ekipom Minesota Timbervulvs za koju je u igrao i protekle sezone. Ugovor je dvosmjeran, što znači da će, kao i prošle, dio naredne godine provesti u NBA G ligi, u razvojnoj ekipi Minesote – Ajova Vulvsima.
Uprkos snažnoj konkurenciji, Garza kaže da ima mjesto i u Minesoti i u NBA, a za Glas Amerike je govorio i o iskustvu prelaska sa univerzitetske košarke – u kojoj je dominirao i pobrao sva najvažnija individualna priznanja – u najjaču košarkašku ligu na svijetu. Neizbježna tema bili su Denver Nagetsi i Nikola Jokić.
Glas Amerike: Luka, kada smo razgovarali prije više od dvije godine, rekli ste da biste željeli igrati za BiH. Sada se čini da je to konačno riješeno. Možete li govoriti malo o tom procesu i šta to znači za vas, sada kada je sve gotovo?
Garza: Znači mi sve. To je nešto o čemu sam dugo sanjao i nešto za šta znam da ćemo i ja i moja porodica biti veoma ponosni što radim, a to je da predstavljam državu. Proces je bio dugačak, ali suština je bila da utvrdimo koji je najbolji trenutak da napravim taj potez i počnem svoje putovanje u predstavljanju BiH. Ova godina se činila kao savršen trenutak za to. I zaista sam uzbuđen za ovo ljeto, mislim da će to biti sjajno iskustvo za mene, ali i fenomenalna prilika da mogu da igram košarku na visokom nivou, sa vrhunskim igračima i da se takmičim za nešto specijalno.
Glas Amerike: Da li ste razgovarali sa nekim od saigrača ili sa trenerom (Adisom) Bećiragićem?
Garza: Da, bio sam u kontaktu sa mnogo ljudi. Očito, moj rođak Amar Alibegović je neko ko je već imao iskustvo da igra za nacionalni tim. Puno sam sa njim razgovarao, ali i sa Jusufom (Nurkićem) i sa drugim momcima, bio sam u kontaktu i sa trenerom. Mislim da u tom timu ima mnogo odličnih igrača. Bilo je veoma zabavno gledati ih prošle godine (na Evropskom prvenstvu u košarci) i ono što su uspjeli uraditi. Samo gledajući sve to učinilo je da osjetim da želim biti dio toga.
Glas Amerike: Spomenuli ste rođaka Amara. Vi ste obojica u kategoriji naturalizovanih igrača, što znači da ćete se na neki način međusobno takmičiti za mjesto u timu. Kako se osjećate zbog toga?
Garza: Da. Ali sve je u redu između nas, za nas je ostvarenje sna da skupa budemo na istoj strani, bilo da igramo jedan s drugim, ili da jedan podržava drugoga. Mislim da će da bude zabavno ići na trening kamp sa njim, iskusiti to i imati ga uz sebe.
Glas Amerike: Gledali ste već taj tim. Šta mislite, kakve su šanse BiH?
Garza: Mislim da ova grupa ima mnogo potencijala. Na to pitanje mi je teško dati odgovor jer nikada nisam igrao sa bilo kim od njih, osim sa mojim rođakom. Tako da će puno toga zavisiti od toga i kako ću se uklopiti u tu grupu. Ali znajući kakva je moja igra, prilično mi je lako da se uklopim uz druge. I mislim da ću brzo saznati kako se mogu uklopiti i kakva će biti moja uloga, zbog mogućnosti da odem na pripreme i budem uz tim prije nego počnemo igrati utakmice. Mislim da će nam to pomoći. Ako sve spojimo kako treba, jednostavno moramo igrati kao da se tek moramo dokazati, takmičiti se zajedno, onda će sve biti u redu.
Glas Amerike: Imali ste mnogo uspjeha u koledž košarci i onda ste prešli u NBA. Nakon dvije sezone u ligi, možete li malo govoriti o toj promjeni, kako se vidite sada u poređenju sa prije dvije godine?
Garza: Mislim da bih na ovo pitanje odgovorio malo drugačije nakon moje prve godine u NBA, ali nakon prošle sezone osjećam izuzetno samopouzdanje kada je riječ o mojim mogućnostima na ovom nivou. Sa Timbervulvsima sam prošle sezone imao priliku da osjetim da mogu da izađem na teren, igram i pomognem timu da pobijedi. Znate, ne postoji sumnja u mojoj glavi u to da sam rotacioni igrač u NBA, a nadam se i više od toga u budućnosti. Prije nekoliko dana sam potpisao ugovor i uzbuđen sam što ću provesti u Minesoti još jednu godinu jer osjećam kao da mi je tamo dom. To je mjesto na kojem treneri i menadžment vjeruju u mene. Volim tu organizaciju i sve oko tog tima. Mislim da je to savršeno mjesto za mene u ovoj fazi karijere.
Glas Amerike: Da li ste razgovarali sa ljudima iz Minesote o tome kakva su njihova, pa i vaša zajednička, očekivanja od naredne sezone?
Garza: Za mene je to da ostanem konzistentan sa onim što sam radio ove godine i da to nadogradim, da budem spreman kada mi se pruži prilika. A to je nešto što sam uspio uraditi ove godine, sa povredama koje su imali Karl Entoni Tauns i Rudi Gober, bilo je mnogo prilika, posebno sredinom godine. U takvim momentima uvijek sam bio spreman da se iskažem. Mislim da je to nešto što je omogućilo treneru da se na neki način sa lakoćom osloni na mene u nekim od tih situacija. Mislim da očekuju takav stav, da budem spreman, uvijek i bez obzira na sve. Takođe, izvan terena, da pomognem u izgradnji kulture i da postavim primjer mladim momcima u smislu mog stava, načina na koji radim i na koji pristupam igri. Ako mogu da budem pozitivan uticaj u timu, shvatiću koji je način za to i radiću to najbolje kako mogu.
Glas Amerike: Čini se da je vaš tim, sa jedne strane, veoma snažan na centarskoj poziciji, tu su Gober, Tauns, (Naz) Rid, dok s druge strane nije stvar samo u borbi za mjesto u timu, nego i u učenju od igrača koji su iskusniji. Da li stvari vidite na takav način?
Garza: Sto posto. To je ono što sam bio u prilici da radim ove godine. Osjećam da sam postao mnogo bolji time što sam bio okružen takvim momcima i što sam mogao da treniram sa njima. Mislim da je moja igra dosegla novi nivo i da mi se samopouzdanje podiglo na dodatni nivo. Znate, kada sam na treningu i takmičim se sa takvim imenima na visokom nivou, to znači da sam NBA igrač. Zahvalan sam na tim momcima jer su me naučili mnogo toga, a Rudi i Karl, koji su gotovo veterani u ligi, su posebno napravili dobar posao sa mladim momcima, pomažući nam, dajući nam savjete i učeći nas, dok prolazimo kroz tranziciju da smo mi ti koji su malo stariji u ligi. To je ono što je potrebno. Kada ste okruženi takvom vrstom igrača i ljudi, samo možete da napredujete.
Glas Amerike: Da se vratimo na prelazak sa koledža u NBA. Koji vam je najteži aspekt igranja u NBA, možda nešto što niste očekivali, ili nešto što je bilo lakše nego što ste očekivali?
Garza: Mislim da je broj jedan svakako samopouzdanje. To je nešto što me je iznenadilo. Kada ste na parketu, a tamo je i neko ko zarađuje 20 ili 30 miliona godišnje, to vam se može uvući u glavu, da samo njemu dodajete loptu ili nešto slično. Ali morate ostati svoji. Ja sam skorer, to je ono što radim i što sam radio čitavu karijeru. Tako da moram da shvatim da kada sam na terenu, da bez obzira na sve, pružam nešto i u odbrani. A kada ne igram kako znam i kada nisam svoj, to se onda pretvara u nešto što ne pomaže timu. I nije tu samo davanje koševa, tu je i prijetnja od davanja koševa koja mi pomaže da uključim i druge saigrače, da postavljam skrinove, katove, da hvatam ofanzivne skokove i radim druge stvari kroz koje mogu da utičem na igru. A u odbrani sve se svodi na čvrstu igru i na to da se bude pozicioni igrač odbrane. Na tome sam mnogo radio i to sam unaprijedio otkako sam u ligi. Čitav moj način razmišljanja svodi se na usavršavanje sebe i na shvatanje šta moram da radim bolje da bih dobio minute na terenu.
Glas Amerike: Takođe ste igrali i u G ligi, gdje ste imali odličnu statistiku. Možete li malo više govoriti o G ligi i usporediti je sa NBA?
Garza: Stil igre je vrlo sličan, sve je isto u smislu pravila, tempa, načina na koji se igra. I nivo talenta u G ligi je visok. Većina igrača koji igraju u G ligi su mlađi momci iz NBA, bilo da su to izbori prve ili druge runde drafta, ili momci koji su izabrani među prvima na draftu, nevjerovatan broj momaka koji su zaista dobri. Možete izabrati tri, četiri ili pet igrača iz svakog tima koji bi mogli odmah biti u bilo kojem NBA timu. Mi smo prošlu godinu počeli sa Emanuelom Mudiejom, koji je izabran visoko na draftu i Pi Džej Dozijerom, koji je bio starter u finalu Zapadne konferencije. To što imamo takav nivo takmičenja čini sve to interesantnim, a u isto vrijeme, kada odete tamo sa pravim načinom razmišljanja, da igrate čvrsto, radite na svojoj igri i napredujete, dobre stvari se događaju. Zaista sam sretan što tamo imam dobro trenersko osoblje sa trenerom (Džef) Njutonom i drugima. A Rajan Grant je uradio sjajan posao rukovodeći svime. Tako da je to bilo bez poteškoća. To mi je pomoglo u pripremi da budem spreman za Timbervulvse.
Glas Amerike: Da li ćete i naredne godine igrati G ligu, ili je još rano govoriti o tome?
Garza: Ja sam tip koji će raditi sve što se od njega traži. Tako da ako od mene zatraže da igram u G Ligi, otići ću tamo i dati sve od sebe i pomoći timu da pobijedi. Ja nisam od onih koji će se žaliti zbog svoje situacije, veoma sam sretan tu gdje sam. Tako da mi nije važno. To mi daje priliku da popravljam svoju igru. Svaki put kada igram košarku zabavljam se, bilo da je to negdje vani, u LA fitnesu, ili bilo gdje, ja ću izaći na teren i dobro se provesti.
Glas Amerike: Još jedno pitanje o NBA, može li kratak komentar na prošlu sezonu, na osvajanje titule Denvera i (Nikole) Jokića?
Garza: Potpuno je nevjerovatno gledati nekoga ko dominira igrom na način na koji je on to uradio. To je nešto što nismo do sada vidjeli na centarskoj poziciji, sa njegovom sposobnošću dodavanja, sa vještinom koju ima, a kao neko ko nema baš atletske karakteristike u smislu skakanja i slično. Impresivno je moći ga gledati, kao i način na koji igra. On nikada ne igra sa previše emocija, uvijek je uravnotežen, uvijek je u nekom svom tempu. I to ga čini nezaustavljivim. Jer ako promaši šest šuteva na koš zaredom, on će i dalje napraviti pravi potez u narednom napadu. Ako pogodi šest šuteva u nizu i neko je slobodan, on će i dalje dodati loptu tom igraču. Samo je jedna osoba na svijetu koja je takva i to je Nikola Jokić.
Glas Amerike: Tokom ljeta ste nastavili trenirati i pripremati se. Da li trenirate samo sa ocem ili i sa Minesotom, kako to funkcioniše?
Garza: Pomalo od svega. Proveo sam u Minesoti većinu ljeta i radio sa našim timom za razvoj, sada sam nazad kod kuće, radim sa svojim ocem. Radio sam sa njim tokom ljeta, išao sam na različita mjesta, u Los Anđeles, svugdje. Pokušavam iskusiti mnogo različitih trenera. To je ono što mi pomaže da napredujem, sticanje različitih perspektiva. Ali uvijek, uvijek radim sa tatom.
Glas Amerike: Organizovali ste i ljetne kampove, vaš otac je takođe dio toga, možete li objasniti o čemu je tu riječ?
Garza: Da, to je „Akademija Luka Garza“, moj kamp u Ajovi. Bilo je veoma zabavno, bilo je puno djece koja su došla i postala bolja. Moja tata to takođe voli i uživa. To mi daje priliku da se vratim u državu Ajova, povežem se sa tim ljudima. Zapravo je došlo i troje, četvoro ili petoro djece porijeklom iz BiH, koji su nosili bosanske majice. Zaista mi je bilo zabavno vidjeti tu djecu.
Glas Amerike: Takođe se bavite i projektima koji se tiču biznisa. Ranije smo malo o tome razgovarali, da ne razmišljate samo o košarci, nego i o široj slici vas kao osobe, možete li malo pričati o tome?
Garza: Kao što sam rekao, ja sam neko ko voli da radi na sebi i popravlja se i to nije samo u košarci. Pokušavam da maksimalno iskoristim prilike koje imam u NBA, veze koje imam i ljude koje srećem dok sam tu. Do sada sam se uključio u mnogo različitih stvari, bilo da je riječ o nekretninama ili o NFT-ima prije nekoliko godina. Takođe, vraćam se u školu i radim razne takve stvari koje mi pomažu da se unaprijedim u tim oblastima i da budem bolji biznismen, da maksimalno iskoristim priliku koju imam u NBA. A zašto da to ne uradim dok sam košarkaš? Zašto da ne počnem dok sam mlad? Pa kada budem stariji mogu da pogledam unazad i budem zahvalan što sam počeo toliko mlad i da budem uspješniji na nekoliko različitih načina.
